Dobila sam kritiku! Ja! Koja se, što znaju svi koji me poznaju, sa kritikama ne nosim nikako! Još dok sam bila štene, kad bi mi mama rekla da nisam lijepo pojela jastuke (ili da nije lijepo da sam pojela jastuke/stolice/zid… šta ja znam, pas sam, ne razumijem baš sve), glava bi mi otpala od stresića!!! U našoj se kući točno zna kako se meni smije obraćati, svaka rečenica koja mi je upućena otpočinje sa „Princezo“ i u nastavku je samo buket lijepih riječi da se ne bih stresirala.

Grozno izgledam kad se snuždim, a imam ta dva smeđa oka veličine padele za sarmu ( I ♥ sarma) i otvorim ih preko cijele glave da imate dojam da ću zaplakati, to bude strašno i moju tugicu nitko ne podnosi. To ide do toga da kad, recimo, (slučajno, jer mislim da je možda moja) Malom Čovjeku ♥ pojedem loptu, on (prije nego to mama detektira) viče na cijelu kuću:

„Ma neeemaaa veeeeze, ova mi je ionako bila ružna i stara, neka si ju ti pojela, Princezo ♥…“ (ovo Princezo smijete ubaciti i na kraj, ovisno kako vam paše u rečenicu).

Enivej, kritika se odnosila na to da je moja zadnja kolumna bila ful tužna. Ha! Šta da vam kažem, I never promised you a rose garden. Uostalom, along with the sunshine, there’s gotta be a little rain sometime (rado bih ubacila još teksta jer jako volimo tu pjesmu, al mi dalje baš ne paše u kontekst). Uglavnom, kako je zadnja kolumna bila tužna, ova onda neće bit. Šaaaalim se, hoće. Jer nam Blaž sutra ide na operaciju. A, osim sarme, volim i Blaža. Baš malo previše. 🙁

Što je zbilja čudno jer je Blaž, za razliku od mene, zbilja teško voljiv pas.

Kad smo nas dvoje tek usvojili našu obitelj, mama je imala glupu strategiju i svima govorila kako će si prije nogu pojest, nego nas zavoljeti onako kako je voljela Božića. Zato joj je On poslao mene, koja se držim gesla da nikad ne voliš dovoljno ako ne voliš previše i zamisao joj je uz big splash pala u vodu. Ja sam toliko lovable da bi morao imati zbilja srce od granita pojačano čeličnim oprugama da se odmah fatalno ne zaljubiš, a Blaža smo morali zavoljeti jer, realno, ako nećemo mi, tko će? On je od lovable ono što je na drugom kraju tog spektra.

Priznajem, kad je tek došao (a došao je dva tjedna nakon mene), pinkicu mi je išao na živce (fuuuuuuuuuuuul!). Em sam odjednom morala svih i sve dijeliti s njim, em je mama stalno pazila da ga ne pojedem, em uopće nije učestvovao u redekoriranju interijera (u kom sam ja, nije da se hvalim, briljirala :blush: ). No, kako sam ja pas zastrašujuće inteligencije (ne bi se reklo, obzirom na pasminu, al zbilja jesam), vrlo brzo sam skontala da sam dobila brata (iako, kad nam usporedite pedigree, shvatite da nismo ni u kakvom krvnom srodstvu i iz totalno smo različitih linija) i da je bolje da to okrenem u svoju korist. Pa je Blažić tako postao moja glavna zabava. Kako je njegov um isto zastrašujuć (al, opet, na skrooooz drugom kraju skale), on jadan ništa nije kontao pa je moja primarna okupacija postala kako ga namagarčiti.

Prvo sam ga, dok smo još bili štenci i nisam bila u mogućnosti osmisliti sofisticiranije igre, kad mi je bilo dosadno- grizla. Neee sad, ono, krvnički, nego onako, pomalo, kad mama ne bi gledala.

