Život je pun izazova, maratona, bezbroj problema, kao i rješavanja istih. I kada se zapitate može li gore, vjerujte da može. Uvijek može biti i gore, pogotovo ako vas obuzmu drama i kaos

Koliko vam se puta dogodilo da se nađete u situaciji za koju mislite kako nemate izlaza? Koliko puta ste zapeli u životu gdje se svaki vaš daljnji korak činio još gorim potezom, a svaka nova odluka koju ste donijeli lošija od prethodne – nakon koje je problem izgledao još veći i grozniji, strašniji? Koliko puta ste se vrtjeli po jednom te istom mjestu, tražeći izlaz, rješenje situacije, svjetlo na kraju tunela, a izlaza, rješenja, svjetla nigdje? Koliko ste se puta pitali: Što mi se ovo događa? Koliko sranja u nizu, a ja ne mogu isplivati van!! I svaki puta kada ste se našli u takvom dreku pomislili ste kako NE MOŽE GORE OD TOGA, a onda se dogodilo nešto još gore, brutalnije, blesavije.. Toliko glupo da ne možete vjerovati kako vam se sve to skupa uopće događa? Ha? Zvuči poznato? I što radite onda? Dramite, histerizirate, silujete do kraja situaciju, pilite po istom, kukate i žalite se bliskim osobama, non-stop pričate o tome, ne spavate, izluđujete se razmišljanjima kako izaći van iz svega toga i vrtite se u svom krugu problema kao miš u stupici, a izlaza nema, rješenja nema.. Svjetla nigdje. Sve stoji na mjestu, a vi tapkate u mjestu. Niti korak naprijed. Niti korak nazad.

Prošla sve ovo. I mislila sam kako se ovakve bedastoće mogu nanizati SAMO MENI. Lančana reakcija problema kojima se nije vidio kraj, a sranja je bilo na pretek. Nakon više mjeseci borbe i utrke stisnulo me sa svih strana. Došla sam pred zid. Tu sam stala i zaplakala – jer izlaza nije bilo. Stajala sam ispred visokog zida, a iza mene bila je provalija. Nisam mogla nikamo. Samo sam stajala i plakala. Od nemoći i jada. A bogme i umora. Iscrpilo me brate do zadnjeg atoma snage…

Često sam u toj svojoj drami razgovarala s ljudima koji su mi bili bliski. Žalila sam im se i kukala. Tražila sam savjete i pomoć kako da se iz svega izvučem van. I samo sam pričala o svojim problemima. Davali su mi razne savjete koje sam pokušala primijeniti kako bih pronašla rješenje situacije, međutim i dalje sam se vrtjela u istom dreku. Savjeti su bili dobronamjerni – ali bez ikakve koristi. Samo jedan savjet nisam poslušala, a on je glasio ovako:

Stani i smiri se! U ovakvoj drami i vlastitom kaosu od života ne možeš niti pronaći rješenje problema, niti ti itko može dati rješenje. Moraš se sabrati i rješenje će ti doći samo! Sve pusti i odmori se. Stani u centar kruga po kojem trčiš maraton i smiri se. Ništa ne radi više. Poslušaj me. Izludit ćeš se kao nastaviš dalje tako. Stani i odmakni od svega. Vidjeti ćeš. Kada se odmakneš, umiriš i prestaneš trčati po rubu svoga kruga luđački tražeći izlaz, on će ti se pokazati sam, jer ćeš sve moći u miru sagledati cijelu situaciju. Kao iz ptičje perspektive. Vrati se u centar. Vrati se malo samoj sebi. Slušaj svoje tijelo i srce. Odmori. Umorna si od svega.

Ovaj prijedlog činio mi se najluđi ikada. Smatrala sam ga luksuzom – jer u svom tom kaosu zastati samo na jedan dan, za mene je značilo prosipanje vremena uzalud, umjesto da tražim izlaz. Kakvo odmaranje? Kakvo rješenje i od kuda ono dođe ako ga sama ne pronađem? Kakve bedastoće! Ništa ne pada s neba? I opet bih nastavila po starom…

Međutim, kada sam došla pred zid i zastala od umora i nemoći, shvatila sam da moram stati i odmoriti, uzeti predah. Iskreno, nisam više mogla ništa. Sve su opcije bile ispucane do kraja.

