Svako proljeće napravim veliki godišnji servis  – na sebi. I to toplo savjetujem svima. Jednom sam se zeznula u životu i zanemarila svoje tijelo, pa mi se obilo o glavu. Bilo je dosta gadno i neizvjesno tu jesen 2013. godine. Ne ponovila se. Ali, od tada se zaista redovno kontroliram i pazim kako na svoje tijelo, tako i na dušu, a posebno na um. Ne dozvolim više nikome da me bilo čime truje i opterećuje.

Zvučim ludo? Vjerujte mi, samo se iskopčam. Jednom kad najebeš i zaguziš u bolnici radi nakrcanog smeća u sebi i jedva izvučeš živu glavu zbog svega toga, naučiš i zapamtiš, pa se ponašaš vrlo, vrlo disciplinirano i s ljubavlju prema sebi.

E, pa tako znam i ja. Zato kada mojim čitateljima kažem ZAVOLITE SEBE I POSLOŽITE PRIORITETE, znam što govorim.

Uglavnom, vratimo se na veliki godišnji servis kojeg sam prošli tjedan obavljala. U tom protokolu su i sve moguće analize krvi.

Kompletnu krvnu sliku uvijek radim u Opatiji, pa je tako bilo i ovaj put. Volim to odraditi ovdje jer ih u tom labosu radi po troje – četvero i fakat, laborantice su vrlo smirene i nježne, pa se sve obavi brzo i bez ikakvih stresova i trauma. Okej, priznajem – bojim se tog procesa uboda i vađenja krvi i nekako mi je tamo najugodnije, najbrže i najsmirenije. Eto, najiskrenije.

Međutim, ovaj put bilo je drugačije…

Došla sam oko 08 sati i mislila sam kako ću doći i proći, obaviti što imam i čim prije otići, međutim… Čekala sam do 09 i 15 dok nisam došla na svoj red. Ne, nemojte misliti da je bio problem u laboranticama koje vade krv – one rade kao na traci; šibaju jednog za drugim… One same izgledale su toliko ispijene i klonule kada sam došla na red – kao da su njima izvadili dvije litre krvi!! Želim reći da je bilo puno, baš puno ljudi! Eto na primjer, ja sam u 08 ujutro dobila broj 96!

Znači, ispred mene je bilo 95 ljudi, a ja sam 96-ta. Kada sam dobila broj pomislila sam OMG 🙁

Mogla sam i otići – jer mi nije bila sila, ali nisam… Nekako sam osjetila potrebu solidarizirati se sa svim tim ljudima i stati u red. I jesam. Ostala sam i stajala u kilometarskom redu od stepenica kroz hodnik i cijelu čekaonicu – sve do labosa.  I promatrala te ljude oko sebe i njihove tužne izraze lica.. I osluškivala što pričaju.. A svi su oko mene razgovarali na sav glas pa sam u jednom trenutku imala feeling kao da sam na placi, a ne u čekaonici! Valjda ljudi, kada se nađu u situaciji u kojoj su prisiljeni čekati na svoj red, krenu pričati s nepoznatim ljudima oko sebe.

I tako… Stajala sam i slušala. I šokirala se. Ljudi su kukali i žalili se. Ali ne, nisu se žalili na gužvu i čekanje, nego na bolesti.. O da! Neki od tih ljudi s kojima sam čekala u tome kilometarskom redu, ne znaju niti od čega boluju.. pa istražuju.. dolaze da im izvade krv svaki drugi dan jer niti njihovi liječnici ne znaju što im je.. Neki vuku traume, karcinome, operacije.. pa se redovno moraju kontrolirati… Neki imaju takve alergije i osipe da je to prestrašno.. Ja sam bila van sebe! Znači, jebeno VAN SEBE! Mislila sam da ću se srušiti koliko  mi je zujalo u ušima!

Ovaj narod, odnosno dio naroda koji je još ostao u ovoj zemlji,  bolestan je od tuge i jada, nesigurnosti i besparice, stresa.. Kada sam došla na svoj red za izvaditi krv vidjela sam da rade tri laborantice, ne jedna! Njih tri zaista rade kao na traci. Koliko one dnevno vide tuge i očaja? Prežalosno…

A dan ranije ušla sam u Konzum i zatekla blagajnicu na radnom mjestu svu uplakanu… Nisam znala da li bih je zagrlila i utješila ili bih joj se pridružila. Pogledala sam je… Ona je pogledala mene…

• Jeste dobro? – pitala sam je. Samo se nasmiješila i kimnula glavom kao ono – „Ma, nije mi ništa!“ i onda progovorila:
• „Samo alergija..

