…and every move you make… I’ll be watching you! Svi znate pjesmu, jel da?

Naravno da znate, klasik je. Jedna od onih koje mladenci najčešće biraju za prvi ples. Dobila je nagradu za pjesmu godine, a grupu The Police vinula u glazbenu orbitu. No, znate li da je to jedina pjesma koje se njen autor, barba Sting, danas srami? Obzirom da govori o periodu kad se netom razveo od svoje supruge koju je opsesivno pratio. P R A T I O! Pa ono- every step you take, čovjek misli- DOSLOVNO! I sad, vi još uvijek kontate- joooj, pa to je zapravo taaaako romantično! Da, kad te prati Sting! Al da te tako prati neki Marko iz Zaprešća, bi li malo uguglali „kako nabaviti zabranu prilaska“? I ja mislim.

Svemu tome unatoč, ja dotičnu pjesmu obožavam i smatram ju svojom himnom. I nisam jedina pripadnica svoje vrste koja ju tako doživljava. Mama kaže da je to zato jer patim od separacijske anksioznosti. To, ovako rečeno, zvuči kao neka zlosutna dijagnoza, a ne zvuči ni puno bolje ako kažem da se radi o strahu od odvajanja od voljenog bića.

…ohh, can’t you seeee, you beloong to meeeee! O tome se radi.

Da vam kažem i što me inspiriralo na to da vam danas pišem o tome- svi znate da mi je nedavno bio rođendan. Dakako da znate jer je prvi put kolumnu pisala mama, a ne ja. A bila je toliko srcedrapajuća da ste ju zapamtili 🙂 Dakle, cijeli tjedan uoči rođendana mi je bio GROOOOZAN!!! Moju najdražu Čovječuljicu ♥ odveli su u šumu 🙁 Samu samcatu! 🙁 Dobro, mama će reći da nije baš šuma, nego dvorac u šumi i da nije išla sama samcata, nego sa svim svojim prijateljima iz vrtića i tetama.

Meh, tomato- potato. Poanta je da je nije bilo doma. 🙁 Gdje tako malo dijete treba biti! Kao, uostalom, i naši roditelji, i Mali Čovjek ♥ , a o Blažu da i ne govorimo! Ja u takvim situacijama demonstrativno štrajkam glađu, no stječem dojam da to više nikog ozbiljno ne dira jer svi odmah iz rukava izvuku taj separation anxiety disorder argument i nitko ne drami oko mene, niti pokazuje želju da me hrani iz ruke :(

Postoji čitav niz razloga zbog kojih spomenuti sindrom, ako ste pas, možete razviti- primjerice, ako ste prerano odvojeni od svoje majke, braće i sestara, ukoliko ste doživjeli neko grozno iskustvo (pucnjevi, munje, gromovi) dok vaših ljudi nije bilo kod kuće, a moji kolege iz azila najčešće ga razviju upravo iz razloga što su već jednom iskusili taj horror osjećaj napuštenosti. Kod nekih pasa pak okidač može biti nagla promjena rutine. Što je bio moj slučaj.

Kad sam usvojila moju obitelj, moram se pohvaliti da sam bila sjajno socijalizirano, iako, za svoju pasminu, ekstremno živo štene. Mama ima takav posao da danonoćno radi od kraja kolovoza pa negdje do svibnja, a onda je slobodna i baš je sretno koincidiralo da smo mi došli u tom periodu kad nam je bila na dispoziciji od 0 do 24, sedam dana u tjednu. No, znala je mama dobro sve ovo o čemu vam ja danas pišem i ostavljala nas same, ooo daaaaaaaaaa!

Prvo bi izašla samo ispred vrata pa se vratila za par sekundi. Pa za par minuta. Pa za par sati. Cijela je stvar savršeno funkcionirala jer smo skontali (mislim, ja sam skontala, Blaž… well… znate već da je on težekontajući) da se mama BAŠ UVIJEK vrati. I bili smo džast fajn.

I tako smo uživali u našem kasnom proljeću sve dok jednog ranoljetnog dana barba doktor nije rekao mojoj mami da, zbog nekog novonastalog stanja, mora ležati. Ful. Nepomično, idućih 6 mjeseci! Mama, hiperaktivna kakva jest, nije to najsretnije primila, no, srećom, imala je mene i Blaža za 24/7 ležanje pa je to nekako izhendlala. Ako mene pitate, bilo nam je diiiiiiiiiivno! ♥ Tata bi nas šetao rano ujutro i kad bi se vratio s posla, preostalo vrijeme smo ležali na mami i čitali knjige. Tad sam baš zavoljela čitanje, čitale smo otprilike 700 stranica dnevno.