Sjetila sam se onog dobronamjernog savjeta i pomislila kako stvarno više ništa ne mogu izgubiti. I odlučila sve pustiti. Povezala sam vikend plus još nekoliko dana. Odmarala sam. Čak nisam niti razmišljala o situaciji u kojoj sam bila. A situacija je bila totalno nezavidna, a ja sam odmarala. Koji luksuz, ha? Radila sam sve ono što me je radovalo i smirivalo. Opuštalo. Na početku sam imala grižnju savjesti kako nisam normalna i što to radim, kako ću sve uništiti ako pustim da stoji, ali onda sam ubrzo shvatila kako se ama baš ništa strašno nije dogodilo. Nitko nije niti primijetio da Ivana više ne trči maraton po rubu kruga tražeći rupicu za izlaz. Nitko nije niti skužio da me nema. Svijet nije stao. Moj život se nije urušio. Moj problem nije postajao veći, ali niti manji. A ja sam bila opuštenija, mirnija, prisebnija. Prestala sam manijačiti i divljati. Prestala sam i pričati o tome. I sve mi je to godilo. Ajme, kako mi je godilo!

Napokon sam bila sama sa sobom i u svom miru. I gle čuda – ništa mi se nije dogodilo loše, dapače! Hej, ništa se nije dogodilo!! I sranja su se prestala nizati – logično, jer nisam prtljala više po njima. Woow! Odjednom je sve bilo mirno. A ja sam nekako jasnije vidjela sve – baš onako, kao iz ptičje perspektive. Sagledala sam svoju situaciju i problem iz više uglova i skužila koliko sam vremena i energije potrošila trčeći po rubu, umjesto da se stavim u centar i sagledam svoj problem u miru, čiste glave, odmorne i normalne.

Vratila sam se na početak svoje situacije i kako sam posložila svoj život i svoje stvari. Išla sam analizirati korak po korak. Kockicu po kockicu. I shvatila gdje sam fulala i kad sam krenula u krivom smjeru. Shvatila sam gdje sam napravila krivi korak. E, tada mi se iznjedrilo i eventualno rješenje problema. Čak mi taj problem, koji me izluđivao mjesecima, više nije izgledao baš TAKO velik.

Presložila sam se brzo i krenula u pravcu koji mi se iskristalizirao. Što sam više hodala u tom smjeru i ritmu, slika je bila sve čišća i jasnija. Kasnije se to pokazalo kao dobar put, a s vremenom i rješenje problema kojeg sam vukla za sobom kao uteg oko vrata. I možda bih i zaboravila na ovu situaciju od unazad nekoliko godina, da mi se prije koji dan nije dogodilo nešto skroz banalno, ali jako bitno za cijelu ovu priču.

Bila sam van Hrvatske, u gradiću u kojemu nikada prije nisam bila. Do odredišta nas je vodila Đurđa – ona teta iz navigacije koja priča i vodi nas po svijetu: “Nakon 200 metara skrenite desno! Na rotoru izađite na izlazu broj 4, a onda skrenite lijevo… Na semaforu skrenite blago ulijevo …”

Zovemo ju Đurđa i vodila nas je svugdje. Pogotovo mene koja se uopće ne snalazim u gradu u kojem nikada nisam bila. Jednostavno, ne snalazim se na terenu na kojem sam prvi puta, a pogotovo u vožnji. I zato pohvalim tu ženu svaki puta kada stignem na odredište – jer bez nje bih bila bespomoćna. Pametna je ta Đurđa, no taj dan ne znam što joj se dogodilo. Spustila nas je s autoputa u gradić na talijanskoj rivijeri. Sve je odradila vrhunski, no po centru grada se pogubila. Lijevo, desno, rotor ovaj.. I još masu rotora kojih u tom gradiću ima više nego u Puli…

