Hvala draga Ana i hvala svima vama koje mi niste imale prilike reći ove riječi uživo. Hvala svima jer čuti ovako nešto puno znači. Meni znači sve! Jer, toliko se ogoliti pred svima i biti iskren u svojoj životnoj priči kako bi njome dao utjehu da zna kako u ovakvim i sličnim situacijama nije sam, da postoji još netko tko je prošao isto ili slično, nije niti lako, a bome niti jednostavno. No ja sam to učinila. Dala sam cijelu sebe u svoju misiju – ispričati svoju priču, pa kud puklo!

Prišla mi je trgovačkom centru na blagajni…

• Vi ste Ivana, zar ne? Ona Ivana što piše predivne tekstove?

Nasmijala sam se dok nas je blagajnica začuđeno gledala. Obavile smo obje kasu i našle se ispred dućana.

• Draga Ivana, vi ste meni svojim tekstovima toliko pomogli, ne znam kako vam se zahvaliti. 
• Dođite da vas zagrlim, rekla sam joj i stisnula je zagrljaj…

-U najtežem životnom periodu iskočio mi je jedan vaš tekst. Ne znam niti kako niti na koji način, ali je, Počela sam ga čitati, istraživati ostale tekstove na vašoj stranici… Svaki dan sam čitala, gutala Vaše tekstove. Čak sam vam se jednom i javila porukom. Kasnije sam naručila pročitala vaše knjige… Ivana, ja sam vas pratila svaki dan. Prošla sam tužan i ružan period u životu, saznala da me suprug vara, borila se sa sobom, s njim i njegovom ljubavnicom… Bila sam očajna, a vaši su mi tekstovi i objave davali snage da izdržim sve to. Jedan dan sam odlučila. Uzela sam djecu i otišla. Izašla sam iz zajedničkog stana i otišla u podstanare. Nije mi bilo lako učiniti to, ali jesam. Bilo je pakleno. Gurala sam nekako iz dana u dan, a svako jutro čitala sam vaše tekstove. Jeste li uopće svjesni koliko ste mi pomogli? Znate li koliko ste mi davali snage svojim riječima da održim glavu iznad vode i ne potonem? Znate li koliko ste mi pružili utjehe? Znate, na početku svojih problema mislila sam kako sam sama u tome i kako se samo meni događaju takve stvari, a onda sam iz vaših tekstova i priča čitateljica shvatila koliko nas ima puno.. Toliko je ranjenih duša… Prevarenih. Samih. Tužnih..  

Stajala sam u sred centra i slušala ženu dok je govorila, a kroz tijelo mi je prolazila toplina. Naježila sam se od nogu do ušiju. Zagrlila sam je ponovno. Oči su joj se zacaklile, a i ja sam bila na rubu. 

• Hvala vam Ivana. Puno vam hvala, rekla je dok me grlila.

Hvala vama draga Ana i hvala svima vama koje mi niste imale prilike reći ove riječi uživo. Hvala svima jer čuti ovako nešto puno znači. Meni znači sve! Jer, toliko se ogoliti pred svima i biti iskren u svojoj životnoj priči kako bi njome dao utjehu da zna kako u ovakvim i sličnim situacijama nije sam, da postoji još netko tko je prošao isto ili slično, nije niti lako, a bome niti jednostavno. No ja sam to učinila. Dala sam cijelu sebe u svoju misiju – ispričati svoju priču, pa kud puklo! I možda nikad svoju priču ne bih pustila u svijet da se 2013-te nisam razboljela. Bila sam u svojoj drami u koju sam se sama dovela svojim tugovanjem i žaljenjem, okrivljavanjem same sebe… Bila sam bolesna dovoljno dugo da shvatim što tuga i nezadovoljstvo sobom, ljutnja, neoprost prema osobama koji su me povrijedili može učiniti duši i tijelu. A mene su raznijeli na tisuće komadića. Pokupila sam svoje razasute dijelove, neću to nikada zaboraviti, u bolničkoj sobi nakon velikog operativnog zahvata. Onako nemoćna i ranjena plakala sam u sobi. Tu jednu uplakanu noć došla dežurna sestra i pitala me želim psihologa, ako želim s nekim razgovarati.. Toliko sam bila na dnu. 

