Pustite van malu, ružičastu djevojčicu koja čuči u vama

Prije 5 godina, upravo negdje u ovo vrijeme, budila sam se iz narkoze nakon duge i teške operacije… Ležala sam sva jadna i izmučena u postoperativnom dijelu – onom hodniku gdje na krevetu, nakon operacije ostave sve završene, polumrtve pacijente. Tu se bude i dolaze k sebi. Jedini zvuk koji čujete je zvuk otkucaja srca: pip… pip… pip..

Prvo čega se sjećam bio je upravo taj zvuk, a onda zabrinutih pogleda sestara i liječnika, mog profesora koji me poznaje u dušu, kako stoji iznad mene i govori mi: “Ne brini mila, prošlo je. Sve će biti u redu. Sve…” Gledala sam ga u polusnu, omamljena od narkoze i koliko god je bio uvjerljiv i jak znala sam kako sam sebe, pa onda i mene uvjerava kako će sve biti u redu.

No u tom trenutku nisam imala snage razmišljati o tome. Nisam se mogla pomaknuti od bola. Boljelo me je cijelo tijelo.. Bolio me svaki milimetar. Boljela me duša… Zaista se nisam mogla pomaknuti. Sjećam se samo te boli, bunila i nemoći. I samo sam to ponavljala: “Boli me.. Sve me boli… Molim vas dajte mi nešto..” I odgovora sestre kako sam već dobila i da će proći….

Dani koji su slijedili bili su strašni. Oporavak na odjelu intenzivne njege bio je beskonačno dug. Red bunila i boli. Red spavanja od omamljenosti lijekovima. Pa red mjerenja tlaka i temperature. Pa red injekcija. Red plakanja i nemoći. Red slušanja jecaja žena koje su ležale do mene. I glas kojeg nikad neću zaboraviti, kao niti njen lik. Bila je to dežurna sestra koja je često dolazila do mene, tješila me i milovala po glavi. Izgledala mi je tada kao Pocahontas.

Na odjelu intenzivne bila sam tri dana. I toliko sam bila jadna da se gotovo ničega ne sjećam osim ovog što sam navela. Sestre…krevet, miris bolnice, mjerenje tlaka, temperature… Stravična bol i pip.. pip.. pip… Otkucaji mog srca i žena koje su bile sa mnom na Odjelu.

A čekanje nalaza bilo je još strašnije, kao i čekanje da me pošalju doma. Tih 8 dana u bolnici trajalo je cijelu vječnost. I tada sam imala vremena razmišljati o svemu. O sebi najviše. I plakala sam, jesam. I žalila samu sebe i gdje sam se dovela. Ljudi valjda, kada su sami i u takvim situacijama, razmišljaju od 0-24. Tako sam i ja. Jednostavno nemaš što drugo niti raditi nego razmišljati o sebi i svom životu. I to je u stvari dobro. Prepušten si sam sebi.

Taj sam period dosta intenzivno prolazila. Sjećam se kako mi je jednu noć došla dežurna sestra dati injekciju protiv bolova. Čučnula je do mene, podragala me po glavi kao dijete i pitala ako želim razgovarati sa psihologom, jer da se brine koliko sve emotivno prolazim. Zahvalila sam se i rekla da ću biti dobro i ako se za par dana ne „podignem“ da mi dovede psihologa, ali da prvo moram isplakati sve što moram. I u stvari upravo to me trgnulo da se saberem. Psiholog me došao pogledati nakon par dana. Bila sam okej.

Oporavak je bio dug i jako težak. U tom sam periodu odrasla u osobu kakva sam sada. U tom sam periodu doživjela totalnu promjenu.. Kao da se nakon operacije probudila neka skroz druga osoba koja je prvo plakala za onom starom Ivanom koja je umrla, pa je plakala da se pročisti od svega, pa je plakala jer je opraštala i otpuštala sva ona sranja koja su je i dovela do stanja u kojem je bila… Stvarno ne znam u kojem mi se trenutku promijenio sklop u glavi i tijelu. Ali je, samo me prebacio.

U tom sam periodu dobila nevjerojatnu snagu da se borim i rastem iz dana u dan i da si nikad, ali nikad više ne dozvolim sličnu situaciju u životu koja će me ovako rasturiti! Sama sam se sebi zarekla da nikada više ne želim osjetiti tu nemoć i stravičnu bol. Sama sebi sam se zarekla da se nikada više ne želim dovesti u stanje u kojem sam tada bila, kao ni u stanju u kojem sam bila prije svega ovoga jer sam znala kako sam se sama dovela do te faze… A jesam. Dovela sam se do TE FAZE svojim unutarnjim nemirom, nezadovoljstvom i ne oprostom. Samu sebe sam uništavala životom u prošlosti. Samu sebe sam gotovo pokopala sa svim tim.

I zato nisam optuživala nikoga nego sam radila na sebi. Poslušala sam more predavanja, radionica, izronila more suza, prehodala kilometre te uložila ogroman trud i volju da napokon zavolim sebe.… Nije bilo lako.

Borba za ozdravljenjem trajala je mjesecima… Do proljeća 2014. U tom periodu rasta i napretka sve ono što sam držala u sebi i što me i dovelo do svega – pustila sam van. Da. I tek u tom periodu sam napokon oprostila osobama koje su me najviše povrijedile. Jesam. Oprostila sam i njemu i njoj. I osjećala sam se kao da sam skinula dvije tone tereta sa svojih leđa. Osjećala sam se preporođeno i zdravo.

U tom periodu sam odlučila kako ću sve ono što sam godinama zapisivala – napokon objaviti kako bih pomogla svima onima koji prolaze iste emotivne boli. Tada sam odlučila kako neću čekati starost da s ljudima podijelim svoje riječi. Tada sam odlučila pustiti onu ružičastu djevojčicu da izađe van iz mene. Predugo je čučala u mom tijelu i u mojoj glavi. Mnogi kažu hrabra, a ja kažem slobodna. Mnogi kažu iskrena, a ja kažem napokon svoja!

U tih pet godina ta ružičasta djevojčica napravila je čuda! U tih 5 godina djevojčica je ispisala toliko riječi i lijepih misli koje obožavaju ljudi diljem svijeta. U tih 5 godina djevojčica je naučila kako svoja iskustva i znanja prenositi drugima i kako im pomoći. Nakon svega što je prošla, djevojčica stoji pred veliki brojem ljudi i priča o svojim iskustvima. Nakon svega što je prošla, ova je djevojčica odlučila pomoći svima koji prolaze isto.

I znate što? Uspijeva joj!

Svojom iskrenošću, jednostavnošću i riječima ova je ružičasta djevojčica dotakla mnoge i ono što je najvažnije, potakla ih da se otvore, oslobode tereta prošlosti kojeg vuku sa sobom, oproste, napokon zavole i krenu dalje.

A sve je počelo na današnji dan prije 5 godina. Na taj dan je u stvari rođena Pink Pen….

Volite sebe. Od tu sve kreće.

Vaša Ivana Grabar, Pink Pen.

Autor teksta: Ivana Grabar