Zato za ovaj Božić želim svima da cijenite svo blještavilo što imate u životu. Da cijenite  krov nad glavom. Svaku njegovu gredu, čavlić, žlijeb, ptičji drek. Da cijenite zdravlje, drage ljude, lijepe trenutke, osmijeh. Da cijenite mirno, tiho, toplo božićno jutro. I sarmu. Nikad nemoj zaboraviti cijeniti sarmu.

Vani je gej parada ukrasa. Vani je takav rejv parti lajt šou da se 90-e okreću u partijanerskom grobu od zavisti. Vani je toliko poreznoobezničkog novca obješeno po zgradama, žicama, tramvajima, hortikulturi, zraku, da je Rvacka elektrosvjetlosna profitna organizacija sretna kao da njoj je svaki dan Božić. Da. Vani je Božić. I te jako lijepo. Ne mislim sarkaštično lijepo, već lijepo lijepo.

Apsolutni sam krismas frik. Dekorejšn frik. Loptice, kuglice, trakice, jaslice, gliteri, lampice, svakojaki kurci-palci. Da se drek presijava i njega bih nakačila na bor. Ukrasa nikad dosta. Onaj tko mi u božićno vrijeme kaže da „je manje više“ jednostavno sere. Možeš mi pričati o minimalizmu u umjetnosti, unutarnjem uređenju, čak i u prehrani – ako ti kasni plaća, ali minimalizam za Božić je bogohulan.

O njemu nema ni govora.  Samo nek oko mene sve vrišti od presijavanja i svjetlosti. Samo nek ukrasi iskaču posvuda. Iz Argeta. Iz mesnog doručka. Sarme. Ma iz riti van ako rabi.  Ako mi stan izgleda kao da se „Sam u kući“ dekorativno pobljuvao po njemu, onda sam zadovoljna. Slažem jaslice do zadnjeg detalja. Svaka kuglica, loptica, trakica, sjajni objekt ima svoje laserski precizno određene pozicije. Koordinate koje nitko ne smije pobrkati. Onaj tko stavi dvije kuglice iste boje jednu pokraj druge,  najebo je. Svi znamo da između dvije crvene kuglice ide uvijek jedna zlatna. End of diskašn. Moji doma su shvatili koliko san „pobrkana“ po pitanju ukrasa pa mi ih stalno razmještaju, brkaju, sakrivaju po kući. Znam, da, nije mi lako.

Osobno mi je najžalosniji dio Božića kada dođem nekome u goste i taj netko ima onaj mini bor iz kinderjaja. Onaj sklopivi bor koji ima već sve ukrase instalirane. Izvadiš ga iz kutije, rastegneš i eto ti Božića. Možeš ga držati na vodokotliću koliko je mali. I onda ga ja još moram pohvaliti. Jer kao, nekako je lijepo pohvaliti tuđe ukrase. Bez obzira da li taj netko ne kuži da nije dobro rasporedio balotice na boru. Iz pristojnosti moraš reći da je lijep. Duša te boli, jezik se plete, srce joče dok to izgovaraš.

Još mi je duševno teže kada netko želi biti ultra šik pa nakači bijeli bor sa svjetlobijelim boćicama. Sa jebenim bijelim stolnjakom ispod. Heloooo. Nismo kod zubara ćo! Ne možeš stolnjak stavljat ispod bora. Zna se što tam ide. Mahovina. Ne ona od reciklirane plastike, naručena sa ibeja. Prava mahovina. Friško strgana sa šumske, učkarske grote. Na nju idu Isusić i kompanija. I ukrasne poklonske kutije. Baš kao u filmovima.

I sada zamislite kakva bi trebala biti sreća najveća mene smjestiti usred Zagrebačkog adventa. Svaki dan prolazim kroz advent. Točnije rečeno kroz božićni rejv parti. Na relaciji kuća-poso-kuća. I očekivala sam od same sebe da ću, u najmanju ruku, nositi Rudolfove rogove na posao i s posla. Da ću biti nacvrcana u podne od kuhanog vina. Jesti kobasice i kapuz za marendu i gablec. Naravno,  da dođem ciljano, jednodnevno se slikati po purgerskom adventu, probabli bih se ubila od ića, pića i selfija. Ovako samo tražim ulice gdje nema ljudi, gužve, zastoja, selfija. Jedini selfi s adventa koji sam okačila jest selfi fontane kada se je nekakva kanalizacija izlila u nju.