Nakon bolnice slijedio je dugi oporavak, a onda serija kemoterapija. Odlučila sam se pobrinuti za sebe, zavoljeti se najviše onako nemoćna i jadna. Odlučila sam odraditi sve to na obje noge, dignute glave, hrabro i s jednim jedinim ciljem u glavi: Hej ženo, sve će biti u redu! Hvala Bogu i bilo je.

Na odjelu gdje sam dolazila po svoje terapije upoznala sam more žena s kojima sam razgovarala. Kroz svoj oporavak naučila sam prvenstveno misliti na sebe, posvetiti se sebi, brinuti i paziti na sebe, biti pozitivna u glavi i svoj život promijenit iz temelja. I tada sam oprostila svima onima zbog kojih sam se osjećala tako malo, jadno, usamljeno, ostavljeno, prevareno, izigrano, bolesnog tijela i još bolesnije duše… Odlučila sam sve to ostaviti iza sebe, na tom odjelu. Od tada sebe i život cijenim s jednom posebnošću. Od tada znam da imam “super moći” da sa skupo plaćenim iskustvom i iskrenim emocijama ispričam svoju proživljenu priču koja me dovela tamo gdje sam bila i koja me naučila kako postati najbolja verzija sebe u potpunosti. Na tom sam odjelu čvrsto sebi obećala da ću škrabotine, koje sam zapisivala godinama prije, pustiti van u svijet zbog sebe, zbog one žene na kemoterapiji, kao i zbog svake one ženice koja prolazi kroz sličnu priču, a s jednim jedinim ciljem – da se ne dovede do dna kao što sam se dovela ja. Svojom sam pričom ponekad bila i gruba, brutalno iskrena u pričanju iste, ali sam htjela tim riječima pljusnuti svaku onu ženu koja pluta i tone prema dnu svog jada i bespomoćnosti, bez vidljivog izlaza, bez nade, utjehe, pomoći, ruke koja joj se pruža da se izdigne iznad svega. I često me ponekad nisu sve razumjele, međutim.. S vremenom je moja priča mnogima sjela i bila jasnija. A ja sam samo htjela sam pomoći jer sam sve to prošla, pa znam što slijedi. Htjela sam pomoći, to je bila moja misija, moj zadatak. Izgleda da sam u tome uspjela.

Sve mi je ovo prolazilo kroz glavu dok je ispred mene stajala Ana u trgovačkom centru i pričala koliko su njoj značili moji tekstovi.

Ona je danas sretna žena koja živi svoj život i kroz njega kroči nasmijana i blistavih očiju, bez vagona prošlosti i tereta ne praštanja.. 

• Znaš Ivana, rekla mi je, ponekad pomislim kako sam u stvari zahvalna na svemu što mi se dogodilo. Zahvalna sam mu na svemu jer sam napokon sretna i potpuna osoba, puna života s vedrim pogledom na život koji je ispred mene. Zahvalna sam mu jer me naučio kako da se okrenem sebi i zavolim se. Hvala bivšem mužu na svemu, a tebi hvala što postojiš za mene i za sve nas kojima trebaš. 

Zagrlile smo se opet, kao da se znamo oduvijek. Osjetile smo se prisne i povezane u svemu ovome. I jesmo. Ja sam njoj dala u datom trenutku ono što joj je najviše trebalo, a ona je meni dala najljepšu moguću nagradu i priznanje da je moja misija donesena u najtežem periodu života, uspjela u potpunosti.

Hvala svima što hranite moje srce lijepim riječima zahvale. Od srca vam hvala! Voli vas vaša Ivana Grabar! 

Autor teksta: Ivana Grabar

Tekst napisala: Ivana Grabar
Foto naslovnice: privatni album
Kontakt autorice: ivana@pinkpen.com.hr
Instagram profil: @grabarivana