Nisam psiholog niti odvjetnik. Nisam školovana za davanje stručnih savjeta koji se stiču dugogodišnjim studiranjem i praksom. Također, nisam niti tarot majstor ili neki vidovnjak koji će vam pričati bajke i ono što želite ili ne želite čuti. Neću vam čarati, barati i gledati u kartama i grahu rješenje problema. Nemam recept za ništa takvo niti ću vam riješiti ikakav problem sa čarobnim štapićem!
Ja sam  Ivana Grabar i imam znanja koja nisam nigdje pročitala, čula, vidjela… Nego sam ih, stjecajem okolnosti, stekla i isklesala na vlastitim greškama, na vlastitoj koži. Mogu slobodno reći da sam doktorirala lekcije iz života. Svoje životno znanje i iskustvo pretačem u savjete, a oni su iz srca i iz najprivatnijeg dijela mog  života. Ovi savjeti  mogu vam samo pomoći.  A to mi je želja – pomoći 🙂

Svojim savjetima želim pomoći da postanete i ostanete dame, da se znate ponašati u nekim životnim situacijama, da budete pametne i snalažljive. Želim od vas napraviti lukavije i opreznije žene koje će znati zadržati svog muškarca uz sebe. Također ću vam pokušati pomoći  da naučite razumjeti muškarca i muška razmišljanja, da se naučite prilagoditi i obuzdati u nekim trenucima, naučit ću vas malim trikovima kako držati svog muškarca na oku, a da on to ne primijeti,  dat ću vam prijedloge i savjete za dobar odnos i zdravu vezu ili brak.

Moji savjeti će vam pomoći, u najmanju ruku,  da shvatite kako je najveća snaga upravo u vama i kako je sve, ali baš sve u glavi! Naučit ću vas voljeti samu sebe! Naučit ću vas kako staviti sebe na prvo mjesto. Uvijek trebamo misliti na sebe. Prvo na sebe, a onda na ostale. Možda zvuči grubo – no tako jeste!  Ako mislite prvo na sebe vaši će najvoljeniji biti još voljeniji i sretniji jer ćete vi biti pokretač te sreće.

Ja sam samo obična gradska cura koja nije puno tražila i koja u principu – dok se nije sama pobrinula za to – ništa nije niti dobila od života.
Potrudit ću se govoriti iz srca i ne mariti previše za “kulturu” pisanja! Želim biti onakva kakva jesam i želim da me svaka od vas kristalno shvaća i razumije.  Stoga će moje riječi biti jednostavne i pitke, razumljive i iz svakodnevnog  života.
I.G. je samo obična žena koja je sa svojih 40 godina života (napokon) odlučila svoja znanja, iskustva, nedoumice, bol i suze, radosti i patnje, uspone i padove i sve ono što čini život ljepšim ili ružnijim, a tiče se odnosa  žena i muškaraca podijeliti sa vama. Ja sam samo obična gradska cura koja nije puno tražila i koja u principu – dok se nije sama pobrinula za to – ništa nije niti dobila od života.

Ne trošite svoj život na krive ljude i krive trenutke
Do moje 35. godine život je prolazio mimo mene dok sam ga samo promatrala kao usputni promatrač. Nisam imala kontrolu nad vlastitim životom, a kamoli nad nekim situacijama koje su me kasnije pogodile kao grom iz vedra neba. Pustila sam da život sam od sebe nosi svoje dobre i loše situacije i većinu toga, pogotovo onog lošeg koje mi se slagalo jedno na drugo,  prihvaćala sam “pod normalno” i da baš tako mora biti. Međutim, sad znam da to nije istina i da tako ne smije biti!!

Drage moje, nemojte dozvoliti da živite život čisto da ga živite već kad ste se rodili pa da vas isti taj život šamara, a vi se puštate, samo jednom okrenete jednu, a drugi put drugu stranu lica kako bi šamar bio blaži. Nećete se niti okrenuti oko svoje osi, a godine će protutnjati mimo vas. Okrenut ćete se i zastati. Što ćete vidjeti?? Vidjet  ćete  svoju djecu koja su već odrasli ljudi, briju svoje filmove i nikad ih nema kod kuće, obrate vam se kad nešto trebaju. Pogledat ćete malo dalje i vidjet ćete skicu od svog partnera koji živi svoj život, a vas niti primjećuje – kao da uopće i ne živite u istom prostoru. Srećete se za stolom, u toku dana promrmljate koju riječ kad vas priupita gdje mu je čista košulja ili gaće. Tad ćete shvatiti kako s njim već godinama tako funkcionirate tj. kako uopće ne funkcionirate. Ulovit će vas panika: Zar ću s njim dočekati stare dane?  O čemu ćemo uopće razgovarati kad djeca odu?! Strašno!

