Oprost je disanje punim plućima. Oprost je oslobađajući osjećaj. Oprost je kao kad otkačiš cijeli jedan vagon pun tereta od nekoliko tona. Oprost je iscjeljenje.

Potaknuta vašim komentarima – s kojima ste ili reagirali na moje tekstove ili ste se izjasnili kroz vaše objave, odlučila sam napisati ovu kolumnu i sažeti temu o oprostu u jedan tekst.

Do sada sam ispisala više tekstova na temu oprosta. Među njima je i kolumna „Oprosti, ali ne zaboravi“. Mislila sam kako sam već kroz taj tekst puno toga rekla, no tek sada uviđam kako me mnogi nisu razumjeli do kraja jer su pitanja i komentari vezano na temu oprosta sljedeći:

„Kako ću oprostiti nekome tko me je povrijedio, učinio mi toliko lošega, zgazio me ko´ crva!?!? Kako da toj osobi oprostim i zaželim sve najbolje? Kako?? Nema šanse!! Ja to ne mogu. Jednostavno to niti želim!

Nešto najgore što možemo napraviti samima sebi je nositi u sebi bol i gorčinu, tugu, gnjev ili bijes prema osobi koja nas je povrijedila, razočarala, izdala, prevarila, slagala. Kao da u sebi nosimo tempiranu bombu – eto, tako bih ja to opisala. Bombu koja tinja cijelo vrijeme i samo je pitanje trenutka kada će eksplodirati. A za to vrijeme dok tinja mi smo pod naponom adrenalina ljutnje i gnjeva, mržnje i poriva za osvetom, igricama, inatom.

Milo za drago! Istom mjerom ću vratiti – pa da vidiš! Zgazit ću ga kao crva, kao i on mene, pa neka vidi kako je… I to nas goni.. Ta želja za odmazdom! Taj gnjev koji kao kiselina nagriza sve oko sebe i ostavlja trulež i smrad.. I koliko god izvana imali zadovoljštinu osvete, gorak je to okus. Gorak je okus gnjeva. Kiseo, prije bih rekla. Nema tu gušta. Nema ništa od tog. Nema ništa od osvete.

U tom periodu dok nam je u tijelu tempirana bomba i želja za inatom i vraćanjem milo za drago nemate pojma što se u tijelu događa.

Neki to zovu stresom, a ja to zovem zlom koji nas nagriza i izjeda. Nekoga negdje. I umjesto da se okrenemo sebi, gledamo kako ćemo izvući svoje dupe iz jada i očaja mi trošimo vrijeme na bijes, gnjev, mržnju i osvetu!

Oprostiti mu?? Jesi li ti normalna? Kako da mu oprostim, vidi što mi je napravio? A ja kažem: oprosti.

Da, oprosti mu. Nitko ne kaže da moraš zaboraviti ovo iskustvo, ne. Zapamti ga da znaš za ubuduće i da ne zvizneš ponovno glavom zbog istog problema. Zapamti za budućnost, za svoje znanje i iskustvo. Zapamti kao dijete kad zapamti da je pećnica vrela i ako je takne da će se opeći. To zapamti. Za zauvijek. A osobi koja te zgazila – OPROSTI. I to čim prije. Oprosti. Zbog sebe i svog mira. Zbog sebe i svog zdravlja. Zbog sebe i svog normalnog načina života. Zbog sebe i svoje sreće. Odmakni to i pomakni se s te mrtve točke. Oprosti. I idi dalje.

Oprost je oslobađanje tereta. Oprost je disanje punim plućima. Oprost je kao kad otkačiš cijeli jedan ogroman vagon pun tereta od nekoliko tona. Oprost je oslobađajući osjećaj. Oprost je iscjeljenje.  Govorim iz iskustva. Ne mislim nego znam. Zato vam sve ovo i pišem.

I mene je gonio gnjev i mržnja, poriv za osvetom prema onima koji su me povrijedili! I mene je tjerao taj vrag osvete, inata, zakulisnih igara, prepredenih malverzacija, smišljanja taktika, naganjanje i istjerivanje đavla samog! Ništa nisam napravila osim što sam od vlastitog života napravila kaos, a vrijeme sam trošila na razmišljanje o osveti, bijesu i stvarima iz prošlosti. I garant bi i dan-danas još uvijek bila u tom filmu, trošila svoj jedan jedini život na nekog bivšeg muža, njegovu ljubavnicu i smišljala kako ću im zagorčati život – jer su oni zagorčali moj, da me nije složila bolest. Malo sam pisala o tom periodu. I nije bilo dobro. Ali, dobro je završilo, hvala Bogu. Kad prođeš pakao bolnice, operacije, oporavka, terapija… I mjesecima strepiš – napokon shvatiš, kao što sam shvatila i ja.

