Prorok u svom selu 

Nedavno sam napisala jednu kolumnu (koju možete pronaći ovdje: KINOLOGOFILIJA  ) i činilo mi se kako sam time dala svoj obol rak- rani u problematici svijeta pasa. No, recentna zbivanja prisilila su me da zagrebem malo dublje u problematiku, a grebanje mi bar nikad nije bilo problem. Tko ne vjeruje, može mi doći vidjeti namještaj i parkete.

Enivej, za vas koji niste tako duboko ogrezli u naš pseći svijet, možda da vam, za početak, pokušam situaciju pojasniti ovako: moj tata ima Firmu. Nazovimo ju Firma jer ju mi doma stalno tako zovemo. Tata uvijek kaže da ide u Firmu, a mama ga stalno pita kad će doći iz Firme jer Čovječuljica   ima ples ili Mali Čovjek   trening, a prokopali su nam krater ispred kuće pa ne možemo vlastitom domu pristupiti automobilima i onda je jako važno da smo svi sinkronizirani glede vožnje i odvožnje potomstva.

Ali vratimo se na Firmu. Ona je jako bitna jer od nje svi živimo i od egzistencijalne je važnosti da dobro posluje jer inače ne bi imali za BARF. Kako je jednom Čovječuljica  lijepo objasnila teti u dućanu: „Za Blaža zeleni, svi mi ostali u obitelji jedemo crveni.“ BARF. Što vam je, u prijevodu, biološki usklađena sirova hrana. Eto, da i to znate. A vražji zeleni je još skuplji od mog crvenog, što je Blažu pak potpuno svejedno jer je daltonist, kao, uostalom, i ja. Zbog BARFa i inih stvari moj tata svakog dana ustaje u 5. Ujutro. Onda mi brže bolje obavimo prvu jutarnju pišikaku i uvalimo se u krevete preostalim ukućanima koji spavaju do 7, doručkujemo i nastavljamo sa spavanjem, a suukućani nam se razmigolje. U vrtić, školu i u Firmu. Firma nije mala, nije ni prevelika, ali uredno posluje, i to vrlo lege artis, što znači i da državi plaćamo puno poreza. Kako je moj tata zakleti legalist, on smatra da se porezi, kao najvažniji državni prihod, moraju plaćati jer nam tu dječica idu u vrtiće i škole, kad su ljudi bolesni, tu idu u bolnice… Ja to sve razumijem i super mi zvuči, jedini je problem što živimo u jednoj državi koju ćemo nazvati Hrvatska, zato jer se tako zove, a ja sam pas i ne da mi se smišljati alternativna imena za zemlju koja već ima ime.

U toj zemlji, kako čujem, štošta ne funkcionira. Tako, recimo, mom tati u Firmu često i rado navrate razne inspekcije. Prema iskazu čitavog defilea inspektora koji su kroz našu Firmu prošli, tamo im je lijepo, uvijek ih ponude kavom, nitko na njih ne viče, niti im prijeti oružjem. Valjda zato tako frekventno navraćaju. Kako imamo puno ljudi zaposlenih samo na brizi oko toga da nam u poslovanju sve štima, teško je pronaći da nešto ne štima, no nekim čudom inspektori uvijek nešto pronađu. Tako smo, recimo, nedavno morali platiti kaznicu zato jer neki papiri za bolovanje nisu bili pravovremeno dostavljeni. Što, kao argument, stoji, no nisu bili dostavljeni papiri čovjeka koji je bolovao od raka. Pa se svima u Firmi činilo neumjesno nazivati ga, između kemoterapija i povraćanja, da dostavi neke papire, ma koliko oni važni bili za opstojnost te već spomenute Hrvatske. Sve ovo navedeno zapravo ne bi bio nikakav problem da paralelno na tržištu u ovom trenutku ne postoji čitav niz pojedinaca koji se bave istim poslom kao i tata, samo nisu nigdje registrirani, i taj posao obavljaju „na crno“. Njima ne dolaze nikakvi inspektori i ne gnjave ih za bolovanja ljudi koji boluju od karcinoma jer oni, zapravo, u sustavu ne postoje. I, kako ta država Hrvatska nije iznašla pravi način kako da se nosi s crnom ekonomijom, dosjetila se da je lakše još malo opteretiti ove koji ionako sve regularno plaćaju. A nije to baš neka nauka – evo, ja sam pas pa mogu dokučiti kako da se sa time uhvati u koštac.

Where ther’s a will, there’s a way,  kažu u jednoj drugoj Dalekoj Zemlji iz koje su moji preci. I tu sad zapravo dolazimo do onog o čemu sam htjela s vama virtualno porazgovarati. O porezu na MENE!