Stoga, ne dozvolite da u filmu, koji se zove vaš život  igrate sporednu ulogu! Nikako! Ovo je vaš život, ovo je vaš film u kojem upravo vi pišete scenarij i igrate glavnu ulogu!!

Život je samo jedan i kratko traje.  Ne možemo odlučiti kakvo će nam biti djetinjstvo, kakve ćemo imati roditelje, braću i sestre. To je ono što nam život nosi. Međutim… Kada dođu neke druge životne situacije na red, e onda hvala Bogu, možemo odlučivati i trezveno razmišljati.
Nemojte  dozvoliti da vam život sjebe jedan običan muškarac i da vam potroši najbolje godine života uzalud. Podsjećam: godine prolaze u nepovrat. Život ne možete premotati, restartati.  Nemojte se dovesti uopće u fazu da razmišljate gdje ste pogriješili i zašto ste tolike godine proveli s njim, osnovali obitelj, izrodili djecu, uvalili se u kredite i sad ste zakopani do grla i osjećate se jako loše jer vam je brak u klinc,  a vi ste nesretni i nezadovoljni dugi niz godina…
Ili, zašto ste tolike godine u vezi s istim muškarcem? Samo iz razloga što vam je nekad (na početku) bilo lijepo, voljeli ste ga ili zato da ne bi bile same.  Ne, vi ste i dalje s njim – čubite s istim panjem koji vas čini tužnom i nesretnom  godinama… I ništa ne mijenjate. Zar želite provesti cijeli život tako?!

Nije lako prekinuti dugogodišnju vezu ili izaći iz braka. Zaista nije.. Ali, iz vlastitog iskustva vam govorim – bolje biti sama nego u lošoj vezi ili braku! Ovo imajte uvijek na umu.

Život je lijep. Neka nam dragi Bog samo podari zdravlja, a za sve ostalo ćemo se same potruditi! Uživajte u životu! Volite se! Ne sramite se svoje sreće! Ne bojte se novih iskustava! Ne strahujte od samoće.
Davno mi je rekla mama: svaka osoba na ovoj planeti ima svoju srodnu dušu. Netko ima sreću  pa srodnu dušu upozna i s tom osobom provede u ljubavi cijeli život. E to je sreća…
Netko ima sreću da u životu naleti na svoju srodnu dušu – samo se sretnu i znaju jedno za drugo ali za nešto više od toga bude kasno. Ovo je tužno, no ipak znaju da na ovoj planeti takva osoba postoji.
Međutim…neki ljudi, na žalost, cijeli život traže, ali svoju srodnu dušu nikada ne nađu. Nikada je ne sretnu i ne upoznaju. Život provedu uz krivu osobu. A  takva osoba postoji negdje na ovoj planeti, samo im se putevi nikada ne spoje…. Ovo je tužno.

Zato, drage moje! Ne trošite svoj mali, kratak život na krive ljude i krive trenutke.  Ne trošite uzalud svoje vrijeme na osobe koje to ničime ne zaslužuju. Živite život za sebe i u svoj život puštajte samo one ljude koji to nečime zaslužuju. A one ljude koji to više ne zaslužuju – jednostavno izbacite iz svog života i iz svog srca! Nisu vas vrijedni! Za njih je dovoljna tipka DELETE!

Život se sastoji od trenutaka koji mogu biti lijepi i ružni. Život se sastoji  i od uspomena. Potrudite se da vaše uspomene sačinjavaju lijepi trenuci iz vlastitog života. Možete to! Neka vam život bude ispunjen s puno lijepih trenutaka i uspomena!

A nakon uvoda, slijedi uvod u prvo poglavlje nazvano jednostavno – BRAK

Bila sam u braku 16 godina i 3 mjeseca. Udala sam se iz ljubavi za muškarca kojeg sam voljela i koji je volio mene – bar sam ja to tada tako mislila. Nisam bila trudna, nitko nas nije požurivao… Znači – nakon godinu dana poznanstva i povremenog druženja, pa godinu dana intenzivne veze  i par mjeseci zajedničkog života, vjenčali smo se iz ljubavi – tako se to kaže  🙂
Imala sam tada 21 godinu i bila sam najsretnija na svijetu. Voljena i samo njegova! (da dobro ste pročitali!! 21 godinu. Sada znam da sam ipak bila veliko dijete).
Bivši muž stariji je od mene 13 godina. Poslovan je čovjek. Ugledan privatnik i muškarac kojeg svi cijene. Neki bi rekli “pravi gospodin” s manirima i kvalitetama i u pravim godinama za brak. On je imao 34 godine kad smo se vjenčali.
Nakon godinu dana braka dobili smo kćer i imali smo sve predispozicije za dobar i kvalitetan brak: stambeno smo bili riješeni, financije su nam bile ok, mala je bila zdrava i dobra beba, a mi  smo se slagali, imali smo dobar i kvalitetan odnos, komunikaciju i seks.