Jebote, kako sam glupa! Gdje sam vrijeme trošila zadnjih godina? Pod kojim sam naponom živjela. Aktivirala sam svoju nuklearnu bombu sama. Nitko je nije aktivirao nego JA!! Ja sam je tempirala i zagrijavala je svakodnevno s gnjevom i mržnjom, bijesom, nemoći, jadom, ljubomorom, osvetom, negativnim razmišljanjem… A bomba je kuhala… Kuhala… Dok nije sve otišlo u tri vražje matere skoro! Dok me skoro cijelu nije raznijela na stotine komadića!

Zato sam napisala puno tekstova na temu OPROSTA. Napisala sam ih baš iz tog razloga da se ljudi oslobode te ogromne i negativne količine boli i tereta kojeg s ne opraštanjem nose na svojim leđima. Tek s oprostom mogu SPASITI sebe i tek tada mogu krenuti dalje. Tek tad. S gorčinom, mržnjom i bez oprosta teško… Jako teško mogu krenuti dalje. Gotovo nemoguće.  Ovaj tekst želim da shvatite svi. Ne želim da me se sjetite onda kada se nađete pred zidom s bombom koja odbrojava 10… 9… 8… 7… 6… 5… 4…3…

Jer, samo oni koji se nađu pred zidom skuže što su napravili sami sebi s teretom kojeg su vukli godinama, koji su svoje tijelo hranili negativom. Samo oni. I isti ti su skužili moje tekstove o opraštanju. Da, samo oni koji su došli do zida zbog tereta, zbog neopraštanja. Oni su shvatili što sam htjela reći jer znaju što su napravili sami sebi. I shvatili su kako od toga nisu imali ama baš ništa dobro. Neki su se uspjeli izvući u zadnjoj sekundi prije nego što je bomba napravila BUUM! A neki na žalost nisu.

Ja sam svoju lekciju dobila. Znanje koje vam prenosim iz iskustva je i plaćeno je najvišom cijenom: zdravljem.

Sama sam se dovela do te faze. Sama sam naučila na vlastitom životu. A naučila sam da oprostiti treba iz srca i krenuti dalje. Ne s figom u džepu, nego stvarno iz srca oprostiti, zaželjeti sve najbolje i odmaknuti se. Zvuči teško. I je. Jebeno je teško oprostiti onome tko te povrijedio, ali je tako oslobađajuće… Iskreno… kao da vam sav teret s leđa otpada. Sve rane zarastaju s oprostom, vjerujte. Oprost vas iscjeljuje.

Sjećam se kada sam opraštala osobi koja me najviše povrijedila… Suze su se kotrljale niz lice.. Knedla je bila u grlu. Srce je tuklo divljački, a znoj me oblijevao. Toliko sam to htjela, ali um mi je govorio drugačije. Nije bilo logike, a znala sam da će me taj oprost izvući iz ralja pakla. Toliko je bilo teško, a toliko oslobađajuće na kraju.

A zaborav? Ne. Nisam zaboravila lekciju. Ne, ne. “Nema boljeg profesora od gospodina Iskustva”, jednom sam vam već napisala, tako da stečeno znanje nosim sa sobom, ali sam oprostom oslobođena negative koja me sputavala da bih normalno živjela dalje. Zahvalna sam svakoj osobi koja me do sada povrijedila jer me učinila još jačom i boljom osobom, boljim čovjekom, mudrijim, stabilnijim, opreznijim… Svako iskustvo u životu bila mi je lekcija za dalje. Eto zašto ne treba zaboraviti.

Svatko u svom životu radi i odlučuje kako će živjeti i da li će uopće živjeti život u sadašnjosti i planirati budućnost ili će se razvlačiti po kaljužama prošlosti. Netko će odlučiti vući vagone i teret cijeli svoj život pa ih vozati malo iz prošlosti u sadašnjost, pa opet nazad u prošlost. Netko će cijeli svoj život sanjati osvetu, igrati igrice, inatiti se, mrziti… A netko će na vrijeme odlučiti otkačiti sav taj tempirani teret prošlosti i slobodno voziti dalje kroz život.

Svatko sebi bira. Svatko sebi kroji. I svatko ima pravo na svoj stav i mišljenje: netko s vagonima, a netko bez.

Kako god odlučili, želim vam svu sreću! Vaša Ivana Grabar.

Autor: Ivana Grabar

  • Foto naslovnice: Josip Čekada

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: