Šalji dalje 

Svaki tjedan natipkam 36 i po’ različitih skica za kolumnu. Prčkam malo po jednoj pa po drugoj pa po trišestoj temi sve dok me neka ne pogodi tačno u sridu. Da mi dođe baš gušt razraditi je. Ono kada mi riječi, slova, misli i tipkovnica polete ka da su se našmrkale bile boje. Al’ eto danas, što je u principu sada već jučer,  od cijelog bataljona tema, nijedna me nije pogađala točno onako kako treba. Neće pa neće. Deadline se bližio, a ja bez konkretne kolumne. Doduše, bila sam uvjerena da ću imati kolumnu do navečer, samo ni sama nisam znala kako. Suludi optimizam.

Kako bih razmutila misli, napravila sam jednu od tri stvari koje uvijek upale u razvedravanju moje biometeorološke prognoze. Nisam se mogla nit napit, a nit poseksat u tom trenutku pa sam išla nakupovati hrane da se pošteno najedem.

I…da ubrzamo priču, evo mene na kasi sa tristo kila polugnjilog povrća. Pobacah u košaru sve što je na onom divnom povrtnom sniženju jer je već krenulo mrvicu samotamniti. A sve to radim zato jer imam novi životni plan. Posljednjih dana profesionalno pustošim i rokam po salatama jer sam odlučila da me ove godine ljeto neće zajebati. #fitdoljeta I svi se grohotom nasmijaše.

I eto mene, stojim na kasi. Točnije, kraj kase. U  mislima već trpam u usta sve ta salatna perca,  kad mi tetka blagajnica odjednom krene objašnjavati kako trenutno ne može primati kartice. Neki kvar il’ nešto. Drek. Naravno da kada najviše treba, ja hodam okolo sa 2 i po kune keša. A najbliži bankomat mi je tamo negdje u …predgrađu Karlovca. Metodom eliminacije krenule blagajnica i ja računati što sve polugnjilo mogu kupiti sa moje dvije novčanice i dvije kovanice. Odjednom začujem:

„ Ja ću ti kupiti sve ono što ti je viška“.

Okrenula sam se jer mi ništa nije bilo jasno.  Stoji iza mene kompletno nepoznata mi cura i nudi mi kupiti sve za što nemam dovoljno keša.

Još mi je morala dva puta ponoviti svoj prijedlog dok ga ekšuli nisam shvatila. Kompletno me je šokirala. Možda nekome to nije velika stvar. Meni je ta stvar uljepšala dan, ma i cijeli tjedan.

Naravno, najprije sam pokušala toj curi objasniti da ja imam šoldi, samo što su moji trenutno kartično-plastični, a njima trebaju oni papirnati. Pa sam uporno odbijala njenu ponudu. Na kraju mi je odzvonio mozgom što drugo već glas mame moje: „Kada ti neki neš oteje dat, ti prihvati, budi pristojna; da ne oteje dat, ne bi nudil.“

Kaže meni curka, ne bi li me uvjerila da je u redu prihvatiti nečiju pomoć: „Ne brini, shvaćam te, našla sam se i ja u situacijama kada mi je, iz ovog ili onog razloga, falilo love za sve namirnice, a baš sam htjela nešto fino skuhati. Ja ću ti platiti.“

Platila curka ostatak moje povrtne špeže, pozdravila me i još mi poželjela ugodan dan. A ja sam ostala još neko vrijeme bez teksta.

Svako jutro gledam namrgođena, nadrkana, umorna, bezvoljna lica ljudi oko sebe. U tramvaju, u redu za blagajnu, po šalterima. Vjerojatno baš tako i ja drugima izgledam. Svi smo mi u fazonu kuća – poso, poso – kuća. Jurimo, pod stresom smo, zamišljeni, otuđeni. Zaboravimo biti pozitivni, zadovoljni, dobri i nasmijani. Ja sam baš danas/jučer bila namrgođena. Ova cura mi je vratila osmijeh na lice. Nije mi samo dala ostatak mog dijetnog povrća. Podsjetila me na nešto poprilično važno. Kako malo treba da bi nekome uljepšao večer, dan, tjedan. Život.

I još mi je kolumnu praktički sama od sebe napisala.

Ja sam u tom trenutku imala novaca, ali u krivom obliku. Ali ima ljudi što nemaju novaca u nikojem obliku. Lijepo je znati da još uvijek postoje osobe  koje na takve situacije znaju ljudski reagirati. I baš takve stvari, takvi postupci i takvi ljudi su razlog zbog kojih nekome može biti bolje u životu.

Nikakve politike, obećanja, kampanje i beletristička politička sranja neće to napraviti. Profesionalno se popišam na onu dobru staru „biti će nam bolje“ –  ne, neće biti bolje, jer nije nikome u interesu da nam bude bolje.

Kada bi nama malima bilo bolje, onda bi velikima bilo lošije. Ako mi mali imamo više kolača, veliki te iste kolače izgube. Čista matematika. Što bi značilo da je prolaziti kroz život nadajući se da će neki ufo političar tebi, da,  baš, baš, baš tebi poboljšati život apsolutna nebuloza.

A i da ti dadne tih nekoliko kuna mjesečno više, što je lijepo, divno i krasno, što točno s njima možeš? Kupit kvalitetniju kartu za rit? Onu sa 4 sloja, gdje prsti ne propadnu u dubine i širine. Meso koje nije pred istekom roka trajanja? Ili  ćeš s tim kunicama postati gospodin čovjek?

Naravno da nećeš. I baš zato ne može od političkih predstava, transparentih obećanja,  praznih parola i saborskih „poučnih“ monologa biti bolje. Biti će nam onako kako si samo napravimo. Da li ćemo međusobno biti neprijatelji po regiji, religiji, nogometu, povijesti, po tome s kojim spolom se seksamo ili ćemo slijediti primjer curke sa kase? Biti prijatelji kada zatreba. To sve o nama ovisi. Jer porezi, prirezi, pravila i zakoni dolaze, prolaze i odlaze. Ali dobrota ostaje. Ona se dobrim vraća. A ja se nadam da će se ovoj curki sa kase vratiti na entu potenciju.

Bilo bi lijepo probati ne biti đubrenca jedni drugima. Već su dovoljne velika ovi što nas vode.  Digni to lijeno dupence u tramvaju i daj da netko stariji sjedne. Prepusti mjesto na kasi onima što ne kupuju zalihe za eventualnu nuklearnu zimu. Tu i tam poželi ugodan dan nadrkanoj teti na šalteru što očito apstinira od svega lijepoga. Ako vidiš da se je nekome rastresla torbica po tramvaju, ne moraš pomoći, ali nemoj se ni smijati. Teknjuverimač. Stani na pješačkom. Bar to nije teško. Auto koči za tebe, ne ti za njega. Pusti plastičnu bocu kraj kontejnera. Nekome je, nažalost, to kruh.

Pomogni, pokloni, uplati, podrži, pruži ruku, podari osmijeh. Budi curka sa kase. Šalji dalje. Jer tako, i jedino tako, korak po korak i mic po mic,  postoji šansa da nam, bez kampanja, izbora, parola i histerično komičnih obećanja, BUDE BOLJE!

Autorica: Martina Kinkela