Super je to funkcioniralo dok se dotična jednog jutra nije ustala, Blaž joj uletio u krilo dok je listala portale i ona, češkajući ga, shvatila da joj je štene puno krasti na najneobičnijim lokacijama- po nogama, ušima i na podbratkiću (tamo gdje sam ga uspjela dohvatiti, jel…). I onda je (u pidžami, ta zbilja ne razmišlja o svom dignitetu kad je frka) odletjela veterinaru s njim zamotanim u moju roza dekicu da mu pokaže taj neobično lokalizirani demodex. Pa su mu uzimali bris, strugali ga i sto čuda (unatoč tome što joj je Teta Veta odmah rekla da to ne liči ni na jednu poznatu kožnu boleštinu koju je ona u svojoj praksi viđala, al mama ima PTSD još od Božićevih misterioznih kožnih boleština pa je htjela biti sigurna) i onda su zaključili da ga ja grizem. 🙁 Što se ubrzo i potvrdilo kad se jednom mama pravila da ide u zahod, a zapravo nas je vrebala iza zida pa sam ja uzela Blažićev batkić na glodanje… i tako sam uhvaćena 🙁

Kad su nam po kući krenule eksplozije jastuka (stvarno, dobro da smo živi ostali! 🙁 ) i namještaja, mama je postavila kamere po cijeloj kući da bi mogla gledati što smo radili kad bi se vratila s posla.

Ako mene pitate, bilo bi bolje da se navukla na turske sapunice, a ne pregledavala saaate i saaaaate dosadnjikavog materijala u kom ja dovlačim stolicu do vrata (majke mi), onda mi uspije skok iz 790og puta (jer nikad nisam bila neki atleta :/ ) pa šapom otvorim vrata od njihove sobe i počinim masakr nad pernatim jastucima i poplunom. Onda bih čula zvuk našeg auta, brrrzo trčala probuditi Blaža da dođe vidjeti što sam napravila pa bi se on, sav sretan, valjuškao u perju, a ja bih zbrisala u dnevni boravak i pravila se da spavam (opet- majke mi!).

Nezgodno je bilo tek izdajničko perje koje mi je virilo iza uha i iz nosa, al tih se dokaznih materijala, u svoj toj brzini, nisam uspjela riješiti :/ Da nije bilo vražjih kamera, nema nikakve dileme da je plan uvaljivanja Blaža u probleme bio fantastičan, on nikad nije ništa shvaćao i uvijek bi ostao na mjestu zločina. Danas su moje igre znatno suptilnije. Više se ne bavim unutarnjim dizajnom, dođe pas u fazu kad to jednostavno preraste, al i danas volim namagarčiti ovog mog malog blentona čim mi se ukaže prilika.

Blaž je malo kao iz one pjesme „dvaput sam umra“- prvi put ga je tata na jedan Uskrs skoro zgazio autom (nije tata koji ga nije vidio kriv (recite to mojoj mami), već Blaž koji se ni dan danas uopće ne odaziva na poziv i uvijek kad ga zovete gleda u drugog psa (da, njegov um je baš do te mjere zastrašujuć!), a drugi put ono ljetos, kad se potrovao, što već svi znate jer redovno čitate moje kolumne, jel da? Sutra nas čeka opaka bitka.

Brahicefaličnim psima, kakvi smo nas dvoje (a tu spadaju i sve one pasmine koje su Boduli hranili kroz staklo), narkoza je sama po sebi velik rizik i ne idete pod nju baš dragovoljno. Al Blažića su na Badnjak zadesili ozbiljni problemi i sutrašnja operacija je, kažu, jedino rješenje 🙁

Stoga, za kraj, imam samo jednu zamolbu- stavite noćas ovog mog malog blentona u neku molitvu ili bar lijepu misao. Moj bi život bez njega bio tek nešto životu nalik, jedva spomena vrijedan.

Mali Čovjek ♥ već mu je spakirao njihovu dekicu za gledanje crtića, a Čovječuljica ♥ svog najdražeg plišanca, da zna da smo u svakoj milisekundi svi uz njega i da ćemo ponovo udahnuti tek kad nam ga živog, zdravog i mrgudnog, uruče na kućnu njegu. Neću ga više nikad gristi, obećajem. Dat ću mu i da me koji put pobjedi u onim brain gamesima za pse koje nam mama uporno kupuje.

Samo da mi se vrati, onako lud, hrabar i veći od života kakav je od prvog dana kad smo se onjušili.

Well, if sweet talking you could make it come true

I would give you the world right now on a silver platter…

But what would it matter..

So, smile for a while and let’s be jolly, life shouldn’t be so melancholy

Come along and share the good times while we can…

Eto, tko bi rek’o, ipak paše.

Autor: PRINCEZA BERTA i MAMA B.U.P.