U godinama koje su slijedile bilo je, kao u svakoj vezi ili braku, i dobrih i onih manje dobrih dana, ali bez nekih trzavica i velikih svađa. Bila sam zadovoljna svojim životom: on je radio, ja sam bila doma s malom, vikendom smo uvijek nekamo išli… Kad je mala napunila 6 godina, počela sam raditi.
Snašla sam se: posao, kuća, dijete, muž, obaveze…Trčala sam, ali sam sve stizala. I godine su prolazile… Kako sam rekla “bila sam zadovoljna”, ali – nisam bila nešto pretjerano sretna, ali nisam imala niti vremena razmišljati o tome. Naime, on je puno radio i svako izbivanje iz kuće opravdavao je obavezama. Radi toga sam dosta vremena provodila sama sa sobom i tu mi je nedostajao kao partner i kao prijatelj.

Kako je bio poslovan čovjek, tako su se nakon nekog vremena nanizale  večere s  partnerima, s ljudima s kojima je surađivao ili je to imao u planu – znači posao, zarada, korist i za našu familiju veliki plus!  Tako mi je on sve to skupa tumačio u namjeri da utješi moju usamljenost. Uvijek je imao razumno i realno opravdanje i koliko god mi je falio – smatrala sam da tako mora biti i stoga ga nisam previše gnjavila  s pitanjima.

Znala sam izraziti svoje nezadovoljstvo kada bi mi najavio kratku večeru s poslovnim partnerom. Rekao bi mi kako ista neće dugo trajati i da je najkasnije do 21 sat doma, da se ne brinem. Brzo će on to riješiti. Uredno bi se javljao svaki put kada bi se vozio  na tu večeru. Razgovarali bi telefonom na putu do restorana. Svaki put bi me nazvao, svaki put bi tako razgovarali dok je bio u vožnji do “tamo”  i uvijek mi je rekao ime restorana u kojem će se nalaziti, obavezno bi se u toku te večere ili sastanka kratko javio iz wc-a ili od nekud gdje je mogao biti sam da vidi što mala i ja radimo i da kaže kako će brzo doma. Isto tako znao bi me zvrcnuti kako bi mi se javio da će skočiti još na još jedno piće prije rastanka s ekipom i u koji će kafić otići.  Možda sve ovo glupo zvuči – ali mislila sam kako sam stvarno u upućena u sve što se oko njega događa i kako je baš dobar što mi sve to skupa govori.

Također sam uvijek znala i s kim je u društvu na toj večeri. U principu sam, kratko rečeno “bila u toku” i smatrala sam kako sam jedna od rijetkih žena i “sretnica” kojima muž govori sve detalje gdje se i s kime kreće i druži.

Ljude s kojima se družio i surađivao u principu sam poznavala.  Tu i tamo bi se pojavio neki novi lik, no baza društva je bila uvijek ista. Kroz posao, s nekima smo postali i kućni prijatelji, slavili smo rođendane i Nove godine zajedno, družili se, roštiljali.
Međutim, s vremenom su me počeli smetati ti njegovi izlasci. Sve sam znala, no nakon nekog vremena nije mi se to ni malo sviđalo. Nije mi se sviđalo niti prije – no imala sam razumijevanja! Kako je vrijeme prolazilo shvatila sam kako sam prečesto sama i zaista mi je falio.  No, i dalje mu nisam previše prigovarala  jer nisam htjela biti naporna, ljubomorna žena. Zanjurgala bi, ono u stilu: “Zar opet i ovaj vikend?!” – on bi to objasnio i tu bi priča stala.

Osim toga, uvijek bi meni i maleckoj to vrijeme koje nije proveo s nama nadoknadio idući dan. Obično bismo negdje vikendom otišli i zajedno bi provodili vrijeme u šetnjama, druženjima, igri sa našom djevojčicom…  Naša djevojčica nije imala niti 4 mjeseca kada smo joj napravili putovnicu. Svugdje smo išli i vodili je sa nama. To vrijeme koje smo provodili skupa kompenziralo je one njegove izlaske / večere i moju usamljenost. Do idućeg petka…Do iduće večere s partnerima ili prijateljima bila sam na miru. I tako iz tjedna u tjedan… Iz mjeseca u mjesec… Iz godine u godinu…

