Pokušajte zamisliti da vam netko dodijeli super moći pa da možete saznati što drugi misle i govore o vama. Zamislite da možete slobodno slušati sve ono što drugi izgovaraju na vaš račun. Možete li samo zamisliti to?

Kada podignete glavu i pogledate prema Nebu, što vidite?

Vidimo plavo nebo i Sunce… Možda i pokoji bijeli oblačak. Nekada je Nebo sivo i plače… A nekada su na njemu zvjezdice sjajne i Mjesec koji osvjetljava tamu. Ako gledate preciznije možete vidjeti i ptice kako lete po istom tom Nebu. Ako napnete uši čujete ih kako cvrkuću. Ako se još bolje zagledate prema istom tom Nebu, kakvo god to Nebo bilo, plavo ili sivo, sa zvijezdama ili bez njih, na njemu možete vidjeti nekakve linije ili sjajne točkice koje se kreću. To su avioni koji lete po tom istom Nebu i spajaju ljude, prevoze ih iz jednog grada u drugi, iz jedne zemlje u drugu, s jednog kontinenta na drugi. Da… A u tim točkicama na Nebu, u avionima nalaze se ljudi. Puno ljudi, puno duša, sudbina i života. I svi nekamo putuju…

Gledate li i dalje u to Nebo? Da li još nešto vidite?

Kažu da je On gore. On i cijeli Svemir. Da. Kada pogledam gore osjetim Ga, ali ga ne vidim. Ali, sigurno znam da je gore. Šaljem Mu osmijeh svaki put kada pogledam prema gore.

Da li još nešto vidite dok gledate u Nebo. Dobro se zagledajte i dobro osluškujte… Onda? Što vidite? Što čujete? Čujete li žamor strujanja informacija moderne tehnologije i komunikacije? Čujete li žamor milijarde ljudi koji pričaju putem mobitela, telefona, skype-a? Čujete li njihove glasove? Ne čujete ih?

Opa, jeste li vidjeli?! Upravo je proletjela jedna kovertica! Evo je i druga, treća, četvrta, stota, miliijunta!! Ajme, pa to lete e-mailovi!! Viber poruke, Whats App-ovi, Messenger-i… Isuse koliko ih ima!!!

Ma, gle onog palca u zraku! Pa to je lajk s Facebooka! Evo ih još!! Koja gužva na tom Nebu od svih tih silnih društvenih mreža, elektronske pošte! Koliko kovertica, lajkova, srčeka, smajlića šiba na sve strane!! Koliko glasova, smijeha, suza, ružnih riječi….. Čujete li ih? Možete li ih čuti?

Zamislite da možete. Zamislite da možete precizno čuti što se govori. Zamislite da u tom žamoru milijuna glasova, kovertica, lajkova i ostalih simbola začujete vlastito ime ili vam iskoči kovertica i otvori se pred vaši očima, pa možete vidjeti što netko o vama govori, misli, piše … Možete li si to zamisliti…

Pokušajte zamisliti da vam netko dodijeli tu moć pa da možete saznati što drugi misle i govore o vama. Zamislite da možete postati mala buba švaba koju nitko ne vidi i ne čuje dok vi slobodno slušate sve ono što drugi izgovaraju na vaš račun… Slobodno čitate ono što drugi u porukama pišu o vama. Samo zamislite to?

Ne možete to zamisliti. To vam zvuči nemoguće, zar ne? Ali, hajde ipak zamislite da vam se sve poklopi tako, da vam tako padne grah, pa se odjednom otvori kanal sa svim informacijama koje se tiču vas. Uh, zamislite da vam netko na trenutak pokloni spešl moći pa da sve to možete vidjeti i čuti na trenutak. Što biste? Priznajte mi.

Da li biste slušali što drugi govore o vama ili TO nikako ne biste htjeli znati?

Ali, hajde samo zamislite da možete sasvim jasno čuti što o vama govore prijatelji, kolege i suradnici, poslovni partneri, konkurencija, bivši muž ili dečko, bivša žena ili djevojka… I zamislite da vas to što čujete šokira, jer to što oni govore niste očekivali! Zamislite da osobe koje volite i o kojima imate lijepo mišljenje pljuju po vama i rugaju vam se, govore ružne riječi i neistine. Zamislite da imate mogućnost vidjeti što o vama misle oni koji vas čak niti ne poznaju, a o vama govore najveće ružnoće i pogrdne riječi… Zamislite da napokon otkrijete kako vas nikada niti malo volio nije onaj za koga ste mislili da vas voli i poštuje, jer se tako ponašao prema vama! Ma, zamislite da od drage osobe čujete sve ono što ne očekujete niti u najluđem snu…

Samo pokušajte zamisliti da možete čuti tko o vama sije mržnju, bijes, negativu, a pred vama se ponaša uljudno i lijepo… To mora da jako boli.

Zamislite samo tu bol, to razočaranje, tu tugu… Sada napokon znate što oni o vama misle. Okej, pogoditi će vas ružne riječi dragih ljudi. Oni nebitni neće vas dodirnuti, jer su nebitni i sve što dolazi od njih nebitno je … Ali oni dragi, dragi… Oni koji vas zagrle i stisnu kada vas ugledaju, oni koji vam govore u lice lijepe riječi, hvale vas i podupiru… Njihove riječi će vas zaboljeti… Jako će vas pogoditi i razočarati. Znam to.

I, što ćete učiniti onda kad sve to imate na pladnju? Hoćete li bijes pustiti van i ispljuvati ih istom mjerom? Hoćete li ih nazvati i izdijeliti sve ono što zaslužuju, a zaslužuju!! Ooo itekako zaslužuju… I već krenete u tom smjeru! Puši se za vama dok marširate našamarati ih i pljunuti u lice!! Hodate kao vojnik, stupate, ludi od boli koja vas razdire, dok suze frcaju od bijesa i ludila!!

