Ukoliko imate psa kog uredno šetate po naseljenom mjestu na povodniku, kako zakon i nalaže, s drek-vrećicama u svakom džepu, pretpostavljam da ste ovu rečenicu čuli više no puno puta. Mi SVAKAKO jesmo. Puno puta. Puuuuuno više od previše puta.

Rečenica sama po sebi ne bi bila toliko iritantna da mama od iste nije imala PTSD još iz nekih pradavnih vremena šetnji s Božićem. Koji je bio gluh i slijep. Za vas neupućene, Neće-vam-on-ništa rečenica podrazumjeva slobodnošetajuće pse, čiji su vlasnici obično parstometara iza njih i iz daljine vam ju dovikuju. I oni su kul i jako se čude zašto vi niste. A vi nipošto niste kul jer, u to vrijeme, vodite u šetnju svog gluhog i slijepog psa koji je jedva pokretan, koji ne vidi, ne čuje i ne uspjeva iščitati da mu prilazi drugi pas i koji će, ako mu ovaj koji-mu-neće-ništa dobronamjerno zabije njušku u rit (tako se mi psi upoznajemo), dobiti 42 miniinfarkta u sekundi, a možebitno i NećuTiNišta psu otkinuti i glavu od horrora što ga je to odjednom snašlo.

Dakako da se radi o situaciji koja zahtjeva da ju malo opsežnije iskomunicirate, no kratko vrijeme približavanja slobodnošetajućeg kolege, a i fizička udaljenost od njegovog vlasnika vam ne idu u prilog. I onda se s tom situacijom nosite kako znate i umijete. Mama je još tada odlučila nositi se s tim pomoću pepper spraya. Na sreću, pokazalo se u budućnosti.

Kad smo Blaž i ja bili još sasvim mali, toliko mali da Blaž još nije ni primio do kraja sva cjepiva, trudili smo se šetnje uglaviti u doba dana kad je najmanje ljudi vani sa psima i kad je najmanji probabilitet da nekog sretnemo, posebno ove nedokazive NećeVamOnNišta šetače. K tome, birali smo najmanje frekventne stazice i puteljke. Unatoč našim pomnim kalkulacijama, jednog smo sasvim običnog utorka, u sasvim neobično vrijeme za šetnju, na stramputicama poznatim samo lokalnom stanovništvu, naletjeli na jednog Slobodnošetajućeg.

Profesionalnim, ekstremno brzim skeniranjem pustopoljine (to je sposobnost koju razvijete kroz desetljeća šetalačkog iskustva), mama je zaključila da se vlasnik dotičnog ne nazire ni na obzoru i da nam je poduzeti korake za evakuaciju iz situacije. Prvi je korak, kaže Cesar Milan, samopouzdano kretanje prema psu, pod pretpostavkom da dva štenca nekako uspiješ zaustaviti da i oni krenu za tobom. Mi smo, dakako, kao pačići poslušno hodali za mamom pa je to propalo. Probala je onda mama onu foru „bacit-ću-nešto-na-tebe-ako-se-ne-makneš“, nula poena. Pa je iduća faza okretanje leđa od dotičnog i odlazak u suprotnom pravcu, nakon nekog vremena psi lutalice obično odustanu od praćenja.

Ovaj nije odustao, pratio nas je s repom na gotovs, što na psećem jeziku obično nije dobar znak. Mama je u sebi, više kao molitvu, ponavljala: „samo ih nemoj dizati, samo ih nemoj dizati…“, znajući da se u takvim situacijama to ne radi, al je bome toliko tempting u datom trenutku da proklinješ sve one koji su prije tebe zaključili da je to najgluplja moguća, iako- i prilično instinktivna reakcija.

Brzina kojom mozak radi u takvim situacijama je granično moguća, odvrtiš sve scenarije u nezamislivo kratkom roku. Pa i scenarij s dizanjem u zrak svojih pasa, no, u slučaju da do sad već izglednog napada doista i dođe, jasno ti je da imaš dva štenca (koji, pri tom, nisu najmanji i najlakši) i da bi ti u tom sveopćem košmaru jedan mogao iskliznuti i upasti neprijatelju direkt u ralje.

