Nisam znala da vas ima toliko usamljenih dok nisam počela objavljivati kolumne. Zaista. Niti sanjala nisam da vas baš toliko ima tužnih, razočaranih, povrijeđenih, opečenih, ostavljenih, razvedenih, prevarenih, uplakanih i svakakvih, sve dok se niste počeli „otvarati“ u moj inbox i na e-mail. Svakodnevno dobivam vaše poruke i pisma i zaista se trudim na svaku vašu poruku odgovoriti. Možda ne stignem na sve odgovoriti isti dan … ali, odgovorim. Pročitam po par puta isti e-mail prije nego vam se javim povratno.

Moram vam reći da me svojim riječima uspijete rasplakati i ostaviti bez teksta, ali  i nasmijati do suza i totalno razdragati… Uglavnom, ostavljate duboke tragove na mom malom srcu J A fakat je fizički malo. Kada sam prije par godina išla prvi put na UTZ srca liječnik mi je rekao: „Bože dragi, kako imate maleno srce!“

Prestrašio  me tom svojom reakcijom i jedino što me je zanimalo bilo je jel´ to srculence zdravo ako je malo?! Ne kužim ja to! Pa, koliko veliko mora biti? Što se sad čudi toliko i bulji u taj ekran?!??

„Zdravo je i te kako! A Vi morate biti divna i vedra osoba, emotivka puna života i pozitive. To se na vašem srčeku vidi. Toliko sam srca vidio na ovom ultrazvuku, ali ovako veselo i živo, a uz to tako simpatično i maleno … ne znam ako sam vidio.“ – odgovorio mi je. „Pogledajte sama!“ – okrenuo mi je ekran.

I gledala sam u svoje srce kako kuca i pomiče se. Bože dragi… ležiš i gledaš na ekranu svoje srce i ne vjeruješ.

„Ne biste vjerovali koliko ovakav pregled govori o osobi. Eto, ja sam vas sada upoznao i jako mi je drago zbog toga. Želim Vam svu sreću u životu!“ – pružio  mi je ruku i stisnuo je, a meni su se kotrljale suze niz obraze jedna za drugom.

„Eto, jesam Vam rekao. Emotivka!“ ….

I jesam 🙂

Zato sve vaše priče proživljavam. I zato imam veliku odgovornost. Svjesna sam toga. Znam koliko vam znače moji tekstovi. Znam koliko ih živite. Znam koliko čekate srijedu. Znam koliko me volite. I ja volim vas!

Zanimjivo je kako svi vaši pismeni kontakti počinju i završavaju  sa sličnim riječima. Zanimljivo je kako se baš svi koji mi se javljate, a ima vas, pronalazite u mojim tekstovima. Zanimljivo je koliko se kužimo. Kužim i ja vas… uf, jebeno vas kužim! Zašto? Jer sve što sam napisala i sve o čemu sam pisala – je baš tako kako je! Da, zaista sam sve to proživjela. Ono što je moje – tako i stoji. Ono što mi je netko rekao – mi je rekao – napišem tako. Nema dva zeca-tri zeca! Tako je kako je! U glavu!

Drago mi je kad mi pišete. Dnevno imam najmanje po tri vaša pisma na e-mailu. Super mi je to što sam vas uspjela natjerati na razmišljanje i preispitivanje. Drago mi je što ste se napokon trgli. Sretna sam jer sam uspjela doprijeti do vas! Drago mi je što mi se povjeravate kao nekoj svojoj najboljoj frendici J

Odlučila sam vam u ovoj kolumni prenijeti samo neka pisma, tj. djeliće njih. Htjela sam vam prenijeti „tu“ energiju. Naravno da sam zaštitila identitete žena na taj način što sam iz pisama izbacila one detalje koji bi ih mogli povezati s tim osobama. Tako sam štitila svako svjedočanstvo koje sam imala do sada. Nitko nikada nije saznao tko je u stvari muškarac iz kolumne „Anđeli posuđuju krila“. To znamo on i ja. To je bila njegova želja koju sam ispoštovala do kraja, koliko god ste me bombardirali s pitanjima tko je i od kuda je. Dakle, nemojte me pitati čija su pisma, jer vam neću reći, a nije niti bitno. Ono što je važno to su poruke koje ćete izvući iz onoga što slijedi.

