Neki dan nazvala me prijateljica, žena, majka, kraljica. Radi u jednoj, hajmo to reći, na van ok firmi. Tako se „ta“ firma predstavlja na van i čovjek stvarno nikada ne bi posumnjao da tamo „nešto ne štima“. A ne štima.

„Mila, neugodno mi je jako, ali … Moram te nešto pitati. Molim te, među nama“ – rekla je u jednom dahu. „Možeš mi posuditi nešto novaca. Kojih tisuću kuna.. Hitno mi treba 4.000  kuna u stvari, ali ako možeš bilo što, bila bih ti zahvalna.“

Tajac. Ja bez riječi. Ne znam što bih joj rekla. Mozak prazan, a jezik se ne pomiče.

„Plaća nam opet kasni. Kasnila je i prošli i pretprošli mjesec. Uvalila sam se s karticom. Jebiga, trebalo je živjeti, platiti račune … jesti. Muž od svoje plaće plaća kredit. Rastegli smo se koliko smo mogli. Kada mi je sjela prošla plaća nakon više od dva tjedna kašnjenja, već smo bili u problemu. Platili smo što smo mogli i opet ostali bez love.. S tim da dug na kartici nismo mogli zatvoriti do kraja. Onda je opet zakasnila plaća i prošli mjesec.. I opet isto. I evo sada i ovaj mjesec. Još nismo dobili plaću, a novi mjesec je. Kasni već dva tjedna. Luda sam, ne znam što napraviti… Vratim ti odmah čim mi sjedne plaća. Molim te.“ – već je bila u suzama.

„A ljube, ne znam ti što reći. Kako da ti podignem tolike novce sa svog računa? Moram imati neki trag za to, kužiš? Moram imati račun ili ugovor ili bilo što! Kako da ti dignem novac s poslovnog računa i dam? Znaš i sama da to ne mogu. A i meni ide sada kredit i moram si prebaciti plaću, da sve poplaćam, kao i račune i sve.. Dosta je to novaca.. Jebiga, ne mogu.. ne zamjeri.“ – odgovorila sam joj, koliko god su me prale emocije.. Ali mislim kako sam dobro odlučila.

Posuditi novac nekome tko je u ovakvom problemu baš i nije pametno. Nemam niti ja novaca više od onog za što mi treba, i neka se dogodi da mi ne uspije vratiti sve i na vrijeme – ja ću biti u problemu – zbog nje. A to ne smijem dozvoliti.
Pozdravile smo se. Shvatila je. Odlučila je ići dalje po imeniku u svom telefonu i nazivati ljude te pokušati od nekoga posuditi novac da bi preživjela. Strašno!
Sjetila sam se sebe prije nekoliko godina. Bila sam u istom problemu. Radila sam u firmama u kojima je normalna pojava NE DOBITI PLAĆU na vrijeme, ili da ta plaća kasni mjesecima. Da! Nekima od vas je to možda nevjerojatno, ali onima koji su to prošli na svojim leđima, znaju najbolje kako to izgleda!

Ne dobiti plaću na vrijeme, kako stoji u ugovoru o radu, ili je ne dobiti nekoliko mjeseci za redom, pa da više i ne znaš za koji mjesec čekaš plaću, u većini firmi u kojima sam radila zadnjih 17 godina, to je bila normalna pojava. Dobiti plaću na vrijeme u takvim je firmama bila nemoguća misija. Nikakvi novi zakoni koji su uvedeni, nikakvi državni aparati, ništa nije pomoglo da medijski djelatnici imaju redovna primanja! Zaboravi! Hajde, zadnjih godina ne može kasniti plaća nekoliko mjeseci, ali nekoliko tjedana da! Zakasni ti plaća i već uđeš u idući mjesec i trebao bi očekivati novu plaću, a ti nisi dobio još niti onu od prošlog mjeseca! Strašno! I onda su uvališ u minus, pa na karticu, pa kada dođe plaća nakon tri tjedna kašnjenja, platiš sve to što si sam od sebe posudio i opet od plaće nemaš ništa, a račune nisi uspio poplaćati do kraja. Pa, onda opet posežeš za karticom i tako se vrtiš u jebenom začaranom krugu pakla dok ne iscrpiš minus do kraja, ostaneš dužan na kartici i dug se iz mjeseca u mjesec gomila.. I tako non stop do kraja. Do ludila!