Doduše, i Blaža, al je on malo pas s posebnim potrebama (o čemu ste mogli čitati ovdje: VAŽNO JE ZNATI IGRATI ) pa bi nam možda mogao poslužiti i kao porezna olakšica. Ideja je, kako najavljuju bombastični naslovi, kako bi porez na pse spašavao živote tisuća napuštenih pasa. Može! Gdje treba potpisati?! Pisat ću tri kolumne tjedno za šest portala ako će tome biti tako!

Sretne i radosne, mama i ja krenule smo u izučavanje te ingeniozne ideje s mišlju – kooooonačno se netko dosjetio zasukati rukave i stati na kraj štancerima, masno naplatiti onima koji smatraju da je trula daska kao nadstrešnica dovoljna da neki Rex na metar i po’ lanca preživi predstojeće snjegove i paklene ljetne vrućine… ali ne! U silnim prijedlozima o tome ni slova! Poanta je da bi se taj harač prikupljao samo i isključivo od onih koji pse kupuju ili prodaju. Dio o kupnji je relativno jasan, no ovaj o prodaji ima na sebi bar fifty shades of grey. Jer pse prodaju oni koji jednom do dvaput godišnje imaju legla (s različitim kujicama, dakako) u nastojanju da očuvaju pasmine u koje su najčešće fanatično zaljubljeni. Dakako da sve to rade pod okriljem i kontrolom svojih matičnih kinoloških klubova, sve je uredno zavedeno, transparentno i lako provjerljivo. Troškovi podizanja jednog takvog legla, vjerujte mi na riječ, daaaaaaaleko premašuju zaradu koji bi oni eventualno ostvarili da ne rade sve by the book.

S druge strane, pse prodaju i oni koji u sustavu ne postoje. Štanceri. Crno tržište. A to je tržište UISTINU crno. Pa i gore od toga. Kažu da slika govori tisuću riječi pa da vam pokušam to prikazati i na taj način. Ovako sam, primjerice, u mojoj uzgajivačnici djetinjstvo provela ja:

…ovako Blaž:

…a ovako ga provode čistokrvni psi bez papira s dostavom na pumpu:

Uostalom, pročitajte kolumnu čiji sam vam link prvi navela, da se ne stalno ne ponavljam. No, u sustavu tog oporezivanja oni se nigdje ne spominju. Jer ne postoje. Iako je dovoljno okrenuti brojeve u oglasniku pa da i oni počnu postojati. Pa da im se naplate svi porezi ovog svijeta! I oni za spas pasa u skloništima, i ovi za nepredaju na vrijeme papira za oboljele od karcinoma! Psima u azilima treba pomoći, u to nitko ne dvoji. Najčešće su najizdašniji donatori upravo ovi iz prve kategorije, koji jesu zaljubljeni u svoje pasmine, ali i pse općenito. A i pasmine, da se razumijemo, neće nestati. Jer- ne smiju.

Uvijek će postojati potreba za psima vodičima slijepih osoba, za četveronožnim policijskim inspektorima, za psima spasiocima… I što se sad dogodilo? Netko je opet u državici Hrvatskoj pomiješao jabuke i kruške, a na štetu pasa. Onih pedigriranih, ali i žuća, očito ne shvaćajući da, od silne želje da zaradi poneki novinski naslov, radi uslugu samo onima koji su našoj vrsti jedini neprijatelj.

Štanceri. Gamad. Oni koji su se trebali roditi kao bakterije, ali su greškom ispali ljudi.

Ja sam Berta, pedigrirani pas. Ako odskrolate na vrh, ovaj zgodni dečko u šlafrokiću je moj prvi tata, MULTICH Ocobo Candy King, za rodbinu i prijatelje – Oscar. I nešto se tu jako izvitoperilo ako se moram sramiti svog plemenitog podrijetla. Možda se zato svakim danom sve više osjećam kao galeb Johnatan Livingstone na kinološkoj sceni u Hrvata. Uporno se trudim objasniti da se stvari neće riješiti ako samo glođemo ono što nam je pred nosom. Nadam se samo da i mene zbog toga neće ekskomunicirati. Zapravo, znam da neće. Bar ne moja Obitelj   Makar zbog mene budu morali platili još jedan porezni danak nečije gluposti.

Autor: Princeza Berta & mama B.U.P. 

Izvor fotografija: Privatni album & Portugalska stranica: http://www.aldasgoldstar.com/yorkshire_terrier/pt/raca-yorkshire/fabricas-caes.html