Fale mi.. I često ih se sjetim… Danas pogotovo.. Šteta što Nebo nema telefon samo da im čujem glas barem na sekundu, dvije…

Velika baka je ostala bez muža u II Svjetskom ratu. Dida je samo nestao i nikada ga nisu pronašli… Niti njegovo tijelo, niti mjesto gdje je pokopan. Zato ga je ona čekala cijeli život… Maštala je kako će samo jedan dan doći na vrata… I tako je, čekajući ga, provela život sama, s troje djece… Sa sela je, kao mlada udovica s troje male djece, otišla u grad. Radila je, borila se izgurati i je – uspjela je! Sama je podigla dječicu u ljude vrijedne divljenja… Moj tata je bio najmlađe dijete i svoga oca nikada nije upoznao.. Odgojila ga je u pravog čovjeka, kao i njegovog brata i sestru. Bože koja priča u stvari 🙁

Moja baka Eva provela je život sama, bez partnera.. Uvijek je govorila kako čeka svog muža i vjerovala je da će se jednog vratiti… Svoju odluku nikada nije promijenila. Sve što je u životu napravila – napravila je sama! Lavica.  Bila je posebna žena; hrabra i jaka. Odlučna. Mudra. Sposobna. Doživjela je lijepe godine. Otišla je iznenada i jako brzo. Obzirom da me odgojila, njen odlazak pao mi je užasno teško. S njom je otišao i dio mene.

Moja druga baka, Mala baka – kako smo je zvali, bila je jedna divna, vrijedna ženica sa sela. Potiče iz bogate obitelji, međutim udala se za običnog seljaka, što njenom ocu baš nije pasalo previše. Živjela je vrlo lagodno, u kući sa slugama, guvernantom. Bila je obrazovana (što je u ono doba 20-tih i 30-tih godina bila rijetkost).  Njen otac planirao ju je, kao gazdinsku kći – bogato udati, no moja je Mala bakica slušala srce i odabrala seljaka, što mom pradjedu nikako nije bilo drago. Ali, Katica je odabrala ljubav i nije pogriješila.

Podigla je dvije kćeri, moju mamu i moju tetu. Prošla je pakao kao roditelj: izgubila je najstarije dijete, kćer, koja se sa 12 godina svog života teško razboljela i umrla. Izgubila je i sina – umro je kao novorođenče … Taj gubitak na njoj je ostavio ogroman trag…

Bez obzira što je odgojena da bude snaša udana za bogatog gazdu, cijeli svoj život morala je raditi teške poslove – jer, udala se za seljaka i takav je život bio normalan na seoskim domaćinstvima bez posluge… Nikada se nije žalila na rad, a radila je naporno cijeli svoj život, na velikom seoskom imanju. Bez svog muža ostala je u najboljim godinama. Dugo godina vukla je domaćinstvo sama i mučila se, a onda se ponovno udala

Voljela sam ih obje, svaku na svoj način. Sa svojih 18 preselila sam se daleko od svog doma: prvo fakultet, a onda sam se udala i ostala tu gdje sam sada… Jako mi je žao što se nismo viđale češće. To mi često stoji na duši 🙁 Međutim, posao i karijera, obitelj, kilometri i udaljenost su učinili svoje, da se viđamo svega par puta na godinu. Tu razdvojenost kompenzirale smo na telefon i satima čakulale, smijale se i uvijek šalile na račun svega. Do suza smo se znale smijati 🙂 Često smo to radile i jako sam to voljela.

Fale mi.. Uf, kako mi fale… I često ih se sjetim… A danas pogotovo…

Šteta što Nebo nema telefon samo da im čujem glas.. Pa da im izgovorene riječi ponavljam i više od nekoliko puta jer – ne čuju dobro… Pa da se i na račun tog nasmijemo.. Šteta što Nebo nema telefon samo da im čujem glas… Ma barem na sekundu.. dvije 😢

Autor: Ivana Grabar

• Foto naslovnice: pixabay.com
• Foto unutar teksta: privatni album