Nikada nisam posuđivala novac od nikoga. Sjećam se da sam jednom preživjela sa 100 kuna cijeli tjedan. Ne pitajte me kako, jer ne znam niti sama. Ali sam izgurala dok mi nešto nije kapnulo na račun! Tjedan dana smo (pre)živjele sa 100 kuna. Moguće je, jedino to znam! Stisnula sam sve što sam mogla stisnuti i izgurale smo do kraja.. Ali, na posao sam morala ići, jer poslodavca nije brigalo što nemam prebijene pare za jesti, a kamoli se voziti do posla i pojesti nešto za marendu. Nije ga brigalo niti to što imam dijete – jebalo mu se i za mene i za dijete! Sjećam se taj zadnji dan, u tom tjednu s budžetom od 100 kn,  dok sam se vozila na posao razmišljala sam:

„Ako danas ne sjedne neki novac, neću se moći vratiti doma!“ Da, na posao sam se vozila na totalnoj rezervi od rezerve. Pas mater, kad se samo sjetim toga!

Mislila sam kako su ta vremena rada bez plaće prošlost, međutim, gadno sam se prevarila! TO još uvijek postoji! Da! Taj bezobrazluk izgleda postoji samo u „lijepoj našoj“, gdje ljudi rade znajući kako im plaća neće biti na vrijeme, ili rade bez plaća po tri i više mjeseci u nizu … Ili rade za 2.000 i još nešto sitno kuna u nekom trgovačkom „preduzeću“ od jutra do mraka čisto da rade i da im „ide staž“. Ili nigdje ne rade! Kada pogledaš malo bolje, najpametniji su ovi što ne rade nigdje! Oni bar znaju da ne rade pa ništa i ne očekuju. Oni nemaju tih problema da rade i ne dobiju plaću! Takvi neće niti raditi za 2000 kuna i sitno! Takvima se to niti ne isplati – jer to nije plaća od koje se može živjeti, pa onda bolje biti doma, pomagati svojima, ništa ne trošiti (odlazak na posao, marende, kave…) i čekati bolju ponudu na burzi (ne)rada!
Vidite li vi što sam ja sada sve izbljuvala? Netko od vas će reći da nisam normalna,  ali smatram da svi tako poludimo i dignemo svoj glas, bilo bi nam bolje! Rad treba cijeniti. Treba cijeniti znanje i trud. I to treba naplatiti, da! Naplatiti. Bez beda! Jer ovo što se događa u našoj zemlji – nema nigdje!

Moja se prijateljica srami posuditi novce jer joj kasni plaća.. Potiho govori da je netko ne čuje.. Govori mi „u povjerenju“.. Halo!?!?! Na glas treba reći koji je to poslodavac: imenom, prezimenom i firmom, brale moj, pa onda budi baja, a ne se preseravati okolo, a ljudi ti nisu dobili plaće! Što misliš frajeru, kako žive ti tvoji ljudi? Što jedu i kako plaćaju račune? Seru novce, šta?
Ako se uskoro nešto ne promijeni, većina ljudi u ovoj zemlji neće niti kakati, jer neće imati što pokakat! Strašno nešto!
I onda se čudimo da su ljudi tmurni, nesretni, pod stresom i bolesni. Ljudi nam se raspadaju od tuge i očaja! Eto, to je!
Pred ljeto je u mom gradu bila cijela pomama za konobarima. Nekoliko je klubova-kafića-restorana tražilo osoblje. Plaće su pristojne. Hrvatske. Međutim, što se dogodilo? Tjednima su ponavljali oglase za posao, i ništa! Gdje su nestali svi konobari?! Otišli odraditi „sezonu“. Kakvu sezonu, brale?! Pa, mi smo ovdje „sezona“ isto!
A, ne, ne! Na sezonskom radu, negdje po otocima i Dalmaciji, radnika se plaća skoro 3 puta više nego u ovoj „sezoni“, frende! Odselilo se pola ljudi iz ovog kraja, što na sezonu, što na rad preko grane. Hej, Švica otvorila granice – sve si razmišljam da i ja odem nekamo – pisati mogu od bilo gdje, šta ne? Uštekam se u Wi-Fi i udri! Kad napičim Pink Pen po švicarski, bit će belaja 🙂
Šalu na stranu, ali posao kojim se ja bavim već dugi niz godina, a to je marketing, PR, organizacije evenata i sl., vani se jako, ali baš jako cijeni,  dok se ovdje, u našoj voljenoj zemlji, moj posao smatra „NE POSLOM“ i kako ga svi, ali baš svi mogu raditi! Pa, tako svi rade modne revije, evente, vode društvene mreže za druge, pišu tekstove, otvaraju evente pa pozivaju cijelu Hrvatsku da dođu na neki đi-đi-miđi-lokalni-parti  ili gledanje tekme u nekom lokalnom bircu u mjestu koji je udaljen i do 600 km od onih koji su pozvani!! To nije samo TO – TO je posao! I taj posao treba znati odraditi i plasirati onako kako Bog zapovijeda! Ali, u ovoj zemlji svi znaju sve, pa tako i raditi marketing i PR, i biti vlasnik firme i ne isplaćivati plaće svojim radnicima, jer je sve to kod nas normalno!