Smilila mi se, došlo mi je da je zagrlim, ali me bilo strah da ne pomisli kako sam prosvirala skroz… Na odlasku sam joj rekla:

• Nije vrijedno… Neka nam je samo zdravlja, a drugo ćemo sve nekako riješiti. Naći ćete već negdje posao. Nemojte plakati.

Nasmiješila mi se, ovaj put iskreno i od srca, a oči su joj se zacaklile od suza još više.

Što se to pobogu događa u ovoj zemlji? Do kada? Čekaonice i bolnice su nam krcate ljudi koji su se od ove sjebane situacije razboljeli! Hodnici i čekaonice puni su onih koji još pokušavaju otkriti što im je… Ovaj demon od tuge, očaja i jada zajašio je ovom ispaćenom narodu za šiju i jaše… jaše… Sve dok ih ne obori na tlo i zgazi.

Ne pratim politiku, ne petljam se u nju i rijetko dajem svoja mišljenja i impresije. Čak me niti ne zanima ta drolja – eto, toliko mi se sve to gadi, pa niti ne slušam kako se ne bi dodatno iznervirala. Ja promatram ljude.. Osluškujem njihove emocije.. Gledam njihova lica i tužne, uplakane oči.. Gledam i sebe i lagano mi je već pun k… Ma, bit ću fina.. Pun mi je klinac, eto, a znate na što mislim! Jer, i sama znam koliko radim i borim se…

Dođe  mi ponekad da otvorim prozor i izbacim i mobitel i laptop preko balkona. Mučim se kao pas, a novac mi kroz firmu samo prođe kao kroz protočni bojler. Nagrada je kada nisi dužan nikome!

Znam koliko rade i bore se oni koji su napustili zemlju i rade vani… Znam koliko roditelji pate zbog djece koju su podigli do doktorata, magisterija i silnih diploma zrelosti – a ta ista djeca nemaju se prilike nigdje zaposliti, nego su prisiljeni drljati negdje u sezoni za par mizernih tisuća kuna!

SRAMOTA!!!

Sram i stid može biti sve one koji su doprinijeli da se narod ovako razboli od tuge! Sram i stid može biti sve one nesposobnjakoviće koji su ovu zemlju doveli u ovu tugu, čemer i jad te uništili sve što su mogli. Narod je bolestan. Čujete li me vi, koji ko´ fol krojite ovu zemlju, a samo gledate kako ćete ubosti vlastito dupe u saborsku fotelju?! Čujete li ovu ženu iz okolice Opatije?

Halo ekipo, narod vam je bolestan od tuge i straha od neizvjesnosti, dok vi krojite. Što ste to skrojili pobogu?! Luđačke košulje za svih nas! Saberite se i nađite lijek za ovaj ispaćeni narod!

Ispraznite te čekaonice i bolnice! Dajte ljudima priliku za dobar i lijep život u ovoj lijepoj, ali tužnoj zemlji! Dajte nam da dišemo i budemo sretni! Jer… ako se to uskoro ne dogodi, dragi krojači, pola nacije će se razboljeti od tuge i jada, a ona druga polovica će se spasiti odlaskom iz zemlje. Ostati ćete sami. Tko će vam onda plaćati PDV? Koga ćete onda ovršiti, ha?

Ostavite se takmičenja, lobiranja i preseravanja! Udružite se svi skupa ili, ako ne znate što bi, odstupite kao gospoda i pustite nekog sposobnijeg da to odradi – ali bez politike i bodova! Samo zajedno možemo van iz ovog čemera. Samo požurite, jer nas ima još iole zdravih koji bismo radije odabrali raditi u tuđini, nego se razboljeti ostankom u domovini.

Narod je bolestan od očaja! Ima li nam lijeka? Ima li nam pomoći?

Ovo je moja čini mi se 120 i ne znam koja kolumna po redu, ali prva koju ne završavam s onim svojim ružičastim tonom i Pink Pen pečatom na kraju teksta. Nemam ga.. Za ovaj tekst i situaciju – nemam 🙁 Jednostavno je ostao tamo negdje razasut po onom hodniku opatijskog laboratorija dok sam čekala na svoj red za vađenje krvi i slušala tužne priče još tužnijih ljudi.

Samo nam Onaj gore može pomoći. Molim ga neka nam svima podari zdravlja i blagoslovi nas.

Amen.

Autor: IVANA GRABAR

• Kontakt FB stranica: PINK PEN
• Kontakt e-mail: marketing@pinkpen.com.hr