Istina, ovaj partijanerski dio godine je jako lijep. Sve se nešto događa. Sve blješti, kreće se, vrvi, pjeva u božićnim notama. Ljudi su ulickani. Peru se. Slikaju. Vole. Pomažu. Kupuju. Debljaju.

Mjesecima ovuda prolazim. Kroz sadašnji advent. Stvorila sam si zanimljivu rutu. Većinom se sastoji od kašnjenja, trčanja, pičkaranja za tramvajima koji su očito mučki uranili. Opet. Ispričavanja na poslu jer kasnim zato što tramvaj ne zna gledati na sat. I u svom tom vulgarnom kašnjenu, slučajno sam jednog jutra, krajičkom oka, uhvatila njegov pogled. Pogled čovjeka sa Uličnim svjetiljkama. Stoji mirno. Nepomično. Stoji na hladnoći. I čeka. Žurila sam. Nisam kupila časopis. Dosad ga nisam primijećivala. No, sljedećeg dana je opet bio tamo. I ja sam opet kasnila. Pa sutradan nisam imala keša. Pa zaboravila. Pa kasnila. Pa nisam prošla ujutro preko Trga. Prošli su tjedni. Ja još nisam kupila niti jednu Uličnu svjetiljku.

U moru onih što koriste lažne bolesti, vjeru, jokanje, vlastitu djecu i prevare ne bi li naprosili novaca, on stoji nepomično sa časopisom u ruci i čeka. Ni riječi. Samo pogled. Koji sam svaki dan ulovila. I brzo pobjegla od njega. Jer žurim. Jer nemam vremena. Jer imam ruke pune vrećica. Jer mi sad nije trenutak. Jer. Jer. Jer.

I baš kada me je opizdio posred čela božićni duh , baš onog jutra kada se je „Sam u kući“ pobljucnuo po Trgu i adventu, odlučila sam biti darežljiva. Kupiti konačno časopis od tog gospodina.  Tipično. Pobacaš malo lampica, balotica i umjetnog snijega i svi postanemo super darežljivi.

No njega nije bilo. Svakog dana je bio tamo. Sada ga nema. Nije ga bilo ni sutradan. Ni dan nakon toga. Ni danas. Prošla sam svako jutro onuda. I provjerila da li se je možda vratio.  Namjerno sam i za gablec prolazila ovuda. Ništa. Nakon posla ista priča. Možda je slučajnost. A možda sada na njegovom mjestu stoji štand sa kokicama, marunima, finom božićnom trpezom. Možda jednostavno ne paše u idilu adventa. Na kantunu glavnog gradskog trga, u riznici božičnih svjetalca, u najezdi jelki i glitera. Možda on ne paše. U turiste koji toćaju kobase u kuhano vino on možda ne paše. U božićni hedonizam on definitivno ne paše. Trenuto ne paše.

Da je ostao tamo, da se nije morao „ukloniti“ sa tog mjesta, vjerojatno bih nastavila svaki dan prolaziti kraj njega sa mislima prepunima izlika. Izlika jer ne mogu baš sada kupiti njegov časopis. Jer ću sutra kupiti. Jer obećajem. Jer jer. Kupiti časopis čovjeka bez krova nad glavom. Koji svaki dan stoji na hladnoći.

Baš zato što njega nema na tom uobičajenom mjestu, pomno sam počela pratiti advent.

Nisam Grinč. Ja sam Grinč prema onima što hejtaju Božić. I shvaćam da je širenje božićnog ludila čitavih mjesec dana odličan turistički, marketinški, poduzetnički trik. Nismo ga mi izmislili. Samo kopiramo ono što svijet radi već desetljećima. Ali svakim danom vidim manje smisla u blještavilu.  Zato jer je blještavilo izuzetno dvolično. S jedne strane tog blještavila ljudi se lickaju, trackaju, toćaju u kuhanom vinu. Ciljano ušminkani izlaze na hladnoću okačiti selfije. I ja među njima, da ne bi bilo zabune. Druga strana božićnog blještavila su oni što se ne mogu ušminkavati, što se ne toćaju u vinu i što moraju stajati na hladnoći. Samo par metara jedni od drugih, svi redom ljudi, svi redom isti, a tako tužno različiti.

