Baš smo neki dan razgovarali i uspoređivali kakvi su muškarci – muškarci (u pravom smislu te riječi), bili nekada i kakvi su sada. Moram napomenuti da je društvo bilo mješovito što se spolova tiče, kao i generacijski. Bilo nas je raznih godina i zanimanja, bilo je slobodnih, oženjenih i onih u vezama.
Složili smo se kako su se pravi gentlemani, kavaliri iz onog, ne tako davnog doba, odnosili prema ženama kao prema pravim damama. Poštovali su ih, ophodili se prema njima i ponašali se pravo muški, al´ opet  nježno i s dužnim poštovanjem, onako kako to žena i zaslužuje.  Eeee, to su po meni bili muškarci, a ne papučari ili papci, kako u današnje doba nazivaju tu rijetku sortu muškaraca, koji su pažljivi prema ženama.

Žena je nekada bila obožavana i obasipana pažnjom. Pomagalo joj se pri ulasku u auto ili pri izlasku iz auta. Otvarala su joj se vrata pri ulasku u restoran, hotel, primicala joj se stolica kada je htjela sjesti, ljubila joj se ruka, palila cigareta, pridržavao kaput da se lakše obuće, darovalo joj se cvijeće i bombonijera u znak pažnje ili iz obožavanja – a ne samo za rođendan ili Valentinovo! Znam da vam je smiješno sve ovo što sam sada navela, ali, tako je to nekada bio red!

Dragi moji, žena je nekada bila puno važnija / cjenjenija /  nego što je danas! Ona je bila dama – i muškarac se baš tako prema njoj odnosio. A meni je to baš lijepo – kavalirski.

A gdje smo danas? Kakvi su muškarci danas „muškarci“ i kako se ponašaju prema ženama?
Budimo pošteni pa priznajmo kako niti žene nisu dame kao što su nekada bile. I one su se „pobarabile“, brate mili, pa kada neke od njih pogledaš ne znaš hoće li iz nje izaći muško ili žensko kada progovori! Bože me sačuvaj!

Frajeri su se razbahatili, žene su postale muškobanjaste i sve ono lijepo, iz ne tako davne prošlosti, negdje se izgubilo po putu, iz generacije u generaciju. Baš šteta!

Ostavili smo u prošlosti neke vrlo lijepe manire, običaje i načine ponašanja, usudila bih se reći, čak i stil života.
Žena je, u ovom današnjem iskrivljenom svijetu, postala objekt požude i mašte a sve u istom tonu i iskrivljenom smislu, seks je postao prepristupačan i lak, žena daje svoje tijelo kome želi – bez cvijeća i bombonijera, udvaranja i neke lijepe geste i znaka da se uopće sviđa muškarcu. Sve se vrti oko seksa na jednu noć, lomljenja s „krivim osobama“, u većini situacija, razlog tome svemu je prebrz način života, ne želja i bezvoljnost za pravim upoznavanjem osobe koja ti se sviđa jer je prevelika ponuda na tržištu – pa čemu gubiti vrijeme na jednu. Razlog tome je nevjerojatna pristupačnost i lakoća komunikacije, a najčešće svemu tome kumuje ogromna količina alkohola, koja se konzumira po klubovima i noćnim barovima – mjestima gdje se danas izlazi i zabavlja, kao i društvene mreže koje sve ovo objedinjuju u jedan začarani krug, krug pakla.

Prije se spoj dogovarao uživo. Dogovorilo bi se točno vrijeme i mjesto – nije bilo inboxa ili vibera, mobitela da bi se vrijeme pomaklo za 15 minuta ili spoj prebacio za drugi dan.

Kako se dogovorilo „oči u oči“ – tako je i bilo. Zato se i pristupalo isključivo onim osobama koje su ti se jako svidjele, koje su te nečim posebnim osvojile.. Gledali bi se danima, tjednima…neki čak mjesecima dok se ne bi dogovorili za prvi spojak.
Danas se ljudi spajaju preko društvenih mreža. Frajer, kao da je na aukciji, pogleda izložbene fotke koje su na „prodaju“ i krene tipkati. Ili snimi curu u noćnom klubu i pronađe je na facebooku npr. pa joj pošalje poruku. Tako se danas dogovaraju spojaci. Ide to brale, kao na traci! Dogovaraju se i odgađaju spojaci, prebacuju za neki drugi termin, dok se paralelno dogovaraju termini s barem (još) dvije-tri cure koje su u kombinaciji, jer nikada nisu sigurni hoće li jedna od njih pristati ili ne, pa da bude siguran i ne izvisi. Da, tako to ide danas! Garantiram vam! Frajer koji se s vama tipka u inbox i nabacuje se, sigurno se identično tipka s još njih nekoliko! Možete misliti kako se tipka „samo s vama“, jer vam je tako rekao, ali,  jeste li sigurne? Kako znate da je to istina? Razlika je misliti i znati!

Tanka je granica između lajka i poruke u inbox, poziva na kavu i seksa. Pretanka.