Dakle, prenosim vam djeliće onoga što svakodnevno dobivam od vas.

Prvo pismo:

„Da se ne bi protumačilo kao, ja sad nemam pametnijeg posla, pa onda i inače čitam takve objave, pa da ih slučajno, jos i tražim…. Ne. Nisam ljubitelj ženskih časopisa, ne znam ništa o poznatima, ne zanima me tko s kim i gdje i kako i zašto. To što se tiče časopisa… a to se tiče tih nekakvih tekstova po portalima na ljubavne i slične teme u odnosima muško-žensko, to mi isto nikada nije bilo interesantno. Naletila bih tu i tamo na neku zanimljivu temu, ali me ne bi sadržaj na tu temu nimalo fascinirao. Laprdanje. Ni pitanja, ni odgovora. A ako bio stil pitanja i odgovora, onda se nije znalo jel gluplje pitanje ili odgovor. Na jednu Vašu kolumnu sam naletila. Ne mogu vjerovati da ste uspjeli pisati ovako kako je napisano. Ne mogu prestati čitati sve objave, bojim ih se pročitati sve, jer će mi biti žao sto ih nema još, a postoji i strah da ću sigurno isčekivati slijedeću objavu, a od toga se sablažnjavam.
Vjerojatno me ne bi toliko povukao sadržaj kolumne da i sama ne proživljavam težak period, pa i svjesna toga, ipak želim uputiti svaku moguću pohvalu. Nevjerojatno kako se može normalno pisati i razmišljati. Kako sve može biti iskreno i jednostavno. Bravo Ivana. Čini mi se da kad bismo se poznavale, da bismo se obostrano dopadale jedna drugoj. Takvih iskrenih i jednostavnih osoba kakvom se Vi prezentirate, nema baš puno. Ja slovim kao preiskrena i predirektna, mrzim laži i muljanja, upravo zbog toga me fascinira osoba koja je iskrena, direktna i sasvim jednostavna.
Jako simpatično, životno i realno pišete. Sasvim jednostavno. Nevjerojatno mi je da sam pročitala priče za koje se zna da postoje, ali koje ljudi okarakteriziraju u životu i razgovorima kao nešto sablažnjavajuće. Ovdje je to napisano kao činjenica i s razlozima zašto se sve događa. Dalje bolje ništa ne reći, ionako je kratki sadržaj ove poruke postao preobiman. Drago mi je da sam pročitala to sto ste napisali. Lijepi pozdrav! L.J.

I onda nakon pozdrava nastavak:

„Ivana, nisam se usudila danas poslati mail. Onda se dogodilo da sam danas pročitala još jednu Vašu objavu. Od nje mi je neizmjerno teško. Samo ja znam koliko me pogodila priča „Anđeli posuđuju krila“. Prestrašno. Izgubila sam voljenu osobu u prometnoj nesreći… Dvije godine sam svakodnevno tulila… Sama sam i dan danas,  s tom razlikom da više i ne mislim da ću ikada više imati išta vrijedno osim svog djeteta. …Sažalila sam se na priču o čovjeku iz priče. Ja vjerojatno nisam prošla takvu bol koju je prošao on, ali sam prošla strašnu bol. Jednog dana sam odlučila prestati plakati… i pronaći trenutke sreće s ovim životom koji je preostao s našim djetetom. Prekrasno mi je s njom, ali … ja sam sama. Dijete je danas odrasla osoba, a ja sam i dalje sama. U zadnjih 10 godina sam napravila strahovite greške, zato su mi ove teme koje ste objavili, vjerojatno i zanimljive. O nekim greškama nitko i ne zna… Zašto sam takvo što napravila? Užasno sam usamljena… Da li je to opravdanje? Možda nekome nije, nekome tko nije imao sudbinu kakvu sam imala ja… Zato, ako si i dalje u kontaktu s čovjekom iz priče „Anđeli posuđuju krila“, pozdravi ga i od mene.

…. Eto, još jednom, samo da znaš, ne znam razlog, ali skoro u svakom tekstu koji sam pročitala, a nisam još pročitala sve objavljeno J čuvam si i za slijedeće dane J  pronašla sam nešto što se tiče i mene i mojih nedoumica i razmišljanja i postupaka i događaja i oprosti na izrazu, sranja koja su me zadesila, a za koja sam sama odgovorna. Samo zato što sam nastojala ponovo naći svoju sreću, drugu sreću.

Uvijek gledam stare bračne parove kako idu ulicom … ručicom pod ruku, zašto se i meni to nije moglo obistiniti…bila sam presretna, toliko, da sam se pitala odakle i čime sam zaslužila tu silnu sreću… Onda se sve završilo u trenu…I dalje se dvoumim… Poslati ovu poruku ili ne? Danas sam već htjela, pa nisam. Šaljem. Nema veze. Kako god. Barem sam sebe malo istresla, mrvicu. Od barem tri priče, ispričala sam mrvicu od jedne, onu drugu ne smijem nikome ispričati, a ovu zadnju još proživljavam ili preživljavam… I za nju sam mislila da sam prepametna da mi se može dogoditi, ali eto. Nisam i sad…Skupljam samu sebe…oporavljam se. Pozdrav, L.J.“

Drugo pismo:

„Pročitala sam sve vaše tekstove i kolumne, hvala Vam da postojite! Šaljete savete, govorite vaše iskustvo i na taj način, nama koji čitamo, olakšate probleme ili nas uvedete u našu odluku kako se postaviti  u nekim trenucima! Imala sam težak i dug brak, dok sasvim slučajno nisam saznala da me suprug varao godinama s koleginicom. Bilo mi je teško dok sam odlučivala da li da podvučem crtu i završim mučenje. Razveli smo se… „ S.P.

Treće pismo:                                                             

 „Pretpostavljam da svaki dan dobiješ barem jedan ovakav mail, pa eto da se i ja javim J Jučer sam slučajno naletjela na tvoju kolumnu na Fejsu, i drago mi je da jesam. Pročitala sam dosta toga, i naravno, u mnogo situacija pronašla samu sebe. I znaš što? Drago mi je i nekako lakše kada znam da ono što posljednjih godinu dana prolazim nije samo moje iskustvo. Priča jest moja, odluke, osjećaji, razmišljanja jesu moji, ali – gle čuda, još je netko prošao iste situacije J

Čestitam ti na odluci da sve svoje podijeliš s nama, ostalim smrtnicima koji balansiramo između razvoda, majčinstva, sjebane familije, posla i nove veze i čudimo se kako vec nismo završili u Vrapču od svega 🙂

Naravno, tvoja knjiga će se naći i na mojoj polici, a kolumnu ću definitivno pratiti i dalje. Sretno u svemu što ti život nosi, koliko god nas je išamarao, ipak je lijep i samo jedan, kako kažu “nema popravnog” J D.M.

Četvrto pismo:

„Ne poznajem Vas, ali već neko vrijeme čitam vaše kolumne i čini mi se kao da se svaka žena može poistovjetiti barem sa 60% tekstova, odnosno s emocijama u pozadini svakog. Hvala vam od srca što pišete tako iskreno i tako jednostavno o problemima koje nas svakodnevno muče. Isto otvarate oči ženama, bile one mlađe ili starije, da budu ono što jesu i da traže ono što zaslužuju. Samo tako naprijed, svijet treba (a pogotovo patrijahalna Hrvatska) žene poput vas!! <3

Vaša zadnja kolumna, kao i neke prethodne, ubole su ravno u moju rak ranu. Neka i druge žene znaju da dijelimo iste patnje, ali iskreno, da smo djelomično i same zaslužne za to. Ja imam 29 godina i u vezi sam 2 godine, živimo zajedno, od toga godinu dana bez redovitih odnosa, odnosno zadnjih mjeseci bez ikakvih odnosa. Zašto i kako?! Razumijem u potpunost i čuđenje i nevjericu! Kakva je to veza? Zašto to trpjeti? On sigurno ima drugu, itd. itd.

Moje viđenje je ponešto drugačije: To je posljedica sustavnog i kroničnog zanemarivanja odnosa i ljubavi, posljedica nepravilnog komuniciranja s moje strane posljedica niskog samopouzdanja i prebacivanja krivice i odgovornosti na sebe čak i onda kad to očito nije slučaj te strpljivog čekanja tuđe inicijative onda kad ti vlastiti život prolazi pred očima…

Nakon nekog vremena, počeli smo ulaziti u rasprave (na moju inicijativu), čak smo i došli do nekih bolnih zaključaka – on ima problema s erekcijom te ga muče frustracije oko neuspjelih pokušaja pa je odlučio problem – izbjeći, sakriti pod tepih! Ja sam bila „oduševljena“ s tom spoznajom! On se bacio u posao, povremene izlaske s prijateljima, poslovnim partnerima, ispunjavanje vlastitog rasporeda, a ja sam doma ili s frendicama razmišljala o tome što ja radim krivo, gdje sam pogriješila i kako ćemo i što dalje… 

Zadnji razgovor je bio nešto malo konstruktivniji. Odlučio je pitati neku stručnu osobu za pomoć i savjet. Ja sam odlučila da mi je to zasad dovoljno. Koliko sam još spremna čekati? Dosta, jer ga volim, jer mi njegovo prisustvo budi radost i jer nas još uvijek vidim sretne, zajedno …“ M.B.

Na ovaj e-mail moram vam prenijeti što sam joj odgovorila:

„Draga…hvala ti na otvaranju srca i duše.. Žao mi je da vodiš ovakav život, jer ga zaista ne zaslužuješ. Premlada si za celibat. Pričekaj da on obavi pretrage, pa onda razmisli. Pokušaj ti razgovarati s njim i s liječnikom.. i vidi do kojih razmjera to ide.. pa razmisli možeš li preuzeti tu žrtvu na sebe.. Zaista ne bi htjela da se kasnije dogodi kako s drugom ženom nema nikakvih problema… a da ti živiš uskraćena za takav vid emocija. Javi mi se.. Bit će mi drago. Pozdrav, Ivana“

I, javila se!!

Četvrto pismo – nastavak:

„Točno 6 dana nakon tvojeg odgovora poslušala sam tvoj savjet iz jedne od kolumni: Imate pravo pogledati njegov mobitel i poruke. Naravno, imao je lozinku za otključavanje, ja sam ga zadnjih dana pozorno pratila i shvatila sam lozinku. Bilo je to jače od mene. Otvorila sam mobitel i kao hipnozom vođena otišla na Facebook poruke. Ono što sam tamo pročitala i vidjela srušilo je moj svijet u sekundi. Moj dragi je imao drugu ženu s kojim se viđao već neko vrijeme i razmjenjivao poruke. Nisu bile toliko značajne, ali bilo je jasno o čemu se radi. I sad mi je muka kad se sjetim osjećaja. Potpuna i apsolutna panika u cijelom tijelu. Otišla sam razgovarati s najboljom prijateljicom, njemu sam rekla da ću se brzo vratiti. Nisam znala što da napravim, kako da mu kažem…Bilo je teško, ali 2 sata kasnije, kad sam se vratila kući, zvala sam ga da dođe hitno. Bio je zabrinut…Ja sam ga samo pitala da mi kaže iskreno što se događa, da ima toliko poštovanja….Priznao je sve. Dva mjeseca varanja, nalaženja s drugom. Seks s drugom ženom. Ne znam kako i gdje sam našla snage da ga zamolim da uzme stvari i da ode. Htjela sam da ostane! Htjela sam da nestane bol! Gledala sam ga i nisam mogla vjerovati…Nisam mogla spojiti u glavi osobu koju sam voljela i kojoj sam vjerovala 100%, ma šta 100, 200%!!

