ČA je ŠTO, ŠTO je ČA

Iz tjedna u tjedan jedva čekam predati kolumnu. Jedva čekam, iako ponekad ne znam o čemu ću pisati. Ponekad par sati pred deadline još nisam sigurna koja od miljon bataljona tema me baš ovaj tjedan pogađa šeko u srce, dušu i u sridu. Da li to što je Trump nova vrsta paštete. Da li možda činjenica da saborski cirkusanti sve više liče na pijane tinejdžere koje izbacuju iz diskača. Ili možda da pišem kako sam provela zimske praznike.

I zato se, tako tematski rastrojena i u kontinuiranom vremenskom zakašnjenju, ponekad posvađam sa gramatika moja. Sa pravopisa mojeg. Sa Babićom, Finkom i Mogušem. Možda smetnem s uma pokoje veliko i Malo slovo. I zajebnem koje ijeije.

Ali to su čari jezika. Moš ga koristiti na razne načine, jel. Sve je dobro dok se jezik koristi. Dok je u pogonu. Svatko ima pravo na svoj jezik. Ne jezik za žvaljakanje, već jezik jezik. Jezik koji se govori. Okej, svatko bi trebao imati i pravo na jezik za žvaljakanje. Ali vlastiti način izražavanja je svakome na izbor.

Dokle god svojim jezikom i riječima ne vrijeđaš druge, ic okej.  Ako želiš ići okolo i loviti pičoke sa latinskim Capre diem forama  i izrekama, just do it. Gud lak, men. Ili sa klingonskim uletima. To je nevjerojatno seksi. Nikome.

Osobno me nakon cijelog radnog dana slaganja padeža, množina i  reda riječi na rvackom ufišal jeziku zaboli vilica, mozak i duša. Bez zajebancije i bez hiperbola. Ajd možda sa mrvicu hiperbole.  Jedva čekam popričati na mom zajiku. Jeziku. On me opušta. On mi je prirodan. On mi izlazi šeko iz srca. Na njemu sam samoj sebi najnormalnija.

Na veliku žalost mojih sugovornika, čim progovorim na ufišal jeziku zvučim ko cajkarošica na talijanski način. Zavijam, natežem, jodlam i skvičim. Otkad sam postala usvojena purgerka, svi moji razgovori su počinjali sa „ti si iz Istre, jel?“. Nisam, ali skoro pa i jesam. Ne mogu to izbrisati. Niti želim. Jer i to je ljepota jezika. Ne radim na nekom televizoru, dalekovidnici ili televiziji da moram izgovarati riječi kao da me netko bičuje.

Teeeee-lefOn. AutomOOO-bil. ZraKOOO-mlat. Mogu pričat ufišal jezikom. Ali ne skrivam moje originalne postavke. Jezik je nemiran, živ, poseban i osoban. Zašto bih se ja mog sramila?

Posljednjih godina sam krenula primjećivati jednu jako tužnu jezičnu stvar. Čakavce koji svoju djecu ne uče povedat po domaću. Pričati čakavski. Većinom je razlog taj da će djeci lakše biti u vrtiću. Školi. Životu. Razlog je, judi moji dragi, glup ka stup.

Pod A) u životu im probabli lako neće biti. Osim ako su se porodili sa naftnim, električnim i dionicama  ostalih kriminalnih organizacija.

Pod B) djeca su spužve. Upijaju sve, pa i jezike. Izraze, riječi. Naučila sam to na veoma zajeban način. Sestra i ja smo najmlađu seku krenule učiti psovke. Neke davne dveiljade i neke. Čisto jer nismo znale ča (što) bi sa sobom. I činilo nam se ful zabavno. Jedna od prvih kristalno čisto izgovorenih riječi naše najmlađe seke je bila „jebi se“. To je ujedno bilo i jedno od prih ljeta u nizu koje smo provele u perpetuum kazni.  Zato, roditelji, ne brinite toliko da li će vam dijete uspjeti naučiti i čakavski i ufišal jezik. Rađe brinite o tome što ga starija djeca oko njega uče.