S vremenom mi te “kompenzacije” nisu bile dovoljne. Previše sam tijekom tjedna i večeri bila sama pa sam imala višak vremena koje bi, dok je malecka spavala, provodila u razmišljanju. Moram biti iskrena i priznati da mi je znalo, s vremena na vrijeme, pasti na pamet:  Da ne švrlja on možda?! Ha?! Da nema on neku žensku s kojom se nalazi? Ševi…?
Ali, odmah u trenu kada bi mi takve misli prošle kroz glavu, odmahnula bih rukom i sama se na sebe ljutila, sama bih sebe ukorila što mi takve nezamislive gluposti uopće padaju na pamet! – On mene da vara? Ma, daaaaaaj!! Moj muž?? Pa, pogledaj me! Mlađa od njega toliko godina! I dalje zgodna, atraktivna mlada žena koja drži do sebe i svog izgleda, njegovana, moderna. Pametna i vrijedna. Imamo dijete! Volimo se. Imamo sve. Sve mi govori. Ja sam njegova žena, zašto bi me varao? Nema razloga za takve seljačke, neinteligentne gluposti koje samo tamo nekim,  drugim mužjacima koji su u banani, padaju na pamet. Nije on taj igrač! Nije on takav. To se meni ne može dogoditi. Ne!

Bila sam svjesna da njegovi frendi, koji su by the way, približna generacija, znači cca toliko koliko i on stariji od mene, znali sliniti i poskrivečki me škicati kad god bi za to imali prilike. Znala sam da mu potajno zavide i znala sam da bi me kresnuli bez razmišljanja kad bi to mogli. Osjećala sam to, a žena to može osjetiti. Osjećala sam njihov pogled na mojoj guzi i grudima. Osjećala sam tu njihovu požudu u očima, a znali su to u nekoj internoj zezanciji, nakon čašice – dvije, i sami otkriti. Njihove žene bile su fine i drage i sve pet, možda s kojom kilom više, ali nebitno… Ja sam ipak bila puno mlađa od njih, atraktivna, zabavna, zanimljiva. To mi  je davalo neku utjehu da me ipak ne bi nikad prevario. Moj muž? Mene? Maaa, ne!

S vremenom izlasci su postajali učestaliji. Znala sam ga čekati satima da dođe doma. Mala je spavala, a ja sam drijemala u boravku. Čekala sam ga. Otključala bi mu vrata kad bi došao doma. Svaki put.
Počelo me je sve to skupa  smetati  i već sam imala fobije od njegovih “večera”, “muških rođendana” i “cuga s dečkima”.  Dok se on zabavljao “s dečkima”, ja sam bila doma i sama… Sama ko panj.
U takvim trenucima samoće, bar sam ja takva jer sam brbljiva, imam potrebu za razgovor. Jednostavno sam imala potrebu početi s nekim razgovarati o tome što me tišti. A tištilo me jako. Svojoj dugogodišnjoj prijateljici, s kojom sam i inače bila u kontaktu, prije nisam govorila o TOME. Pričale jesmo, čule smo se i družile, no, o tome kako se ja osjećam i koliko sam usamljena nisam govorila. Osim toga, ona je u braku i ima dvoje djece. Nisam je mogla gnjaviti u večernjim satima i smetati…  No, s vremenom smo počele pričati. Pomalo. Pa duže… Pa smo naposljetku vodile dugometražne razgovore.

I ona je na neki način bila usamljena. Njen je muž znao otići ili u ribarenje, ili rano na spavanje. Pomalo smo se jedna drugoj počele povjeravati, otvarati, otkrivati svoju patnju i nezadovoljstvo. Koliko god smo, prije tog razotkrivanja karata, bile dobre – ovo nas je s vremenom još više povezalo i zbližilo. Postale smo nerazdvojne prijateljice koje su jedna drugu pustile u svaku poru svog života i braka. Trebalo nam je to i to nas je držalo.

Vrijeme je prolazilo i koliko god me je to kopkalo, nikada  nisam imala hrabrosti sjesti u svoj auto i otići do mjesta gdje je rekao da će biti s društvom.  Trebalo mi je svega par minuta do tamo… Cca 2 kilometra, pa čak i manje. Ni sad mi nije jasno kako se nikad to nisam usudila:  jednostavno se spremiti, sjesti u auto i samo se pojaviti na mjestu  gdje bi on trebao biti. Zamislite da sam banula: Ej, dečki, ja došla na cugicu! – glupo malo, jal da? Hvala Bogu da to nisam napravila. Ispala bi jadnica.
Ali, mogla sam se samo onako, u pidžami, sjesti u jebeni auto i provozati pokraj restorana i provjeriti  jel´ zaista tamo? Dovoljno bi bilo samo škicnuti jel´ mu auto parkiran ispred… Bez ikakvih scena, ulijetanja i ičega samo proviriti kroz stakla da li je unutra i s kim? Što radi…

Isuse i Bože, trebala sam to napraviti. Pa, ne bi ni znao. Nitko to ne bi znao. Mala bi spavala. Bilo bi mi dovoljno svega 10 do 15 minuta do tamo i nazad. Samo bi provjerila, provirila unutra…. Ništa drugo.

Umirila bi svoj nemir… bila na miru… ili………?!

Autor: Ivana Grabar