I onda zastanete. Kao da vas je netko zaustavio, smirio… Zamrznuo u trenutku. I dok stojite tako ukopani u mjestu razmišljate… Iz ušiju se puši koliko mozak razmišlja! Srce divlja i govori: „Odi, zgazi ih do kraja! Povrijedili su te lažima!“ Ali, glava govori: “Stani malo i razmisli. Udahni, izdahni…”

Stojite i razmišljate…. Jer… Da im vratite istom mjerom – bili biste isti kao oni! Identični! Ništa manje niti više, nego isti! Pokvareni, lažni, prijetvorni, fejk ljudi koji se ponašaju isto kao i oni koji su nas doveli do ovog osjećaja… A osjećaj je grozan.

I dok stojimo i mislimo ih golim rukama zadaviti i zavapiti iz sveg glasa: Kako si to mogao?? Zašto me pljuješ? Zašto lažeš o meni i gušiš me u žlici vode? Zašto? Što sam ti učinila? … Tada pogledajte ponovno u Nebo….. Vidite li koliko takvih ružnih riječi kruži iznad vaše glave? Vidite li koliko se mržnje sije riječima, porukama, igrama i lažima, dok su umotani u celofane s mašnicama na vrhu. Vidite li to? Svi to rade! Svi seru po svima, vidite li vi to?! Tko nije neka baci kamen prvi! Tko nikada nikoga olajavao nije, pokušao potkopati, namjestiti nešto, slagati bar malo… TKO TO NIKADA NIJE UČINIO? Screen shotao nečiji razgovor i poslao drugome? Tko nikada nije pljuvao drugoga? Pogledajte u svoja usta! I priznajte sami sebi. Prestanite lagati sami sebe! Znam da govorite: Ja nisam nikad!

Bože me sačuvaj što niste nikada! Aha! Znate onu kletvu: Kad bi samo inboxi progovorili… Zamislite da progovore vaši inboxi, e-mailovi, viberi i whata app-ovi!? Zamislite kada bi vaša govanca izašla van!

I onda, što smo naučili? I dalje stojimo u mjestu i razmišljamo: reći ili ne! Pljunuti ili ne. Srati kao i oni ili ne. Hm…

Meni se ovo dogodilo prije nekoliko dana. Žvakala sam bol danima. Lomila sam se i gotovo slomila. Već sam stupala kao vojnik… Imala potrebu nekoga dobro našamarati, pljunuti u lice, a sve trač kovertice pustiti van! Imala sam potrebu uzeti bubanj, proći kroz čaršiju i dati svima na znanje što su mi neki ljudi napravili. A napravili su mi gadne stvari… Jako gadne. Ali, onda sam zastala i pogledala gore u Nebo. Dugo sam tako stajala i gledala. A onda je proletjela ptica. Za njom još jedna. Dvije svrake.

Hej, ptico! – napokon sam izustila i dozvala je. Sve znam. Da… Baš znam sve što ste o meni izgovorila. A mislila sam da me poštuješ i da sam ti draga. Sve znam…I znaš što ću sada napraviti?

Ništa!! Baš ništa! Izdižem se iznad tebe i one ptičurine s kojom si me crnila i pljuvala… I hodam 10 koraka ispred vas… I zbog tog sam osjećaja tako sretna jer nisam na tom livelu dna po kojem gmižu takvi kao ti! Ja ne želim u tome sudjelovati! Ne želim biti ista kao takvi tebi slični! Ne želim biti kao ti svrako!

Opraštam ti baš sve. Neka ti onaj gore sudi za sve što si ikada izgovorila za bilo koga! Neka ti Bog oprosti na svakoj mržnji koju si bilo kome uputila… Mila moja svrako, to je samo tebi na dušu… A ja ti okrećem leđa i odlazim. Ja sam u svom miru, a ti?

Otvaram oči i dalje stojim na mjestu. Srce na miru. Rekla sam što mislim bez uvreda i linča! Bez igrica i pljuvanja. Stojim i dalje. Pogled dižem prema nebu… I dalje čujem glasove, vidim kako lete koverte, lajkovi, komentari, grupni inboxi, olajavanja, pljuvanja i uvrede… Nasmijem se i pomislim kako je lijepo biti izvan toga sranja i u svom miru. Kako je lijepo znati koliko laži ima, a ne uprljati ruke njima. Kako je lijepo ne biti dijelom toga što se smuca po Nebu misleći kako su dotakli zvijezde, a zvijezda vidjeli nisu… Eh, žalosti virtualna! Eh žalosti imaginarna…

Živite stvarne živote i gledajte stvarne ljude oko sebe. Govorite o sebi iz svojih usta. Ako nemate što pametnog niti lijepoga za reći, radije začepite nego da o drugima iz svojih usta progovarate! Pogledajte na što smo se sveli? Na van sjaj, u unutra trulež! Na van dobrota, a unutar kamen zla! Na van ljubav, a u srcu mržnja! Zbog čega? Drugoga pokopati da bi se sebe izdiglo?

Dosta je bilo! Sad je stvarno bilo dosta! Pod ovim Nebom ima mjesta za svih.

I idući put kada budete pogledali u Nebo sjetite se ovih riječi. I dajte pobogu prestanite olajavati, pljuvati i tračati. Usmjerite svoju energiju na ljepše stvari i živite svoje živote, a ne tuđe.

  • Autor: Ivana Grabar
  • Naslovna fotografija: Maja Stevanović

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: