Tekst posvećen Tari, zlatnoj retiverici

50 dana je prošlo od kako te nema… Eto, toliko je prošlo dana od kada smo se dogovorili da ćeš otići… Teško smo te pustili. Ti si bila spremna, montirala si najljepša krila… i bila si tako ponosna i tako mirna… A nama…. Nama su srca krvarila od tuge, a rijeke suza slijevale su se niz naša lica….

Kečkice…

Doveli smo te do kraja puta. Uljepšavala si nam godine, dane i sate punih 13 godina i gotovo 3 mjeseca. Netko bi rekao da si doživjela lijepe godine.. I jesi.. Ali, za nas ipak je bilo premalo….

Zadnjih godinu dana bilo nam je teško. Tebi je bilo najteže, znamo to… I sve smo pokušali.

Trudili smo se svim silama i uspijevali smo na kratko, a onda bi opet kretali sve iz početka. Najteže je bilo kada više nisi mogla prehodati naše duge ture i napraviti naš đir. Tada smo shvatili da je starost i nemoć došla i na naša vrata… Prepolovili smo ture na pola, a nakon par  mjeseci i to pola ture prepolovili smo… I tako do kraja… A na kraju više nisi mogla hodati mila… E to mi je bilo najteže gledati. Na to mi se srce slamalo. Tvoja radost u očima kad spomenemo šetnju, a nemoć da se ustaneš i potrčiš… Starost. Težak period bio je gledati kako stariš, a imaš srce djeteta. Sve bi, a ne možeš … Znaš mila, jako je teško gledati kako se gasi netko koga voliš…

A ti si se gasila mjesecima.. I htjela si otići, znamo to… Ali mi ti to nismo dozvolili. Nismo te mogli pustiti, ne zamjeri nam. Toliko smo te voljeli…

Bili smo sebični, znamo to … I nije nam bilo teško na rukama nositi tvojih 30 kilograma da obaviš nuždu. Nije nam bilo teško kupati te i presvlačiti kada bi ti malo „pobjeglo“…  Sve smo činili samo da produžimo vrijeme… Vrijeme sa tobom kečkice.

A tebi je već svega bilo dosta. Boljele su te nogice. Boljelo te je sve. Samo si htjela mir. Htjela si svoja krila i svoj mir.

I tako…

Čekali smo da prođe moj rođendan. Oprosti mi, ali stvarno nisam htjela do kraja života plakati na svoj dan i sjećati se tvog odlaska. Ovako ću to činiti dan nakon mog dana. Hvala ti što si bila strpljiva.

50 dana je prošlo od kako te nema… Sjetim te se više puta u danu i zaplačem. Neizmjerno fališ mila moja kečkice… Osjetim tvoj miris, osjetim tvoj dah, čujem tvoje capice kako šuškaju po podu… Čujem kako radosno zalaješ svaki puta kad parkiram auto ispred kuće. I tad suza krene jer znam da me ipak ne čekaš gore.. Tada se srce slama jer znam da tvoja njuškica nije prilijepljena na staklo od vrata očekujući moje korake na stepenicama.. Tada znam da ću da mi nećeš donijeti papuče i radosno se maziti o noge kada uđem u stan… Tada znam da te više nema… E to boli.

Odnijela si dio mene sa sobom.. Komad mog srca sa tobom je otišao, kečkice moja vesela. Hvala ti što si bila dijelom mog života.

A sad radosno hodaj po zelenim travnjacima tamo negdje iza duge! Plivaj za svojom lopticom u morskom plavetnilu! Veselo laj i maši repom srećice… I trči, trči!! Sada te više ništa ne boli oko moje veselo! Napokon si pronašla svoj mir.

Tekst posvećen Tari, zlatnoj retriverici.

  • Autor teksta: Ivana Grabar
  • Foto: privatni album