Zar nije prije bilo ljepše, romantičnije i iskrenije? Zar nije bilo čišće i jednostavnije?

Seksali su se ljudi i tada – samo su imali puno bolju kontrolu i vjernost prema ženi – jednoj ženi. Bili su ljudi, a ne pčele koje oprašuju što stignu po putu, od cvijeta do cvijeta! Danas su životinje emotivnije i vole iskrenije nego mi ljudi! Životinje nisu promijenile sklop u glavi niti se prilagodile modernom dobu.
Išli smo u analizu još dublje i zaključili kako je u današnje vrijeme fakat malo pravih muškaraca, pogotovo onih iz mlađih generacija. Pogledajte malo te mladiće. Što vidite?
Pogledajmo malo te curetke? Gdje im je pamet?!

Vrtjela sam filmove muškaraca koje sam upoznala kroz život. Iskreno, najiskrenije, neke sam imala želju upoznati, a neke čak niti to. Toliko su bili prazni i nezanimljivi. Toliko su im prioriteti poremećeni. Toliko su nezanimljivi. Kod nekih žena takvo ponašanje prolazi, međutim kod onih, koje imaju barem nešto u glavi i neki zacrtani cilj u životu, ne prolazi nikako.

Zaključila sam, u tom razmišljanju na temu, da sam se mogla prisjetiti samo onih dobrih, iskrenih i dragih muškaraca. Nabrojala sam ih svega par na prste jedne ruke.
Ostali su bili toliko nevažni i u magli…. Takvi su bili važni jedino sami sebi, pa su takvi i ostali – važni sami sebi. Na meni nisu ostavili nikakvog traga niti ih se prisjećam uopće. Takvi, važni sami sebi, došli su i prošli kao propuh kroz moj život.. Nisu na meni ostavili nikakve uspomene.

A onda sam išla dalje analizirati i zaključila kako su svi ovi koji su bili dobri i ostavili neko lijepo sjećanje u mojoj glavi, zaista kvalitetne osobe, izgrađeni ljudi koji imaju cilj u životu i posloženi život. Svi potiču iz sređenih obitelji i obiteljskih odnosa, imali su normalno djetinjstvo i dobro su odgojeni. Roditelji su im usadili te kvalitete! Ono što je zanimljivo, svi ti muškarci posjeduju manire lijepog i kulturnog ponašanja kao i ophođenja prema ženama. To su muškarci odgajani u zdravoj sredini, stoga i posjeduju te kvalitete.
Išla sam se još dublje prisjećati roditelja od tih kvalitetnih muškaraca, pa sam zaključila kako su svi oni imali roditelje koji su se poštovali i držali skupa. Čak imam i neke od njih koje je odgajala samo majka, jer je nakon pogibije ili odlaska oca / razvoda, majka sama podizala djecu i držala sva četiri kantuna u kući. Divim se tim ženama jer su imali snage odgojiti svoju djecu da izrastu u kvalitetne ljude, emotivne i otvorene, sa svim kvalitetama, bez ikakvih nedostataka, a eto recimo, odgojeni su bez oca!

Moj tata nikada nije vidio svoga oca. Rođen je ´45. godine, a dida je nestao u ratu. Nikada mu nisu pronašli tijelo. Ni dan danas. Zato ga je baka godinama čekala i nadala se kako će se dida ipak vratiti. Nikada se nije udavala. Ostala je sama s troje male djece, i podigla ih sama. Borila se i uspjela od svih troje napraviti zdrave i kvalitetne osobe koji danas imaju svoje obitelji, unučad i praunučad! Moja je pokojna baka hendlala sve to i borila se za svoju djecu. Voljela ih i pokazivala im emocije. Zato i jesu svi troje izašli kvalitetni i izgrađeni ljudi koji su imali u sebi, utkane s ljubavlju  moje bake, sve prave ljudske vrijednosti.

Moj tata nikada nije znao što znači imati tatu – jer ga nikada nije niti vidio, a najbolji je tata na svijetu! Odgojen je da bude takav! Zato mojoj pokojnoj baki skidam kapu, jer je odradila najbolji posao na svijetu!

Dakle, poanta je u ponašanju i ophođenju, odgoju, kao i pružanju ljubavi svome djetetu, načinu komunikacije i sredine u kojemu to dijete odrasta u zrelu osobu, kao i vremenu koje se za to dijete odvaja.
Sjetila sam se priče meni drage osobe, koji mi je rekao kako će zauvijek pamtiti vrijeme provedeno s roditeljima, odlaske na kolače nedjeljom, u kino i šetnje. Zajedničke ručkove i večere, mamine palačinke koje je tata mazao s marmeladom, blagdane provedene s obitelji. Također mi je nekoliko puta pričao kako se tata ponašao prema mami.