Dakle, Đurđa je zablesala totalno i počela nas vozikati u krug po cijelom gradu. To smo skužili nakon trećeg puta, jer nas je, lukavica, svaki puta vozila drugim putem. Stoga smo naćulili uši i pratili svaku njenu riječ, brojali izlaske na rototrima … Trajalo je to neko vrijeme, sve dok nas nije dovela do ulaska u grad od kamo smo i došli. Ponovili smo još jedan đir i opet isto! I tako još par puta. U jednom trenu sam skoro lupila u auto prelazeći iz trake u traku slušajući Đurđu! Ajme majko, još mi samo to fali pa da se zabijem u nekog ovdje!?! Toliko sam već bila iznervirana!

Stali smo sa strane, već nervozni i umorni, a ja sam tako iznervirana počela šiziti, totalno pogubljena u vremenu i prostoru. Kud sad?! Kud sad, jebem ti! I tada me počela prati totalna histerija nepoznatog grada, ljudi, lude Đurđe, umora, vrućine, gužve na cesti gdje ti svi trube – da, Italija je to – odmah ti trube svi kao ludi, mašu rukama i skidaju sve po spisku! Oni na vespama obilaze auto i gledaju te kao da nisi normalan, a ti u stvari i nisi, jer ne znaš gdje si brate mili!! I tada me opere znoj od glave do pete. Sjetim se trčanja po rubu kruga i traženja izlaza. Sjetim se drame i kaosa u koje te sve to odvede ako nastaviš divljati. Sjetim se i toga da nikamo neću stići ako se upravo sad i odmah ne smirim i ne počnem trezveno razmišljati. Uz put sam svoju nervozu prenosila i na njega jer smo se u jednom trenu i u tom ludilu počeli derati jedan na drugoga.

Prestala sam histerizirati. Izgubili smo se, pa šta!? Smirila sam se u sekundi. Upalili smo sva četiri žmigavca, ugurali se u stranu ceste što smo više mogli, isključili Đurđu – jer je dobila otkaz u tom trenu, nazvali prijatelje koji su nas čekali – niti oni nisu mogli skužiti gdje smo se pogubili jer im nismo znali niti objasniti gdje smo. Izašli smo van iz auta i pitali ljude iz obližnjeg kafića gdje se u opće nalazimo kao i za ulicu / dio grada koji smo tražili. Rekli su nam gdje se nalazimo i kamo moramo krenuti dalje. Tako smo i učinili. Ponovno smo nazvali prijatelje – kada smo otkrili gdje smo, a onda su nas oni dalje navigirali po gradu. Stigli smo na odredište kao da se ništa nije niti dogodilo.

Drama i kaos najgori su mogući neprijatelji kada se nalazite u problemu i tražite izlaz. To su drugara dva koji vam zakompliciraju dodatno svaki idući korak, a postojeći problem učine još većim, pa još većim… I što više dramite, trčite po rubu kruga, to sve više upadate u vlastiti košmar i ne vidite izlaz iz istog, djelujete luđe, gubite koncentraciju i radite još veće greške te masu krivih poteza koji mogu eskalirati u totalni kaos.

Stoga… Zastanite i smirite se. U ludilu se niti ne vidi rješenje niti izlaz iz problema. Trčanje po rubu kruga umara, a na kraju obara s nogu – bez da ste pronašli izlaz. Štedite snagu, trebati će vam. Život je pun izazova, maratona, bezbroj problema, kao i rješavanja istih. I kada se zapitate može li gore, vjerujte da može. Uvijek može biti i gore, pogotovo ako vas obuzmu ona „drugara dva“: drama & kaos! Zato, pamet u glavu. Kad je najgore – zastanite. Smirite se. Sve se da riješiti kad se smirite i koncentrirate, vjerujte mi.

Sretno i … Bez drame i kaosa, molim 🙂

Autor: Ivana Grabar