U tramvajima pokažemo da li smo putnici, slučajni prolaznici, đubrenca, ljudi ili ljudine. Tramvaj, to smo mi. A tko si ti?

TRAMVAJ & TRAMVAJSKO PRIGOVARANJE

Pred malo više od po’ godine preselih se u Zagreb-grad. I ne mogu reći da je promjena bila samo super. Bila je i mrvicu antisuper. Najveći šok su mi bile strane svijeta. Uvijek sam mislila da ih rasturam. Na satu zemljopisa sam briljirala. Na karti sam znala nabosti sve Tunguzije, Tasmanije, Tadđikistane, Turkeminstane i ostale stanove. No, dovoljno je samo malko se maknuti od mora i poznatih uličica da shvatiš kako ne znaš da li „ići lijevo ako semafor je desno“. Potrefiti da li je nešto na sjeveru ili na jugu za mene je bilo ravno ćoravom gađanju sinjske alke. U sridu lupiti sa koncem za šivanje. Tramvajima nisam kužila smjer, natpise, brojeve i  stanice tjednima. A bilo je jako puno  takvih tjedana. Gubila sam se kao Kolinda po kazalištu. Brižna žemska tražila kundot ( sanitarni čvor) i završila na labuđevoj pozornici.

Nekoliko mjeseci nakon mojih prvih orijentacijskih trauma počela sam se razbacivati sa imenima ulica. Kada me slučajni prolaznici pitaju za upute više ne kažem „ja vam nisam odavde“. Sada čak i uspijem složiti neku suvislu rečenicu. Vjerojatno ih pošaljem drito u Mađarsku, ali trud se cijeni. Lokacije više ne zovem više „onaj bar gdje imaju dobru biru“, „ona trgovina sa tetom prodavačicom kozom“ , „ono kino koje je blizu mog bankomata“, ili „bankomat koji nikada nema love“. Kao da mi je u rodu taj  bankomat.

U pola godine purgerskog orijentacijskog trčanja, gubljenja i traženja još nisam posjetila Sljeme. Arenu. Pantovčak. Ha En Ka. Uletila na baletnu pozornicu i zahtjevala buket i ovacije.  Čovjek bi reko da nisam iz (okolice) Rijeke, jel. Ali ono što sam u ovih par mjeseci usavršila su ni manje ni više nego tramvaji.

Nekada moji najveći neprijatelji. Danas mogu napisati podužu tramvajsku dizertaciju o našem prijateljstvu.

Znam kako uhvatiti tramvaj. Još bolje znam kako trčati za njim. Ispustiti dušu, srce i slezenu. A ono što sam najbolje usavršila jest koje linije izbjegavati. Razvila sam sistem izbjegavanja gužve u tramvajima. S tim sistemom uporno kasnim na posao, ali vozim se najkraće, sa najviše zraka i životnog prostora. Čekam onaj tramvaj koji ne izgleda kao da je upravo doplovio iz Indije. Sa nekog spiritualnog hodočašća. Čisto jer volim zrak. Disanje. I ne volim padati u nesvijest. Ili se pobljuvati u javnosti. A to se u indijskim vlakovima i zagrebačkim tramvajima od mene može očekivati. Jer ne podnosim baš najbolje javni prijevoz. Zagušljivost. Općenito pomanjkanje kisika. I ljude bez deodoransa.

I zaista mogu reći da je moje prvo polugodište sa tramvajima bilo izuzetno poučno.

Najprije sam naučila da je u redu biti bezobrazan i neodgojen. Svađati se. Lagati. Raditi scene. U protivnome si najebo. Prvog radnog dana ove godine, ilitiga dan nakon Nove godine, ponedjeljak  rano ujutro, uvatili mene bez karte. Došla s božićnog GO-a natrag u ZeGe. Pokušala sam biti kulturna i kontrolorima objasniti kako zaista nisam stigla napraviti mjesečnu kartu. Koju uredno radim svaki mjesec. I kako je danas idem napraviti. Odmah nakon blagdana, jel. Ali nekako moram do tamo stići. Mislila sam da smo ljudi i da ćemo to rješiti. Mislila sam i zajebala se. I dobila kaznu. Ostatak tramvajskih putnika, koji su se redom svađali, bahatili, muljali i lagali, bježali od kontrolora, pravili se mutavi ili pak bučili i glumatali oštećene stranke nisu dobili kaznu.

Pouka priče – ljubaznost i istina je za budale. Barem u tramvaju. Ali često i u životu.

Druga lekcija koju sam naučila kao nova naivčina na gradskim tračnicama jest da vozači tramvaja očito ne pričaju hrvatskim jezikom. Ili ne znaju kamo i kuda idu. Barem većina njih ne zna. Svaki put kada bih se pogubila, ušla u krivi tramvaj, pobrkala stanice i pokušala njih pitati informaciju dobila bih mumljanje i gunđanje kao odgovor. Barba ili teta vozaču, nisam te pitala da mi riješiš eksponencijalnu nejednažbu sa 15 nepoznanica. Htjela sam samo znati kamo ti, ja i tramvaj idemo. Ali imate pravo, u neznanju se krije  uzbuđenje.

Dok tako putujem kuća-pos-kuća u plavim zagrebačkim lađama naučila sam jako puno i o ljudskoj higijeni. Odnosno o tome kako je ljudska higijena nebitna. Pazuhe se ne peru. U nikojem slučaju. Njihova jedina svrha na ljudskom tijelu jest da na njima sakupljaš tromjesečni saft. I da ih onda tako fino usaftane uzmeš sa sobom u tramvaj i nabiješ na nos svim nižim putnicima od tebe. Deodorant je ime za grčko mitsko biće koje je zadnji puta viđeno u bitki kod Smrdopolisa, a  voda i sapun su prepuni glutena i alergena i zato ih treba izbjegavati.