Dijete je u stanju prije naučiti pisati, govoriti i pjevati kineske pop cajke no što ćemo mi odrasli naučiti  točno koristiti ije i je. Meko i tvrdo kuhana slova Č. Dok mi izguglamo da li je JER isto što i JEL, dijete već roka čing čang čong ko veliko. Konjičiwa stajl.

Pod C) svaki jezik, dijalekt, govor je bogatstvo. Znati jezike nema cijene. Za dijalekte vrijedi ista stvar. Za mene su i to jezici. Ako ne vjeruješ, možemo popričati svako na svom dijalektu pa da vidimo tko će koga skužiti bez subtajtla.

Ali tko sam ja da ČA-roditeljima tupim kako je bitno naučiti djecu čakavskemu zajiku. I sama pišem na rvackom jeziku. I sama se odmah prebacim na štokavicu, čim mi sugovornik tako priča. Nećeš ti čuti Dalmatince da se prilagođavaju. Nećeš ti čuti da netko umjesto KAJ kaže ŠTO. Ali ČA je nekako oduvijek bilo sramežljivo. Ča se odmah prebaci na što. U svom tom (ne)pričanju po domaću, oni kojima se najviše divim su ljudi koji su ga prihvatili kao svoje. Koji po njemu ne seruckaju. Koji ga se ne srame. A nije njihov rodom. Možda ga doma ni ne pričaju. Ali ga vole, razumiju, poštuju. I koriste. Čak ga i pričaju bolje od nekih „pravih“ čakavaca. Rispekt.

Za sve vas koji ste ponosni čakavci, koji ćete to tek postati i za sve simpatizere i antiseljake, pripremih ekstremno sažeti sažetak mojih najdražih čakavskih riječi. Odmah moram napomenuti da su to skoro  sve vrhunski talijanizmi. Srećom pa germanizama, turcizama i kompanije u našim jezicima i dijalektima nema, zar ne?

Pa krenimo redom. Bez nekog abecednog reda. Više prema sentimentu (osjećaju).

Porko ladro – prvi u nizu, vrhunski talijanizam. Emocijama nabijen uzvik što se koristi u svim prilikama. Za oduševljene, vidnu nadrkanost, žaljenje, jokanje, iskazivanje veselja ili za popunjavanje neugodne tišine. U doslovnom prijevodu bi značio „svinja lopov“. Odgovarajući balkanizmi bi bili svi u rasponu od „jebote“ preko „koji ku*ac“ do aupičkumater“.

Ja se ispričavam. Inače nisam ovako vulgarna. Ovo je sve za  znanstveno-istraživačke kolumnističke potrebe.

Primjeri korištenja izraza: „ Ma san lačna, porko ladro“ – Baš sam gladna, jebote. Ili tako nekako.

kračunača – kaže gugel da je to sigurnosna igla ili sigurnosnica. Za ostatak normalnih ljudi što se ne izražavaju ko kiborzi to bi bila ziherica. Prava rvacka riječ, jel. Ali bila ona ziherica ili kračunača, sigurno je ljepša, zvučnija i zanimljivija od sigurnosne igle. Onaj tko je to ime smislio očito nikada nije kračunaču ili zihericu okačio na majicu ili hlače. Sve je samo ne sigurno. Pogotovo ne za potomstvo.

Nanke abado – po stručno-urbanom prijevodu to bi bilo ni manje ni više nego ODJEB. Onaj awkward moment kada te netko ili nešto ne jebe ni 5 posto. Ili ti nekoga ili nešto ne jebeš isto toliko. Za one malo finije ljude, korektan izraz bi bio „ne šljiviti“.

Angurija – veliko voće prepuno koštica. Popizdiš dok ih sve očistiš. Na kraju odustaneš i pojedeš sve od reda. I  tjedan dana nakon još uvijek kakiš crne točke. U narodu znana kao lubenica.

Fudrin – ona neka čudna kauguma koja se ne stavlja u usta. Barem u većini slučajeva. Ali stavlja se na neka tamo prosta mjesta, čije se ime ne izgovara,  kako bi se sudionici u žvakanju obranili od najezde potomstva.  Sinonim kondom, gumica, guma, prezervativ, štitnik, kabanica. Ovo je bitno za sve curke koje imaju ili će tek imati posla fantinami (mlađe osobe muškog roda još uvijek nespremne za rasplod i ženidbu).

