O ljudima, koliko god bili poznati, važni, uspješni, veliki…, najviše govori njihova jednostavnost, poniznost, pristupačnost… Takvi ljudi se po ničemu ne ističu previše i nikoga ne pitaju: Znate li vi tko sam ja?

Neki dan bila sam svjedokom situacije u kojoj je jedna žena upitala drugu: „Znate li vi tko sam ja?“

Na sekundu sam se prepala kako je gospođa koja je postavila pitanje doživjela nekakav napad, gubitak pamćenja te zaboravila tko je, što je, gdje se nalazi, međutim, ubrzo sam shvatila kako je ipak bilo nešto drugo u pitanju, a o tome drugome imam svoje mišljenje o čemu ću sada napisati priču.

Mjesto i situacija u kojoj se nalazimo gotovo svakodnevno gdje uredno čekamo na svoj red, termin, uslugu..

Jedna je gospođa obavila određenu uslugu i došla je tu uslugu platiti. Iznenađena iznosom tražila je dodatni popust ističući kako koristi paket usluga, a uz put je vršila pritisak na djelatnicu i inzistirala na dodatnom terminu i usluzi koje je tražila za isti taj dan. Kad je dobila odgovor da joj je popust već obračunat i da ne postoji veći od tog kojeg ima za taj paket usluga, a da je usluga i termin danas za danas nemoguć zbog popunjenosti i poštivanja rasporeda kao i drugih ljudi, gospođa s početka priče je doslovno podemonila te vidno iznervirana i uznemirena glasno upitala ženu koja radi u salonu:

–Dobro, znate li vi uopće tko sam ja?

Na to joj je ova, očigledno već oguglala na pitanja ljudi koji ne znaju tko su i koji se traže, smirenim glasom i vrlo ljubazno odgovorila:

–Stvarno se ispričavam, ali ne znam tko ste. Kod nas postoje pravila i prema svima se ponašamo jednako.

–Nazovite voditelja, šefa, koga god! – ispali i okrene glavu, kao ono, sva se uvrijedila i iznervirala na ovaj (prema njenom mišljenju) užasan i ponižavajući tretman, kao i mučenje njene persone uz nepotrebno trošenje vremena i to još uz publiku od par ljudi koji su sve to gledali čekajući na svoj dogovoreni termin.

Gledala sam i ja ovo iz prikrajka i bilo mi je neugodno. Evo stvarno.

Žena za pultom smireno je uzela telefon u ruke i nazvala voditelja, ukratko ispričala situaciju i na kraju dobila odgovor kojeg je iznerviranoj gospođi već rekla. Posebni uvjeti (što god to značilo), dodatni termini (pogotovo dan za dan) kao i sve ostalo traženo jednostavno nije moguće. Svi klijenti jednako su važni i ista pravila vrijede za svih. Još joj je jednom sve to smireno ponovila pokazujući cjenik i uvjete.

Ljuta kao ris gospođa koja se traži platila je i izašla van.

Bože moj! Kakav ego. Kakva povrijeđena veličina. Kakva umišljenost. Kakva samodopadnost. Kakvo ufuravanje. Kakva bitnost. Kakvo izdizanje iznad ostalih. Kakva jadnica…

Svi smo samo ljudi i svi smo krvavi ispod kože! Svima nam za život trebaju osnovne stvari, a sve ostalo je dodatna oprema. O nama i našoj “veličini” najviše govore one aktivnosti koje se niti ne vide na van, o nama govore naši postupci i ponašanje, a posebno poštovanje koje imamo prema drugom čovjeku. Našu veličinu ne drži podebljan bankovni račun već ljudskost i toplina, empatija prema drugima bez omalovažavanja i isticanja sebe dok drugome umanjuješ njegovu vrijednost. Za Boga dragoga, čemu to?

Najveći ljudi su najjednostavniji. Najveći umovi su prizemni i pristupačni. Najveći talenti su obični i susretljivi. To su najveći. To su po meni oni koji su vrijedni divljenja, a ne ovi koji se deru u javnosti i pred svima pitaju – Znate li vi tko sam ja!?

O ljudima, koliko god bili poznati, važni, uspješni, veliki…, najviše govori njihova jednostavnost, poniznost, pristupačnost… Takvi ljudi se po ničemu ne ističu previše i nikoga ne pitaju: Znate li vi tko sam ja? – zato što vrlo dobro znaju tko su.

Autor teksta: Ivana Grabar ©️