I tako je trajala naša, naoko, idila. Jer je mama shvaćala još u tom ležećem stavu da će iz idile proizaći bar dva problema. Prvi je da se Blaž i ja ne odvajamo ni na minutu. Nikad! Tata nas šeta logikom da nas je bolje oboje prošetati dvaput dnevno, nego jednog ujutro, a drugog popodne. K tome, tata ima dosta posla oko nepomično ležuće mame i ne vidi ništa sporno u tome jer smo mi doista kvalitetno i svakodnevno prošetani. Mama vidi štošta sporno, al nema srca to reći tati koji će se, vrlo izgledno, opatositi od umora u tom periodu u kom je baš sve bilo na njemu.

Iz toga je, eto, proizašlo da smo Blaž i ja sijamci. S tim da naše razdvajanje Blaž podnosi i teže od mene. Jednom sam otišla na pedikuru veterinaru koji nam je doslovno ispod kuće, a, kako je bio jedan od onih vanserijski vrućih dana kad Blaža držimo konzerviranog pod klimom, mama ga je ostavila da s Malim Čovjekom ♥ nepunih 10 minuta gleda crtić.

Nije to najbolje primio.

Osim što ga je mama cijelim putem slušala kako urla, po dolasku kući je shvatila da bi trebalo zamijeniti ulazna vrata koja je pokušao prokopati u pokušaju da dođe do mene 🙁 A ja sam razvila to nešto separacijsko. Jer se, nakon punih 6 mjeseci izležavanja, mama jednostavno ustala i više uopće nije ležala! Što je najgore, krenula je izbivati iz kuće, a to mi se tek NIKAKO nije svidjelo! Pa sam prvo redekorirala stan. U cijelosti.

Pojela sam sve što mi je mirisalo na mamu, pri čemu su prvo stradali jastuci. Svi. Onda sam oglodala štokove od vrata, pojela stolice, krevete i kauč, maminu odjeću i obuću. Logično, jer, kad ne bude imala što obuti i obući, neće moći van! (nekad se sama sebi čudim kako sam mudra! 🙂  )

Obzirom da su mami ovakvi problemi struka, znala je da moje ponašanje nema nikakve veze s neposlušnošću pa me, shodno tome, nikad nije ni kažnjavala (iako mi je priznala da joj je koji put, češće nego rjeđe, došlo da to učini). Jednostavno smo krenule ispočetka. Opet je mama po par sekundi stajala ispred vrata. Pa po par minuta. Pa sat. Šetale smo luđačke rute luđačkim tempom. Kuća nam je vrvjela KONGovima iz kojih su ispadale poslastice. Snimala nas je dok smo bili sami. Puštala nam je muziku. Uštekala DAP u struju svaki put kad bi izlazila. I prvi rezultati su počeli biti vidljivi kroz nekih godinu dana.

Ukoliko se i sami suočavate s ovim problemom, ne odustajte. Dajte nam vremena. Počnite malim koracima. Ne očekujte instant rješenja. Ja sam danas, mogu se pohvaliti, gotovo u potpunosti rehabilitirana.

Ne jedem namještaj, kul sam kad nas ostave same, jedino volim da smo svi kod kuće do 16:30. I ne volim kad mi netko od suukućana izbiva preko noći. Posebno ne mladunčad. Ili, nedajBože, mama. Od cijele priče oko te strašne dijagnoze koju mi je mama postavila ostala mi je još samo kupaona. E, to nikako ne uspjevam provariti! Čovječuljica ♥ jedina to u cjelosti prihvaća i uvijek mi kaže: „Ajde, Princezo, idemo kakati!“ I onda joj ja stavim glavicu na nogice i kakamo zajedno ♥

Rekla bih da je to stvar reciprociteta- i mene uvijek gledaju dok kakam, red je da im to i uzvratim.

Every move you make,
Every step you take… 
I’ll be watching you.

Berta, the potty breaks companion

Pripremila: PRINCEZA BERTA