Prije nekih 8 godina, tipkala sam se preko inboxa s mojom školskom prijateljicom koja godinama već živi u Australiji. Klasična komunikacija: Gdje si, što si, što ima?! I u tom tipkanju napišem joj kako sam u klincu, jer mi kasni plaća.
A ona će meni: „Ajoj, Ive, i ja bih bila u klincu da mi kasne stvari!“
Ma, kakve stvari, stara moja! Ne kasne mi stvari! Plaća mi kasni! Novac za koji radim! – odgovorila sam joj.
Žena je ostala u šoku: „Kasni ti plaća!? Kako ti može kasniti plaća?“ – ne kuži ona.

Eto, njoj je prirodnije i normalnije da kasne stvari, a ne plaća! Ali, ona živi u Melburnu, a mi u lijepoj našoj.
Dok se mi ovako saginjemo i vide nam se gaće – tako će nam i biti! Poslodavci će nas ganjati bičem da radimo, od nas očekivati rezultate, totalni angažman i predanost firmi, za koju bi trebali živjeti 24 h na dan, 7 dana u tjednu i to sve za neke sitne novce koje neće isplatiti na vrijeme, kako bi krug i hranidbeni lanac preživljavanja, plaćanja kredita i računa ostao zatvoren, kako bi se mogli nastaviti vrtjeti u krugu. E, pa jebem ti!
Tužno zvuči, ali je istinito! Borim se i sama i radim na nekoliko polja. Pisanje je moja ljubav, ali od tog ne moš´ živjeti i plaćati račune! Da živim negdje vani – sigurno bi lagodno živjela samo od toga. Ovako radim paralelno nekoliko projekata i poslova, vodim nekoliko stvari i mislim na posao od kada se probudim. Ali sam sretna, jer znam da ovisim o sebi i da me nitko neće jebati u zdrav mozak! Sama si krojim, sama si isplaćujem plaću i sama se borim. I uvijek gledam gdje bih mogla još nešto odraditi i kako bih pokrila svoj kućni budžet, da bih mogla biti na miru i slobodna da mogu pisati i stvarati ono što volim i ono u čemu uživam.

Ljudi, ako vas na poslu tišti situacija, ako nemate redovnu plaću, ako vas natežu i omalovažavaju, a znate da vrijedite i da možete, odite ća – BILO GDJE! Tražite bilo kakav drugi posao koji će vam dati kruh u ruke, a neće vas toliko opsjedati! Zajebite i karijere i sve! Od toga se ne živi ako na kraju mjeseca nema plaće za to! Od lovorika i titula se ne plaćaju računi, ako nemaš za kiki – riki! Ako imate neku ljubav koju volite raditi, nešto što vas raduje, probajte to i nastaviti! Ustrajte u tome! To vam može biti neka dodatna zarada i motivacija, a tko zna! Možda jednog dana budete radili samo to što volite i od toga budete mogli živjeti!

Maknite se iz tmurnih i začaranih krugova, maknite se iz nepravde! Bježite glavom bez obzira iz takvih firmi! Vjerujte mi, kada u firmi jednom zakasni plaća, ponoviti će se to kašnjenje kad-tad! Jer hoće! Ako poslodavac nema novca za isplatiti djelatnike na vrijeme, tu nešto jebeno ne štima! Ako poslodavac iz mjeseca u mjesec privređuje samo za plaće, znajte da radi u gubitku! Ne financirajte ga svojim radom, nego mislite na sebe i na to kako ćete vi preživjeti u ovom okrutnom svijetu.

Iskreno se nadam kako će jednog dana ova naša lijepa biti obećana zemlja. Nadam se i nekako vjerujem u to. Radim paralelno nekoliko poslova kako bih ostvarila svoj san. Poznajem nekoliko ljudi koji preko tjedna rade svoj normalan posao, a vikendom konobare ili čiste po kućama, kako bi preživjeli.
Nije sramota raditi, sramota je za rad ne dobiti plaću! Zato neka vas ne bude sram otići i spasiti se! Neka sramota bude onoga koji vam nije ispunio jedinu obavezu koju je imao prema vama: dao vam vašu plaću na vrijeme!
Htjela sam završiti sa rečenicom, bolje da ti kasne stvari, nego plaća, ali sam se sjetila da to baš i nije previše pametna opcija! Da bi imao dijete – moraš imati posloženi život i primanja, tako da i ovo pada u vodu! Bolje da ništa ne kasni 😉

Bog nam je dao glavu da mislimo, ruke da radimo i stvaramo, a noge da odšetamo od tamo gdje nam nije dobro!

Nemojte raditi bez plaće! Nemojte posuđivati novac da bi plaćali račune i preživjeli do plaće koja kasni. Radije se koncentrirajte na to kako ćete se maknuti iz te učmale firme i naći si posao gdje ćete za svoj rad na vrijeme dobiti svoje novce! A onda vam mogu kasniti i stvari 🙂

Vaša Pink Pen!

Autor: Ivana Grabar