Otišao je tu večer. Sve je nestalo u jednom trenu. Sve ono što je mogao biti, nestao je moj najbolji prijatelj. On je znao neke stvari koje nitko nije znao. I sad je ta iluzija srušena.

Trebalo mi je par dana da dođem na sebe. Ne znam uopće kako sam funkcionirala. Ostati sama u tom stanu, s njegovim stvarima….

Ali, rekla sam mu sve jer mislim da je to moralo izaći iz mene…

Mislim da svaka žena treba postaviti granice…“ M.B.

I treba! Treba postaviti granice i staviti žičanu ogradu uokolo – dva put omotati ako treba! I treba se zauzeti za sebe, misliti na sebe … voljeti se – to je pod obavezno!

Ako ste malo obratili pozornost na boldirane riječi onda ste skužili poantu:

Sama sam i dan danas…

Ja sam sama …

Ja sam i dalje sama …

Užasno sam usamljena…

Skupljam samu sebe…oporavljam se …

Razveli smo se…

Ono što posljednjih godinu dana prolazim…

Još je netko prošao iste situacije…

Neka i druge žene znaju da dijelimo iste patnje…

Ostati sama u tom stanu…

Vidite kako ipak niste usamljene. Ima nas još koji smo prošli slično ili čak isto. I preživjele smo! Evo nas!! Svaka je na svoj način liječila usamljenost i tugu … neke su tražile pažnju na krivim mjestima, nadale se i sa sjetom u očima maštale o pravoj ljubavi dok bi promatrale stariji par kako se šeta nježno se držeći za ruke… Neke su plakale mjesecima, godinama… Neke su se povukle u sebe… Neke su utapale tugu u alkoholu i suzama… Ali, još uvijek smo na nogama i sve želimo isto: ljubav … sigurnost …povjerenje… Za zauvijek. Sve želimo zaspati i probuditi se uz voljenu osobu. Sve želimo isto: ONAJ PRAVI, MUŠKI ZAGRLJAJ…

A on će doći, kad-tad! A do tada … ja vam šaljem jedan dugi, čvrsti zagrljaj! Zatražite ga od mene i ja ću vam ga dati. Znam da vam to najviše treba. Stisnut ću vas čvrsto, čvrstoooo i sve će proći. Slobodno ga naručite kod mene, kao kada vam dođe konobar za stol uzeti narudžbu, a vi mu kažete: „Produženi makijato!“

Eto, isto tako ide i kod mene! Slobodno naručite zagrljaj. Produženi zagrljaj 🙂

I još nešto, da! Hvala vam na svim predivnim riječima koje mi pišete. Hvala na svim pohvalama. Koliko gode toliko mi daju i odgovornosti. Puno vas imam koji se poistovjećujete sa mnom, koji me volite, gutate svaku moju riječ.. čekate nove kolumne … a to je odgovornost. Velika. Nije to šala ni zajebancija!

Prošli ste svašta…. I znam da vam nije bilo lako. I ja sam prošla sranja i hvala Bogu iza mene su. Ali, kako uvijek govorim: život je pred nama i treba uživati, okrenuti se lijepim stvarima… JER, ŽIVOT JE LIJEP!

Drago mi je da mi se ovako otvoreno javljate. Drago mi je da razmišljate i počinjete misliti na sebe.

I još jednom hvala vam na svakoj riječi. Vaše riječi mi daje snage da budem još bolja. Čitamo se… Tipkamo…Grlimo.. Od srijede do srijede…

Voli vas vaša Ivana Grabar 🙂

(koja sad opet cmolji…)