„Nanulače“ i „Sačekuše“ – dvije, tri o roditeljskom egu ( 1. dio )

Bit će da sam skroz skrenula umom kada mi je je u životu došlo i do toga da svoj misaoni prostor ispunjavam i slikama sebe kako nekim mamama naše generacije, nakon što počnu dijeliti pamet okolo, lijepim  na usta flaster s natpisom: „To nisam ja. To je moj novi ego. Moj SUPERmama ego!“ i s prekriženom kostruskom glavom kao vizualom. O tome nekad razmišljam, da. Minimalno o tome.

Da skratim uvod, i sama sam podložna toj najslabijoj karici u svome biću – svome egu, no, eto, među onima sam koje tog gada nastoje koliko toliko primiriti, izmrcvariti i ispuhati kada se razmaše preko granica poželjnog za jedno ljudsko biće. Od njega zapravo i kreće većina naših malih, crvljivih, ljudskih i onih velikih, „o tugo golema“, svjetskih problema. Naravno, govorim o onom raspojasanom egu – raspuštenom divljaku koji baš voli i baš mora biti naaaaaj: – bahatiji, -bolji, – susretljiviji, – pametniji i sve nešto drugo naj, naj.  O onom koji se sasvim oteo kontroli pa kao kakav nepristojan i prebogat Rus na Jadranskoj obali pije, ždere, dere se i pljuje po cesti.

Kroz život upoznala sam različite vrste i podvrste egotripova i egotipova: kod sebe same, one u poslu, u politici, među poznanicima i prijateljima, kao i one u produhovljenim krugovima gdje, ne znam kako, te izrasline uspijevaju strašno dobro. Klima im odgovara iako bi zapravo trebalo biti obrnuto. No, sva ova okruženja su nešto kao – mhm… – smijeh! u odnosu na to kada jedna mama, ili jedan tata – svejedno je, otkrije svoj dotada skriveni, ali opasno prisutan – roditeljski ego. O, da. I ako mu, k tome, i sam daje na važnosti, zalijeva ga redovno, tepa mu, voli ga, mazi i hrani – e onda imamo siguran rezultat: mamicu ili taticu – kosilicu koja će naprosto – mljeti sve pred sobom. A te kosilice će pritom biti toliko bučne da neće čuti sve one glasove sa strane koji im govore – Ajde, stani malo, spusti loptu na zemlju, utišaj zvuk kompica!

Naime, baš kao i u svakom području naših života i u roditeljstvu je itekako moguće vidati svoje vlastite rasklimane navoje i šarafiti u one rupe koje su nastale tko zna kako i tko zna kada. Tako ima roditelja koji upravo kroz tu svetu dužnost i priliku da usmjere jedno novo biće na put spoznaje i života, zapravo – popravljaju situacije samima sebi. Kroz roditeljstvo prije svega traže ili potvrđuju svoju vlastitu vrijednost i zato moraju, moraju, moraju – biti najbolji, znati najbolje, imati čudo dobre savjete, bajkovite priče i svoje zgražanje nad svim onim drugačijim rješenjima razvijati do perfekcije koja ostavlja – bez daha.

Ne jednom sam svjedočila situacijama u kojima, prije svega mame – uporno i naporno verglaju o koječemu. I, da ne bih bila pogrešno shvaćena, ne radi se tu o tome zna li neki roditelj neku korisnu informaciju više, prvenstveno sada mislim na majke, ili stvarno ima kakav dobar savjet. Ne. Radi se o stavu kojim pojedine pristupaju nekoj temi, odnosno o njoj, da kažem kako i mislim – pametuju i lupetaju kao stare nanule po drvenom podu. Onako, iritantno. Po mogućnosti točno kao da im s druge strane sjedi sam onaj magarac iz magareće klupe ili neki Marsovac koji, eto, baš mora čuti čitabu o tome kako se mora ponašati na planeti Zemlji, a ne kao da se obraća isto roditelju, kao što je i ona sama. Obični roditelj.