Od vremešnije tramvajske populacije sam još više toga naučila. Ima ih zaista divnih. Interesantih. Koji ti čak udijele neki kompliment. Razmjene pokoju pošalicu il’ osmjeh. Kada njih sretnem poželim i ja biti tako fina, odgojena, društvena i puna života u njihovim godinama. Sumnjam da hoću, jer već sada imam potrebu preseliti se u Alpe i pričati s ovcama.

No druga strana vremešnije tramvajske gospode su prava poslastica za sve svađalice.

Učili su me da prema starijima treba imati rispekta. A to nije točno.  Život me je naučio da treba imati rispekta prema onima koji ti ga uzvraćaju. Nema veze da li netko ima 5 il’ 75 godina. Tko kaže da umirovljenik ne može biti zločest? Samo zato što si stariji, ne znači da si dobra osoba.

Tramvajima ne fali vremešnije gospode koja će te ubiti pogledom i pokušati napasti torbom s mrkata ( to bi bio plac) ukoliko sjediš u tramvaju. Nedobog da je možda ful rano ujutro. I da ti u poluhrkanju gledaš zamišljeno kroz prozor. I ne kužiš da se kraj tebe odjednom stvorio deda-svađalica koji jedva čeka dokazati kakva si neodgojena kokoš. Jer sjediš. Može biti pola tramvaja prazno. Nema veze. On baš mora sjesti na tvoju stolicu. Jednom je žena ušla i tražila da se curka makne sa prvog mjesta u tramvaju. Onog povišenog, za lakše ustajanje. Iako je bilo i drugih takvih slobodnih. Ali njoj je trebalo baš ovo mjesto.

Ljudi, lijepo je biti pristojan i poštovati druge ljude. I prijeko potrebno. Ali to što si stariji od mene, ne znači da si godinom rođenja dobio pravo na moj rispekt. Ako si čovjek, ljudina, fer, korektan i pristojan prema meni, rispekt. U protivnome, not so much. Naravno, uvijek treba ponuditi mjesto starijima, nemoćnima, trudnicama. Ali ne dopustiti da te netko zajebava jer sjediš. Nisi loša osoba ako sjediš u tramvaju. I neće svijet propasti i svi tramvaji svijeta stati ako nisi odmah primijetio nekoga kome je stolac potrebniji od tebe. Iako ti osuđivački pogledi to ne govore.

Tramvaji su i mjesto gdje se bez problema može snimiti još nekoliko sezona gejm of tronsa. Jer se igre i svađe oko tramvajskih prijestolja (čitaj stolica) odvijaju od stoljeća sedmog.  Više ni ne brojim koliko puta sam morala slušati ranojutarnje nadmudrivanje oko toga tko ima pravo na slobodno mjesto. Praznu stolicu, jel. Da li polaže pravo na stolicu onaj tko ju je  prvi ugledao ili onaj tko joj je prvi prišao. Da li onaj tko je duže u tramvaju ima veće pravo na tramvajsko stolično prijestolje ili se treba držati „tko prvi, njemu stolica“ principa. Znam samo da već rano ujutro ove stoličarske sage potaknu moju stolicu. I hvala njim na tome.

U tramvaju jako puno toga naučih i o seksualnom (ne) odgoju. Među mladim jedinkama. Uvijek postoji neko kul društvo curki. Toliko su kul da sve redom nose bijelu majicu sa istim kul crnim natpisom. Na skoro svakoj liniji, u skoro svako doba dana ćeš na njih naići. Obično jedna, ona glavna, obrazuje druge. Podučava ih biti kul. Na razglasu prepričava svoj život frendicama. I tramvaju. Razglaba na sav glas o tome kako je njena učiteljica očito nedojebana i kako bi trebala pušit ono nešto što nisu cigarete. To bi bio penis. Prošli tjedan je jedna supersimpatična curka objašnjavala ostalim frendicama da bi njen profesor trebao pobrati neku „šugavu bolest i crknuti više“. Zanimljivo. I možda mrvicu tužno. U tom sam trenutku žalila sa prošlotjednom curkom koja je samo htjela da se njena profesorica pošteno poseksa. Čak bi bilo draže da me nonić s placa napadne sa prokulicama.

Tramvaji su limene, pomične, škripuće i miomirisne kutije. Koje bi trebale služiti da dođeš od točke A do točke B. Ali oni su puno više od toga. Oni su odraz nas samih. U tramvaju svi mi zablistamo. Ili sami sebe pokenjamo. Ustupimo nekome mjesto, švercamo se, priznamo grešku, muljamo, bježimo, svađamo se, želimo jedni drugima dobro ili zlo. Razmijenimo osmijeh ili ružnu riječ. Pomognemo podignuti nečiju vrećicu, kapu, šal. Ili mrtvi hladni ostanemo sjediti i drkati po „pametnim“ ekranima. Gledati svoja posla.

U tramvajima pokažemo da li smo putnici, slučajni prolaznici, đubrenca, ljudi ili ljudine.

Tramvaj, to smo mi. A tko si ti?

Smijalica, svađalica, pomoćnica, deralica, medo brundo, nadrkana ajkula, smrdilica? Da li si se ikada to zapitao/la?

Do sljedećeg čitanja šaljem vam svima topao, smrdljiv, nervozan, antioksidanski, natiskan ko sardine u ulju, tramvajski pozdrav.

Vaša Kinki i njeni tramvajski monolozi :)