Jeste li uistinu sretni kada navečer legnete u svoj krevetac i pokrijete se dekicom?

Već znate od prije kako volim promatrati ljude. Zanimljivo to bude, moram vam priznati. Gledam tako i onda razmišljam danima. I pitam se, što šta se pitam. Mnogi su tekstovi nastali upravo tako; razmišljanjem i zapisivanjem, a volim čuti i vaša razmišljanja – moram biti iskrena. I ovo je jedan od takvih tekstova.

Mjesecima promatram pojedince i pratim njihov način rada i način života. Vjerujte mi, ima ih podosta kojima je karijera stup života. I na van sve djeluje okej, dapače, većina im se divi i aplaudira. Nije im za zamjeriti, živimo u takvim vremenima, ako nećeš zgrabiti priliku – zgrabiti će je netko drugi. No, jeste li ikada pogledali malo dublje? Da li ste ikada išli za tim što su sve neki spremni učiniti za uspjeh, novac, etiketu, titulu, moć? A sada zapitajte sebe – što biste vi bili spremni učiniti za novac? A za uspjeh? Za nekakav probitak u poslu, titulu ili moć? Budite iskreni i priznajte si.

Promatram ljude kako jurcaju i grabe kroz život, karijeru… Sve bi sad i odmah!! Točno ih možeš razaznati u masi: Jurcaju kao u boj, bezglavo i ludo. Jurcaju glavom bez obzira i idu na sve ili ništa. Nemilo ruše sve ispred sebe i gaze preko svih ako treba – ne obazirući se koja je cijena do slave, uspjeha, zvijezda, novaca, vrha vrhova. Ne prezaju ni pred čim. Ne boje se nikoga. Čak ni Onog gore. Samo piče i gaze, melju, gnječe i ne osvrću se. Jer misle da jedino tako mogu “uspjeti”, što god im taj uspjeh značio… Što god im bilo mjerilo za taj uspjeh.

I djeluju sretni, onako na prvu, znate. Čak se i predstavljaju sretnima, ne znajući niti što prava sreća je. Krevelje se ko´ fol od sreće, a ne znaju kako su pobrkali lončiće. Ne znaju oni što je sreća. Njima je sreća mahati sa zastavicama s vrha svijeta misleći kako su time ulovili za bradu Onog kojeg se ne boje. To smatraju uspjehom. To im je smisao života. To im je mjerilo za uspjeh. Samo to.

A ja sve to promatram i gledam koliko toga u zadnje vrijeme ima sve više i više. Bome, čudno se “presložila” ta tablica s vrijednostima. Ovdje mislim na prave životne vrijednosti, ali primjećujem kako su neke čudne vrijednosti preuzele tron. Nekako mi se čini kako se sve nešto krivo boduje i vrednuje. Previše vladaju ona nametnuta i fingirana, totalno fejk pravila vrijednosti, instant moderne generacije. Gledam i više se niti ne čudim. Nema se tu čemu čuditi. Ovo već spada pod normalno. Većini je ovo normalno i većina misli sad o čemu ja brijem. Nema veze. Tko je shvatio – sve mu je jasno, dok one druge pitam i očekujem odgovore: Ljudi, jeste li sretni sa svojim životom? Jeste li punog srca zbog svega što ste prigrabili? Jeste li sretni zbog svojih djela koja ste počinili na putu do tog vašeg uspjeha?

No, jeste li uistinu sretni kada uvečer legnete u svoj krevetac i pokrijete se dekicom?

I dok tako razmišljam na glas, zapisujem i ostavljam trag. Slovo po slovo. Redak po redak. Želim poručiti kako su prave vrijednosti izgubile na vrijednosti. Želim reći kako je ono malo zrnce ljudskosti kod većine ljudi iščezlo. Želim reći kako i ovako sve to što pokore na putu do cilja i ovako nema smisla. Ostavljaju u konačnici gorak okus u ustima i prljave ruke.

Većina ljudi, kad se sve na kraju zbroji, pamti one lijepe trenutke i uspomene u životu, a sa sobom i ovako nećemo ponijeti ama baš ništa na onaj svijet. Zato mi ova utrka nije jasna. Zato mi ove etikete, titule i činovi nisu jasni. Zato mi nikada neće biti jasno zbog čega tolika pomama i otimačina za kićenje s perjem, zbog čega te divljačke grimase i juriši u boj, zbog čega gaženje preko živih ljudi, prijatelja, partnera na putu prema … Nigdje.

Zaboravili smo živjeti i radovati se onim malenim stvarima koji čine život potpunim. Zaboravili smo vrednovati prave vrijednosti, prave ljude – one kvalitetne s mrvom ljudskosti u sebi – a ne one s etiketama i zastavama s vrha trona prema kojem svi jurišaju. Može to i po manje i laganije. Može to i bez žrtava. Može to skroz drugačije i s ljubavlju. E to je ključna – s ljubavlju, a ne mržnjom i gnjevom.

Godinama se trudimo, borimo, radimo, stvaramo, kitimo etiketama…. I što ih je više – etiketa, to smo sretniji i zadovoljniji. S godinama smo krcati epiteta, ordena i njih: etiketa. Čak niti nemamo mjesta za zakačiti novu – etiketu. Ali, negdje po putu izgubimo sebe. Sami sebe meljemo u mašini života… Postanemo ono što od nas očekuju drugi. Znamo li tko se uopće krije iza svih tih fasada, naljepnica, boja i etiketa? Znamo li tko smo u stvari? Jesmo li uistinu sretni?

Razmišljam na glas… I zapisujem…

Do iduće kolumne,

Ivana Grabar

Autor teksta: Ivana Grabar

Narudžbe knjiga: marketing@pinkpen.com.hr