Govorim o stavu iz kojeg se na kilometar, onaj virtualni ili pravi, njuši da takvoj mami zapravo dotična tema i nije najvažnija, sadržaj nebitan. Tema joj služi prvenstveno za peglanje slike koju želi imati ili već ima o samoj sebi – a to je najnezgodnija varijanta. To je ta sporna ego varijanta.

E da ne bi bilo tako jednostavno i jednosmjerno – potrudio se tzv. drugi, neprijateljski tabor. To su mame – tzv. sačekuše. One vam, vidno nabrušene, pomno prate hiperprodukciju svih tih visokoplasiranih i često autoritativnih majčinsko – roditeljskih savjeta, obično po društvenim mrežama, i kao da samo čekaju kad će koja od ovih prosvijetljenih „nanulača“ progovoriti o nekoj notornoj stvari. Primjerice o tome kako hodalica nije dobra za djecu ili o tome kako se djetetu ne smije davati smokis aditivima. Evo ih, „sačekuše“ izviruju svoje glavice! Stižu po svoj prilici – grupno, kao hijene, i podosta bezobrazno napadaju naše „nanulače“ s već prokušanim formama u stilu: „Moje dijete je jelo smoki odmah po porodu, ono za doručak još u rodilištu i evo ga danas – zdrav i veseo trogodišnjak.“ ili „Moji oboje mjesecima i noćili u rasklimanoj hodalici i ništa im ne fali.“ Otvorena sabotaža „nanulača“, obično praćena i posprdnim komentarima kakve ne čujemo ni u ovdašnjoj politici.

I tako nekako otprilike kreće klanje između ta dva sponatno organizirana klana (klanje = novi trend u internetskim mama – zajednicama, u stvarnom životu je ipak malo uljudnije). A, zapravo, s obiju „zaraćenih“ strana samo – vrište i urlaju njihova jockerski nakešena ega i rugaju se jedni drugima. Gađaju se trulim, smrdljivim rajčicama i baš jako prskaju i prljaju inače, vjerujem, lijepe slike svojih vlasnica.

Ponavljam, nije ni do hodalice ili ne hodalice, nije do spavanja ili ne spavanja s djetetom u krevetu, nije do dojenja ili ne dojenja, nije ni do bio ili, pak, onih vulgaris, špricanih, namirnica iz trgovačkih lanaca već je do tog jednog specifičnog načina na koji se ponekad, hm.., često komuniciraju poruke u tom mama – svijetu, a od kojeg se meni – da vam budem najiskrenija – tlak podigne na fijuuuuuu! Ili se naživciram pa krenem i ja s provokacijama ili se samo naživciram. Ili zanemarim, ali se naživciram. Preskočim, ali, živciranje. Itd. Ili pišem o tome, kao npr. sada, i, evo, živčići plešu. A moj ego, već me tlači, i on bi tamo gdje je ekipa, u niskom je startu…pa zato najradije prestajem.

Usput budi rečeno, iskreno se divim onim mamama koje imaju jedno dijete i svo vrijeme i pamet svijeta samo za njega, ali koje su ostale stajati čvrsto na zemlji. I svim onim ostalima koje djecu podižu ne petljajući se previše u tuđa posla, koje ne odgovaraju na nepostavljena pitanja i koje ne koriste svaku priliku kako bi silovale druge vlastitim predodžbama majčinstva, metoda, savjeta i drugoga. A ovim piranicama, aždajicama, svrapčićima – što reći? Postoji razlika između davanja dobronamjernih savjeta i histeričnog dijeljenja vlastite pameti.

Na prvo ćemo reagirati zahvalnošću.

Na drugo će reagirati naše „sačekuše“.

I to je ta priča.

NASLOV KOLUMNI: KAJIN SVIJET: IZMEĐU PREGAČE I ŠTIKLE /                           AUTOR: ANA-MARIJA VIZINTIN