Volim svjetlost – Vukovar 

Volim svjetlost! A tko ne?!
Ima li išta ljepše od toga da te probudi sunčeva zraka? Boja? Sjaj?
I jutros sam nakon buđenja pogled usmjerila prema istoku…o, kakva rumena svjetlost se rasprostirala od tamo!  To danas blista Vukovar!
A nije uvijek bilo tako.

Sjećam se… bila sam mlada, naivno mlada…i vjerovala u dobro u svim ljudima. I zaista su bili svi dobri… a onda se desilo nešto…u nekome… kome pogrešni ljudi povjerovaše i staviše svoja tijela pod njegovu glavu…da upravlja njima…  Slijepi, gluhi i nijemi…

I pokidali su ti neki hladni ljudi dane, pokvarili su nebo, oteli su smijeh… navukli su teške olovne oblake nad naše krovove… Nastala je tama…

Zato ne volim sivo… sivo i hladno.
Jer ti su dani bili sivi i hladni. Pamtim ih toliko svježe da ponovo osjetim trnce po cijelom tijelu… gmižu…vraćajući mi svu neizvjesnost, strepnju, nemoć, bijes i hladnoću…
A strah…nije ga bilo…
Ostalo je jedino čuđenje što nema boja… niti jedne… samo sivo… sivilo….
I onda je krenulo kao kad se Sizifu  otrgne kamen iz ruku… sve se strovaljivalo.

Sjećam se… bilo je tu lupanja po prozoru od nepoznate naoružane ruke u tri sata noću, bilo je bosonogog trčanja u spavaćici u podrum susjedne kuće, bilo je sklupčavanja u fetus položaj na otvorenom dok u sebi brojiš sekunde do iduće eksplozije bačene neprijateljske granate, bilo je danonoćnog kašlja u skrivenom podrumu onda kada si cvokotao od zime, a taj se kašalj nije smio čuti…pa si ga gutao…
I bijesa je bilo. Rastao je u meni… u svima.

Rekoh, bila sam mlada, tek se udala. Suprug mi je poklonio poni bicikli da idem njime na posao. I znate…ranili su moj bicikli. Geleri  ga posjekli.
Oooo, kako sam se razjarila. Uzela sam svog “ranjenika” i žustro krenula prema prvoj četničkoj barikadi da im bacim njihovo zlodjelo pod noge i očitam bukvicu. Bukvicu o besmislu i raspamećenosti koja je njima zavladala. Heh, jedva me zsustaviše… Da… bila sam naivno mlada, ponavljam.

A onda su se žrtve mijenjale, bol za njima nam je razarala prsa. Njihova imena se pišu velikim slovom. Ranjena je poznanica Ružica. Ubijen školski kolega Josip, ubijen prijatelj Vlado i teško ranjen njegov brat blizanac, za par dana ubijena njihova sestra Lela, ubijen Braco, dečko s kojim sam odrasla, Zvonko, Marija, Franjo, Ilija…
Uskoro više nismo nabrajali ubijene…
Bilo ih je previše…
Brojali smo žive.
Je li živ Željko? Vrba? A Ida?
Uh…eto drhtim… vratila sam se tamo…
A Tuno? Za njega kažu da je nestao. Kako netko može nestati??? Kako može nestati moj kum s kojim sam se igrala u djetinjstvu? Neee, nije on nestao. Lažu. Vjerojatno se samo sakrio, da ga ne nađu, kao u igri skrivača… Zaigrao se i zaboravio reći: “Pujpik ne važi!”
Smetnuo gdje je put iz igre van… A mama ga je, pokrivena crnom maramom, tražila godinama. Odustala je prošloga ljeta. I ona se negdje sakrila… možda su zajedno… nadam se da jesu…

Teške su se “igre” vodile tih mjeseci. Kako se nisam bojala i imala potrebu svuda strpati svoj znatiželjni nos, moji su me, jednostavno, spakirali i ubacili u vlak za Zagreb… Naime, pod mojim srcem je kucalo još jedno, majušno.
Iz sigurnosti Zaprešićkog stana sam slušala vijesti iz grada, našeg grada i okolice. Tek tada, tamo, sam krenula lecnuti se na kojekakve zvukove.
Da, govorili su nam navečer da moramo u podrum. Meni je to tamo izgledalo smiješno. Podrum u sigurnom Zagorju? I zamračenje stana, gašenje svjetala…
Ne! Nisu mi mogli zabraniti svjetlost iza spuštenih roletni. Dosta mi je bilo mraka iz Vukovara, mraka iz Vinkovaca… Htjela sam svjetlo!

I onda toliko godina nakon… opet iste emocije i sjećanja …

I ne možeš se naviknuti. Ne možes ne odreagirati…
Svake godine nanovo… Svaki puta grme o tome kako smo jedno srce i jedna duša… grme o tome što u ostatku godine, onom ne toliko prožetom tugom i ponosom, pomalo zaboravimo.
Evo, dan prođe u osluškivanju policijske sirene. Kad se oglasila svi poslovi se ostavljaju, ručak ostaje vriti na štednjaku, cvijeće u vazi bez vode jer je stara tek istrešena, mačka osta pred praznom posudom, a baš je pomislila da će joj biti uliveno mlijeko. Svi poslovi se ostavljaju bez objašnjenja i trči se van bez obzira imaš li 11 ili 84 godine…
I selo krene tutnjati… sve se zatrese… Grme stotine motorista u koloni dužoj od samog sela… Trese se sve kao onda kad su prolazili tenkovi, ali sada prolazi cestom zajedništvo.
Prolaze žene i muškarci, dižu ruke s volana, mašu, pozdravljaju nas trubeći i drže lekciju o dobroj volji, upornosti, ljubavi… i o tome koliko smo simpatično luckast narod.
Pa tko bi još na ovome svijetu u jedanaestom mjesecu u doba mraza, magluštine, kiše i zaleđenih cesta uputio se nezaštićen motorom na put koji je nekima duži i od tisuću kilometara?
I zato… ne možeš ne odreagirati…
Ne možeš se ne naježiti…
Ne možeš pogled zadržati ne zamućenim…

I evo ga! Stiglo je svjetlo. Sve nas obasjava. U grad heroj se vratile boje, vratila se toplina, vratili se ljudi, tamo žive vršnjaci mojeg ratnog djeteta, moje Tene, žive, studiraju, rade…i idu naprijed. Mladi…ovo je njihov grad.

Danas je pun ljudi ispunjenih uspomenama poput mene, ali to su naši drhtaji i naše jeze. Mladi to neće nikada proživjeti, ali moraju znati. I znaju! Pogledajte samo ovu ponosnu kolonu što kroči Vukovarom… Puna je mladeži… Bogu hvala puno manje naivne no što smo to mi bili.

Kročite, živite, osvjetljavajte, obojite svoj grad, naš grad, smijehom i nadom u bolje sutra…
Ne gasite svjetla u stanovima! Neka se vide, nadaleko! Da pogled na Vukovar ugrije u svako doba…
I pamtite riječi onih koji su tada izgubili dio mladosti…

Autor: Anica Živković

Fotografije:

  • Svjetlost / motociklisti: HRVATSKI RADIO VUKOVAR  Hvala! 
  • Vukovar 25 / Stadion HNK Cibalija Vinkovci: MOJA CIBALIA , autor: M. Berač Hvala!
  • Vodotoranj Vukovar: privatni album Ivana Grabar