Slušajući tri žene u kafiću  neki dan,  al´ zaista slučajno (da ne bi ispalo kako prisluškujem ljude oko sebe), načujem kako se žale jedna drugoj da “ništa ne stignu jer nemaju vremena za ništa!” Znate ono: muž, djeca, posao..ovo ono.. hm…sjetila sam se priče od prije nekoliko godina…

Žalila mi se draga i bliska osoba i baš je bila u depresiji zbog toga što nakon rođenja sinčića više ništa nije stizala. Ovako mi je rekla:

„Sve je bilo super dok smo lunjali i izlazili, provodili se na vikendima i godišnjim odmorima: skijanjima, ljetovanjima…! Svugdje nas je bilo! Fakat smo uživali sve te godine bez malog.  Planirali smo dijete i fakat smo ga htjeli.. Samo, ja sam sada ful nesretna i umorna ko´ pas! Ništa više ne stižem! Niti frizeru, niti na trening, a kamoli na kafenisanje i laprdanje s frendicama! Nikamo se više niti spremam niti se uređujem! Nemam se niti za kamo sređivati  kada sam stalno doma!! Od kada sam rodila, moje se život totalno promijenio, a njegov je ostao isti! Mojem dragom se baš ništa promijenilo nije od kada je postao tata!!  Mislim, on meni zaista pomaže oko malog i uskače mi kada je god to moguće, samo… On i dalje ima svoj život, preko dana radi, popodne nogomet s dečkima, kasnije piva… tri puta tjedno trening, ovo ono.. A ja ništa više od toga ne mogu, niti više išta od toga stižem.. Baš sam u klincu! Nemoj me krivo shvatiti, ali ponekada se našminkam i sjednem u boravak pa gledam televizor, čisto da imam neki feeling kako sam se „spremila“!  Obožavam malog i zaista sam sretna u ulozi majke. Ne, nemoj pomisliti da sam popizdila ili da sam u postporođajnoj depri… Samo, moj se život totalno promijenio od onoga života kakvog sam imala prije…“

Malo sam se zamislila nad ovim njenim kukanjem i nisam joj znala što reći. Jebiga, to je prirodno za ženu! Kada rodi, normalno je da je s bebom doma i da na sebe preuzima sve te nove roditeljske obaveze! Kada sam rodila malu bila sam šest godina doma! Ništa nisam radila! Bila sam samo mama i domaćica!! I skoro sam poludjela!! To je to!! Mama si od 0 do 24. Nema tu šale za pačiće male!! A momci… oni postaju očevi, ali im se život baš i ne mijenja nešto previše…osim što se po noći malo češće bude i uskaču kada je potrebno…  Sve drugo ostaje isto!

Eh, da! Tako je to kada postaneš mama 🙂 Sve smo to prošle, samo neke se od nas na to naviknu odmah, a neke se malo teže nose s „ograničenjima“ koje majčinstvo nosi.

Ženama se nakon rođenja djeteta mijenja kompletan ritam i način života! Prvih nekoliko mjeseci, ako ne i godinu dana, cijeli dan podređen je bebi. I to je normalno. Normalno je i da ženama dragi uskače, kao i roditelji… Jer neke se navike i rituali baš ne bi smjeli izostaviti. Nama je ženama to jednostavno potrebno!! Izlajati se s frendicama, otići na frizuru, nastaviti trenirati… u krajnjem slučaju … malo se maknuti od doma i bebe jer bi u protivnom mogle puknuti ko´ kokica!

E, to je sve stvar komunikacije, a bogme i kompromisa s partnerom! Morate reći što vas muči i što biste htjele, a ne kukati! Osim toga, oboje ste u tome (u roditeljstvu) pa bi bilo u redu da se oboje oko bebe angažirate i podijelite obaveze, pogotovo kada počnete opet raditi. U ovome ste oboje i trebali bi se sve dogovarati! Ne bi bilo baš u redu da vaš život stane zbog toga što ste postali majka, a da vaš partner nastavi živjeti po starom, samo bez vas u kombinaciji. Ovo morate dobro izvagati i kompromisno donijeti odluke kako ćete se prestrojiti u roditeljstvu. Sve ostale opcije neće dobro završiti, jer nose žrtvovanje samo jedne strane. U ovom slučaju žene.