“On je nju obožavao. Voljeli su se do njenog zadnjeg dana… Tata ju je uvijek držao za ruku i govorio kako je lijepa. Nikada nije digao glas na nju. Uvijek su lijepo razgovarali. Ona mu je ugađala, a kada bi se gledali, uvijek su se smješkali. Meni je to ostalo u glavi iz djetinjstva. Kada sam imao 16 godina točno sam znao kakvu ću ženu ja imati i kako ću je isto tako voljeti kao što je moj tata volio mamu.”

Sjetila sam se svog odrastanja i hvala Bogu, sretnog djetinjstva s roditeljima koji se vole, s dvije sestre i bakom koja je živjela s nama. Postojalo je zajedništvo, poštovanje, pojam obitelji, zajedničkih trenutaka i more druženja. Ne sjećam se da je tata ikada digao glas na mamu. Znali su se porječkati, oko gluposti kao i svaki bračni par, ali i su se uvijek držali skupa i trudili su nam posvetiti čim više vremena, koliko god su bili poslovni i vrlo zaposleni ljudi.
Imala sam zaista lijepo i sretno djetinjstvo iz kojeg nosim predivne uspomene. To me je izgradilo u osobu kakva sam sada. I dan danas volim sa svojima ručati nedjeljom i provoditi vrijeme s njima jer ih volim i lijepo mi je kada smo zajedno.

Vratila sam se u sadašnjost i malo proanalizirala generaciju moje kćeri.

I zaista… klinci koji su, a to znam sa sigurnošću, odrasli u normalnim sredinama, em poštuju i vole svoju majku, pa tako ujedno poštuju i vole djevojku s kojom su u vezi. Točno se vide ti maniri i lijepo ponašanje koje je taj mladi čovjek upio iz svog odrastanja i prekopirao ga u svoju budućnost i stil života.

Djeca su naša zrcala. Upijaju ko´ spužvice sve sa čime su okruženi. Ono što vide to i rade. Ono što čuju – to izgovaraju. Jednostavno.

Nemojte se ljutiti na njih jer su krivo ispali. Nisu oni ispali krivo. Ispali su onako kako ste ih vi skicirali. Vi ste kreatori njihovog finala osobnosti i načina ponašanja! Vi stre kreirali tu sliku i priliku ili samo skicu! Jebiga, nemate se na što ljutiti – to je vaših ruku djelo! Koliko ste uložili – toliko ste i dobili.
Djeca su zaista naša refleksija i ponašaju se onako kako su vidjeli – kao da su naša projekcija na platnu. Samo ponavljaju ono što su vidjeli.  Za to jedino i znaju.

Stoga, razmislite malo o tome koliko vremena provodite sa svojom djecom i koliko im ljubavi pružate. Jako pazite u kakvoj okolini vam dijete odrasta i s kakvim je ljudima okruženo. Ako se ne slažete s partnerom – radije se raziđite nego da vaše dijete to gleda! Dobiti će krivu sliku obitelji pa tako će se i ono ponašati u svojoj budućnosti.
Tom vašem djetetu biti će normalno da viče na svoju partnericu, ignorira je, ne pokazuje emocije, ne pomaže joj u kući niti u odgoju, ne sudjeluje u ničemu i da ga nikada nema doma!
To vaše dijete neće znati pokazati emocije, zagrliti partnericu, uzeti joj vrećice iz gepeka i ponijeti u stan, uzeti joj usisavač iz ruke i pomoći u kućanstvu, uzeti je za ruku i prošetati s njom, zagrliti je, poljubiti..
Neće to znati jer to vaše dijete nije imalo priliku takvo nešto niti vidjeti niti od koga naučiti. Isto tako neće znati voljeti vlastito dijete niti uživati u roditeljstvu, jer neće znati kako primiti to dijete u zagrljaj, uzeti ga za ruku, igrati se s njim, jer niti sam to nikada nije doživio.

Koliko propusta, ha? Niste nikada o ovome razmišljali? Žao mi je, ali neke sam od vas morala malo piknuti da se zamislite.

Djeca nas kopiraju i upijaju sve od nas. Možda već od danas možemo početi raditi na sebi i svom ponašanju, jer smo svjesni kako nas gledaju vlastita djeca. Takvi će isti biti kada odrastu. Isti kao mi! Pljunuti!

Ostavili smo u prošlosti neke vrlo lijepe manire, običaje i načine ponašanja. Ostavili smo u prošlosti kulturu ophođenja prema bližnjima i svetost obitelji. Poremetili smo prioritete i zamijenili ih nebitnim stvarima. Pogubili smo se malo… Možda je došlo vrijeme za veliki zaokret! Možda.. jer ima nade..

U zadnje vrijeme žene su počele odabirati one prave muškarce, u pravom smislu te riječi. O da, počele su se buditi! Važnije im je biti voljena nego „iznajmljena“ za određeni trenutak! Skužile su razliku u frajerima i muškarcima. Skužile su razliku u misliti nešto ili znati nešto, imati ili biti!!  Skužile su razliku što u stvari žele, a što ne žele! A, to je važno!
Zato i kažem da ima nade 🙂

Voli vas Pinkica!

Autor: Ivana Grabar