BUKAPORTA – kaže opet gugel kako je to poklopac grotla brodskog skladišta. Ja kažem da gugel očito nije sveznajući. Bukaporta su usta. Tako su barem mene učili. Kada nisam htjela jesti.

Primjeri korištenja izraza: „Odprti tu bukaportu“ – otvori usta.

Obično ga roditelji, vidno nadrkani, kroz zube izgovaraju. Pritom drže vilicu punu hrane pred zatvorenim ustima svojeg potomstva. U tim trenucima vjerojatno mrvičicu žale što nisu koristili fudrin (vidi gore).

CIZIBA – ono što bi trebalo zakonski zabraniti stavljati u čokoladu. Ako vam netko pokloni Milku sa cizibama, odmah znate da je to Milka koju je on od nekoga dobio. I samo je proslijedio dalje. Vama. Jer Milku sa cizibama nitko normalan ne jede. To nije čokolada. To je kazna. Grijeh. Ružna pošalica.

Čentrin – nekada jako bitan detalj unutarnjeg uređenja balkanskih domova. Danas objekt sveopće sprdnje svih balkanskih domova koje čentrini još uvijek ponosno krase. None, babe i šukunbabe ih izrađuju. I onda ti bude bed baciti ih. Pa ih pustiš preko divana, naslonjača i garnitura da više onak „popola“. Poznati i pod nazivom tabletići.

Dešpet – ono šta ti je glavna zanimacija dok si na školskim praznicima. Zajebavati svih oko sebe. Dok te ne steraju u kut, kaznu, krevet il’ rodno mesto (mjesto).

LIMunCIN – ova je posvećena svim izblajhano-bahatim konobaricama što se već dugi niz godina prave da ne znaju što je to cedevita od limuncina. Curko, ako ti netko naruči cedevitu, imaš par opcija. Jedna od njih je limun. Limun-cin. Ako si se jučer doselila u Ča-land, nitko ti neće zamerit. Zamjeriti. Ali znam te. Znaš me. Već dugi niz godina. I ti se još uvijek praviš da ne znaš ča je limuncin. Vjerojatno misliš da želim cedevitu od pljesnivog limuna? Limuna- penicilina?

ŠKARTOC – ova je posvećena svim tetama prodavačicama koje se također bahato prave da ne znaju što je to. Ja sam nakon par dana španciranja po ZeGe naučila da je škartoc = škarnicl. Ti rođena u čakavskom okruženju ne znaš ča je škartoc. To je ono čime bi se bahate kokoške poput tebe trebale pokrit. Eto. Nadam se da sam ti to simpatično objasnila. Kissi kissi.

Cura mi se – To je dosta intimna radnja. Obično je radiš sam sa sobom ili pred jako, ali jakooo malo ljudi. Ne možeš je ne raditi, ali navodno je nepristojno o tome pričati. I nikako i nikada to ne smiješ raditi javno. Doduše, sa malo alkohola, svi to krenu nekontrolirano raditi gdje god stignu. Pišati, jel.

I za kraj, moj osobni top of the pops.

ZVONČAR – morda, možda, forši i mejbi znate ča je to. Ki je to. Ali najbitnija definicija zvončara jest da on nikako i u nikojem slučaju NIJE zvonar. Nije maškara. Nije čovjek sa opravom. Nije sudionik u pokladama. Ali zaista najviše od svega nikako nije, nije i nije ZVONAR. Zvonar je u crkvi. Zvonar je Kvasimodo. To je red veličine kao da si ti po zanimanju informatičar, a ljudi te zovu astmatičar. Ča ne?

Šale, pošalice, rječnike i škartoce na stranu, ovo naše ČA je tako lepo. Nisi seljak ako rečeš (govoriš) ČA. Seljak si ako misliš da su oni što govore ČA seljaci. ČA je kul. Urbano. Stajliš. ČA je fešon. To je izrazito zvučan, humorističan i jedinstven govor, u moru jedinstvenih dijalekata. Jezika. Riječi.

I zato koristi to ča. Budi ponosan na svoje ča. Reči ča.

Ča. Drek od mrkača.

Autor: MARTINA KINKELA

Kontakt: KINKI MONOLOZI