Ali čemu briga, dok je blještavila, sve je ljepše, lakše, bolje. Nek se narod veseli. Ako nemaš krov nad glavom, dođi na trg, dođi među lampice, tamo ne moraš plaćat rasvjetu. Ne moraš plaćat grijanje. Sve ti je džabe. Možeš i selfi okačit. Ako ti je zima, odi đir s tramvajem. U njemu je zimi 38 miljona stupnjeva. Ako ti se posreći, možda te provoza tramvaj sa lampicama. I to je isto džabe. Dok te ne uhvate. Ako si pak  posebno snalažljiv i spretan, toplo predlažem maznuti neki urbani advetski ukras. Po mojoj slobodnoj procjeni jedna gigantska božićna loptica može nahraniti cijelu jednu ergelu. I problem riješen. Zar ne?

Dosad nisam baš toliko primijećivala te razlike. Dosad nisam živjela u Zagrebu. Nisam živjela među „puno ljudi“. A puno ljudi znači puno više siromaštva. Materijalnog, jel. Dosad sam obožavala taj period kada se božićni ukrasi pobljuckaju po gradovima. Sada me ljuti to bljuckanje. Sada me čudi da se ljudi nadmeću u tome tko ima najljepše ukrase. I da li su ti ukrasi najljepši u Evropi ili možda ipak nisu. Ili pak jesu? Okej, zaista su lijepi, ali da li su zaista i potrebni? Baš svi oni, do zadnje lampice su potrebni? Jeli potrebniji nečiji krov ili lampice nad glavom?

No, moja ljutnja neće ničemu i nikome pomoći. Hejtanje ukrasa neće pomoći. Moje čuđenje i negativa neće pomoći. Božićne dekoracije stoje tamo htjeli mi to ili ne. Pratiti će nas posvuda  još par tjedana. Nema smisla u njima ne uživati, jer jebe se njima. Oni samo vise, svijetle i presijavaju se. Mi po tom pitanju ništa ne možemo učiniti. Eventualno okačiti selfi. I platiti svu tu rasvjetu. Zar ne?

No dok kačimo selfije, žurimo kupovati posljednje poklone i pijuckamo kuhano vino, možemo usput i  primijetiti Ulične svjetiljke. I sve ostale koji se tako osjećaju. Primijetiti ih danas, sutra, ali i kada se advetske lampice ugase. Kada prođe vrijeme darivanja. Možemo odlučiti uočiti ljude što stoje na hladnoći. Stoje tamo ne zato jer se žele slikati sa fejs. Stoje jer moraju. Uočiti razlike. Rušiti te iste razlike. Zaustaviti se. Prestati imati izlike. Prestati govorit „JER“. Jer „kolo sreće se okreće“. Danas je tvoj krov postojan. Trd ka stina. Sutra ga već bura može otpuhati. Tada ti samo hladnoća preostaje. I ulične svjetiljke.

Zato za ovaj Božić želim svima da cijenite svo blještavilo što imate u životu. Da cijenite  krov nad glavom. Svaku njegovu gredu, čavlić, žlijeb, ptičji drek. Da cijenite zdravlje, drage ljude, lijepe trenutke, osmijeh. Da cijenite mirno, tiho, toplo božićno jutro. I sarmu. Nikad nemoj zaboraviti cijeniti sarmu.

A ja ću pričekati da prođe taj advent. Da se očisti ovo što se je pobljuckalo po gradovima. Da se ulične svjetiljke vrate na svoje mjesto. Da prestanem imati izlike. Jer vrijeme je da i pronađem svoj primjerak uličnih svjetiljki! Dođi i ti sa mnom u potragu! Sigurno nećeš pogriješiti!

Mery khrissmass too jou al’!

Autor: MARTINA KINKELA

KINKI MONOLOZI