Drugi su vrata. Vrata, vrataaaa iza kojih bi se mogli sakriti, bilo kakva spasonosna vrata, vražji Harry Potterov peron 9 ¾ will do the job u tim trenucima, samo daaaaaj nešto za skrivanje!!!

Treći je činjenica da je u takvim situacijama najbolje pustiti svoje pse sa povodnika jer su im veće šanse da se obrane ako nisu sputani. Što bi dolazilo u obzir, i što smo nemali broj puta i proveli u djelo u našim budućim šetnjama, no bili smo tek tromjesečni štenci od kojih su jednom (Blažu) baš tog jutra ispala dva prednja mliječna zuba i zbilja je izgledao smiješno.

I, konačno, pepper spray. Dok je mama posezala u torbu, mahnito računajući smjer puhanja olujne bure i kamo sprejati da ne poprska sebe i štence, Blaž je učinio ono što je napravio bezbroj puta od tada, no tad prvi put. Izdvojio se na čelo našeg trokuta, u  „ne bu meni niko moje ženske diral“ pozu i zarežao, na način na koji tromjesečno štene bez jedinica kao krucijalnih zuba režati može. Odrasli pas neće napasti štene, govorio je mami sve tiši glasić njenog sabranog znanja po pitanju psihologije i ponašanja pasa, al neće Đavla crnoga!

Konačno, mama se dosjetila i prvog postulata koji vam u takvim situacijama mora pasti na pamet- kad nastane frka, ti braniš SVOG PSA! Pa je tako moja (doista, vjerujte mi na vau) metar i žilet visoka mama, kad je veliki, crni slobodnošetajući pas s repom na gotovs krenuo na Blaža, iz okreta kog se ni Jackie Chan posramio ne bi, onom nogom koju joj ja nisam saplela svojim povodnikom, štunula dotičnog direkt u prepone!

I tad ju je mama ugledala.

Perifernim vidom uhvatila je pojavu koja u štiklicama, negdje u daleeeekoj daljini pretrčava cestu. U djeliću sekunde, mama je pomislila da nam draga gospođa dolazi pomoći, no kad je zaurlala:

„Štaaa to radiš?!! Pa NEĆE TI ON NIŠTA!“ …   …  … Tu je došlo do prekida filma.

Draga Gospođo Glupa Bezobrazna Kravo (nisam ni znala da ju mamica poznaje, al ju je oslovila tim neobičnim imenom pa sam zapamtila), doista nije lijepo ostaviti Vašeg 50+ kilograma teškog mješanca labradora i jošnečegvelikog da slobodno luta naseljenim kvartom dok vi neopterećeno ispijate kavu u kafiću koji nije čak ni blizu, a ni na istoj strani ulice na kojoj je Vaš ljubimac odlučio doručkovati dva štenca. Povodnika ima za kupiti u svim psećim trgovinama i služe upravo svrsi šetanja pasa. Pomoću njih lakše zaobiđete pse koji se ne smiju ili ne žele družiti.

Informirajte se o projektu Glauhund Žuti pas – postoje psi koji imaju zdravstvenih problema, ozlijeđeni su, bolesni ili starije dobi, neki su u procesu treniranja ili rehabilitacije, neke su ženke u tjeranju, neki su imali loša iskustva s drugim psima ili se jednostavno ne osjećaju ugodno (Blaž) u blizini onih pasa koji se žele sa svima pozdraviti (ja). Korištenjem povodnika jednostavnije je spriječiti nepotrebne nesporazume. Čovjek (ružnije rečeno- vlasnik psa) je taj koji mora moći izabrati pse koji su pogodni za druženje s njihovim psima. Slobodnošetajući psi to nisu. Lijepo Vas molim da to više ne radite. Jer drugi put neću mamu saplesti povodnikom, nego ću ju pustiti na Vas.

U ime mog Žutog psa Blaža i svih onih sa srodnim problemima, srdačno Vas pozdravlja,

Samoprozvana glasnogovornica projekta Glauhund,

Berta

Tekst: Berta & mama Barbara Udovičić Papeš