Svatko sam donosi odluke, ali treba biti spreman nositi i teret te odluke isto tako – sam! Jer kad odlučujemo, odluku želimo donijeti sami. I donesemo. I to je u redu.

Kad donosimo odluku želimo je donijeti sami. Jel` tako? Ne znamo hoće li ta odluka biti dobra ili neće. Ne želimo slušati nikog sa strane. I to je sasvim u redu. Onda budimo spremni sami nositi teret svoje odluke na svojim leđima, bez očekivanja pomoći.

Svatko sam donosi odluke, ali treba biti spreman nositi i teret te odluke isto tako – sam! Jer kad odlučujemo, odluku želimo donijeti sami. I donesemo. I to je u redu.

Super je kad sve ide po planu i kada se ta odluka pokaže dobrom odlukom. A što kad ne ide dobro? Što kad shvatimo da nam ta odluka nije bila dobra odluka, da smo zapeli,  pogriješili, povrijedili nekog s njome… Što onda?

Većina nas očekuje da u tim trenucima svi prihrle u pomoć iznijeti teret te naše “ne dobre odluke”, dati nam ruku, pogurati nas, olakšati nam teret…. Priznajmo, tako je.

No, vratimo se na početak.

Kad donosimo odluku želimo je donijeti sami. Jel` tako? Ne znamo hoće li ta odluka biti dobra ili neće. Ne želimo slušati nikog sa strane. I to je sasvim u redu. Onda?

Onda budimo spremni sami nositi teret svoje odluke na svojim leđima, bez očekivanja pomoći.

Samo… Rijetko kada to tako bude i često hrlimo u pomoć prijatelju koji nosi teret svoje odluke bez obzira što nas nije želio poslušati na početku priče. Ali, to je život. To je ciklus.

Mene su moji roditelji odmalena učili toj odgovornosti. Uh, sva sam si bila važna kada bi nešto odlučivala. Prvo su to bile sitnice, male stvari, a s godinama sve veće i odgovornije odluke, ali i ODGOVORNOST. Mnogi vole odlučivati sami, ali ne žele na sebe preuzeti taj rizik odgovornosti, onda se dogodi kada “tonu” s ne dobrom odlukom, sa sobom u ponor vuku i ostale, opterećuju ih i zamaraju problemima koje im je donijela njihova odluka. Mnogi bi rekli: Što ja imam s time? Odlučio si sam, sam se i vadi! No, kako sam već rekla, hrlimo u pomoć, jer to je ljudski.

Međutim, neka vam ove moje riječi zvone negdje sa strane prilikom svake odluke.

Hoću li se moći nositi s odgovornošću ove moje odluke? Hoću li moći nositi teret sam? Idem u to ili ne idem? Što ako zapnem, a ne bude nikog sa me vadi van? Da li je ova odluka dobra za mene? Razmislite dva put, budite hrabri i kad odlučite, gurajte do kraja, pa kako bude. Odgovornost na svojim leđima nosite prvenstveno vi!

Ivana Grabar

Ne kažem da ne treba probati, okušati se u mnogo čemu, ostvariti svoje snove, lijepo je uživati u lovorikama, no treba se znati koprcati i u problemima, nositi se s njima, isplivati van.

Zaključak priče je taj da zaista uživam u svojim lovorikama, jer znam kako sam dobro odlučila, gurala, namučila se i zaslužila aplauz. Znam da je to uspjeh moje dobre odluke, ali isto tako znam kad sjebem da drekec papam sama. To su mene naučili moji roditelji, a ja prenosim dalje jer jedino tako se čovjek nauči odgovornosti! Hvala mama i tata! A vama neka ova priča bude jedan mali “podsjetnik” prilikom odlučivanja.

Sretno!

Tekst napisala: Ivana Grabar

Email: ivana@pinkpen.com.hr