Biti ću iskrena i istaknuti kako se upravo nakon rođenja bebe parovi lagano počinju razdvajati i udaljavati, upravo zbog svih ovih obaveza i odgovornosti koje roditeljstvo nosi.

Netko će možda reći da pričam bedastoće i da roditeljstvo ne može biti žrtvom, nikako. Pobiti ću vas u startu sa činjenicama, tako da možemo do sutra diskutirati o tome!

Ako žena od partnera, u odgajanju zajedničkog djeteta nema pomoć, njen život i njena uloga roditelja za sobom nosi veliki ulog, a to je odricanje gotovo svih onih prijašnjih životnih navika kako bi stigla hendlati ulogu majke. A to baš i nije tako lako i jednostavno! Ako se žena odrekne svega onoga što je prije mogla činiti, kako bi se mogla kvalitetno posvetiti djetetu, onda je to njena žrtva. Zašto bi se žrtvovala? Pa, biti roditelj je ful lijepo, šta ne?

Pogledajte sada malo ljude oko sebe! Koliko ih zajednički sudjeluje u odgoju djeteta? Koliko su oboje u „tome“? Pogledajte klince na plažama!! S kim su u pratnji??

Zanimljivo je kada malo dublje pogledate parove! U principu žene su te koje vuku najveći dio jer je to tako prirodno! I je! Samo smatram kako se ipak s normalnim partnerom sve da posložiti i dogovoriti – bez prevelikih žrtavi.

Razgovor je majka uspjeha svih odnosa i veza! Razgovorom ćemo sve karte staviti na stol i fino se dogovoriti za kompromise 🙂

Kada kompromisa u vezama nema, onda netko od to dvoje iz para nosi na sebi veliku žrtvu kako bi taj odnos opstao.

Pustimo sada roditeljstvo sa strane – zajedničko dijete je kruna braka kod dvoje ljudi koje se vole! Pogledajmo sada obične partnerske odnose! Gdje god nema kompromisa – netko od to dvoje podnosi žrtvu i to nikako ne može dobro završiti. Ako se bilo tko od partnera želi prilagoditi jedan drugome, nauštrb svojih navika, rituala, ljubavi prema nekim aktivnostima, kako bi provodio više vremena s partnerom ili se svidio partneru odričući se nekih svojih utabanih životnih puteva, a sve u cilju uspjeha veze – onda je to žrtva!

A ljubav nije žrtva! Ljubav i odnosi su kompromis između dvoje ljudi i samo se zajedničkim ulaganjem u vezu može opstati i uspjeti 🙂

Primjer 1:

Neko kratko vrijeme izlazila sam s muškarcem za kojeg sam mislila kako je stvoren za mene! Zaista mi se sviđao i kao osoba, ali sviđao mi se i fizički. Imao je sve „ono“ što očekujem od muškarca… a Grabar ima jako visoko postavljenu ljestvicu. Ooo, da!! Izlazili smo, čak sam ga upoznala i sa svojim društvom. Svidio se svima.. Zaista sam mislila kako je to-to!!  Imao je sve, osim jedne stavke, a to je što ne živi u mom gradu niti u bližoj okolici, nego je udaljen od Rijeke cca 100 km. Njemu to zaista nije bio nikakav problem, međutim, meni je. I od starta sam znala kako će nam jednoga dana ta udaljenost postati problem!! Obično to tako počne… Na početku izgleda kao sitnica, a kasnije ta „sitnica“ naraste u big problem! E, pa opet sam dobro prognozirala!! Tako je i bilo.. Počelo je na laganini, onako slatko..

•    „Pa, što ne bi došla kod mene, preselila se u moj grad!? Što bi ti falilo?“
Nakon toga bilo je:
•    „Zašto se ti ne bi preselila kod mene? I ovdje imaš internet i možeš pisati, a posao na radiju ti i ovako ne treba. Imam ja dovoljno i previše za oboje!“

E, meni to više nije bilo slatko, pa sam mu na fino objasnila kako je ovdje moj život i kako se ne mislim seliti nigdje.
•    „Što si baš toliko vezana za Rijeku i Opatiju?“ – pitao me.

Na to mu nisam dala odgovor, nego sam pustila da vrijeme odradi svoje. A, ja sam se odmah ohladila od cijele te priče i svi moji snovi koje sam imala s njim, pali su u vodu.

Trudila sam se objasniti mu da je ovdje moje dijete koje u svom gradu ima svoj život, fakultet … ovdje su moji prijatelji, posao, karijera koju godinama gradim… ljudi koje volim..mjesto gdje živim.. moj pas i mačka, kao i sve ostalo što me čini sretnom. Međutim, on to nije kužio, očigledno. Pustio me neko vrijeme, a onda je opet počeo njurgati baš svaki put kada bih ja nekamo otišla bez njega, jer je on bio sprječen doletjeti tih “sitnih” 100 km. Otišla bih na neki event ili nešto slično jer sam bila pozvana, jer je i to dio mog posla i obaveza, budući da radim to što radim. A njemu to baš nije pasalo. Htio me zavezati u svoj brlog i staviti mi lanac oko vrata, a to sam, hvala ti Bože, prokužila na samom početku! Htio je od mene napraviti ono što on želi! On nastaviti svoj život obogaćen ženom, a toj istoj ženi oduzeti sve – kako bi on bio osiguran! Ma, ajde brate mili!!

Neka druga žena bi pristala jer je zaista kvalitetna osoba i to što nudi je fakat lijepo… mnoge sanjaju o tome: preseliti se k frajeru!! Vauuu!! Divnooo! Međutim, za mene bi to bila prevelika žrtva! Moj posao je preintenzivan da bi me netko ovakvu, vjetropirastu, negdje zavezao! Nema šanse! Moj život i sreća nemaju cijenu, miki 😉 Toliku žrtvu baš i ne bi mogla podnijeti za nikog. A u konačnici – ne bih bila sretna. Džaba onda sve to!

Primjer 2:

On je dobar i drag. Također se bavi vrlo intenzivnim poslom i totalno me razumije. Ne tlači i ne gnjavi. Sve se dogovorimo. Razumije me. Prihvatio je moj posao i obaveze s velikim poštovanjem, kao i ja njegove obaveze i dnevni ritam. Nema ljutnje, nabijanja grižnje savjesti ako se neki dogovor ne može ispoštovati do kraja, jer nam uvijek nešto iskrsne! Jebiga, takve poslove imamo! U našem odnosu nema žrtvi! Kužim ja njega. Kuži on mene! I zato funkcionira. Samo zato što se razumijemo i imamo kompromis. I tako bih mogla živjeti zauvijek 🙂

Kada odnos, bilo veza ili brak podnose žrtve s jedne strane – to onda nije ljubav! To je žrtvovanje! A u ljubavi nema žrtve!! U ljubavi mora biti kompromisa i ugode s obje strane. Ako činite nešto kako biste samo zadovoljili drugu stranu ili zato što nemate izbora – niste sretni. S vremenom će vam to vaše početi faliti. Uuuu, jakooo!! I s vremenom falit će vam sve više i više – jer niste svoji!! Falit će vam vaš život i sve ono nešto što ste voljeli. Falit će vam sve to… znam! Ljubav i sreću zamijenit će tuga i ispraznost!!

Žrtvujući se u kontinuitetu, gdje samo jedna strana podmeće leđa, ne može dobro završiti!! Znam to. Sve ostalo su bajke… A bajke ne postoje!

Autor: IVANA GRABAR