Nemojte se zamarati time je li se javio i zašto se ne javlja, jer da mu je stalo – javio bi se!

Jeste li se ikada prestali nekome javljati na pozive, odgovarati na poruke bez da ste razjasnili u čemu je problem, odnosno objasnili razlog zbog kojeg s dotičnom osobom više ne želite komunicirati?

Ja to nisam nikada napravila. Inače nisam šutljiv tip, na „guzicu bih progovorila“ – često mi to kaže mama i ima pravo. Jednostavno, volim čiste situacije, razriješene nesporazume – ako ih je bilo, i brisani prostor – bez barikada, problema i knedli u grlu. Volim kada je sve na svome mjestu i opušteno, bez grča, tenzija i trzavica. Ne osjećam se dobro u situacijama gdje nesporazum ili nervoza plutaju u zraku, onako sporo i teško, jedva da se vuku, kao dim od cigareta u zadimljenim prostorijama. Ne mogu funkcionirati ako mi nešto visi nad glavom.  Takva sam. Volim da je sve na svome mjestu, čisto, razriješeno i posloženo, pogotovo ako se tiče odnosa među ljudima.

I znam da je i među vama većina onih koji su slični meni, no ima i onih koji nisu takvi, nego nose flaster na ustima i ponašaju se krajnje neozbiljno, neodgovorno i totalno nedoraslo svojim godinama. Pogotovo u odnosima i vezama. E sad krećemo na temu!

U današnje vrijeme sve je češća pojava, kako u poslu, tako i u privatnim odnosima / vezama, da se ljudi iz čista mira povuku, prestanu se javljati i nestanu. Od banalne svakodnevice naprave misterij. I onda, kada su dovoljno „daleko“, nakon stotine neodgovorenih poziva i upita „ako je sve u redu“, „jesu li živi“ i „što se pobogu dogodilo“, kratko odgovore kako je sve u redu, da se ne brinemo i da se čujemo. I onda se više ne jave!

Oni koji to nisu nikada doživjeli – ne mogu niti zamisliti kako je ovakva glupost uopće moguća, no oni koji su ovo prošli, dobro znaju o čemu govorim.

Evo jedne najčešće pojave: Upoznate osobu s kojom se nakon dugo vremena „kliknete“ pa s njom krećete u ono slatko upoznavanje i otkrivanje, iz početka onako sramežljivo, a kasnije to postaje ritual tj. svakodnevna komunikacija: tipkanje bezbroj porukica, pričanje satima na telefon, pa opet tipkanje, pa dogovaranje prvog spoja, pa prvi izlazak, pa prvi zajednički vikend, pa neki planovi… I kada se čini kako je sve u najboljem redu i da ste na početku nečeg prelijepog, onda se samo – kao grom iz vedra neba, osoba prestane javljati! I vi joj šaljete poruke, zovete je… Međutim – ništa! Odgovora nema.

O čemu u tom trenutku razmišljate? Prvo pomislite kako se nešto ne daj Bože dogodilo. Onda gledate kad je bio on-line na mrežama, pa skužite da je upravo aktivan, ili je bio on line maloprije, i onda odahnete jer je živ i da mu nije ništa. Onda ponovno šaljete poruke koje nisu „seen“, nego samo isporučene… A on je upravo on-line.. I ne kužite koji se fucking klinac sad događa i iz kojeg vam se razloga čovjek NE JAVLJA!?!?

I to tako traje danima dok ne popizdite totalno, naljutite se i blokirate ga. Bravo! Ja bih to napravila nakon prva 24 sata što mi ne bi odgovorio na poziv ili poruku, s tim da bi mu to napisala: “Ovo je moja zadnja poruka. Pa-pa.”

Jedina isprika za nejavljanje bila bi mu da je završio u bolnici. Ali i iz bolnice se može javiti, zar ne?

Priča mi neki dan čitateljica, odnosno zamolila me za pomoć jer žena ne zna što da napravi, niti što da misli… Frajer s kojim je (bila) u vezi par mjeseci, prestao joj se javljati na pozive i poruke. Iz čista mira. I nije joj se javio više od tjedan dana. Kako ne žive u istom gradu i nisu baš blizu, nije mogla skoknuti do njegovog stana i pokucati mu na vrata. Bilo joj je glupo i neugodno zvati njegovog prijatelja da ga upita što se događa?! I onda mene pita što da napravi. Žena van sebe! U strahu, zbunjena, šokirana…  Ništa se između njih dvoje nije dogodilo. Imali su jedan sasvim lijepi početak veze, strastven i lud, zaljubljen, veseo i opušten. Nisu se stigli niti posvađati. Zadnje što su se čuli bio je normalan razgovor gdje je on nju nazvao, dogovorili su planove za idući vikend i odbrojavali dane do idućeg susreta… A onda tajac!

Frajer se prestao javljati na pozive i odgovarati na poruke, što je prije radio u tolikoj mjeri da ju je pitao ako je tlači? Moram priznati da je i mene ostavio bez teksta!

Pitala sam je ako je čovjek živ. Mislim, prvo sam pomislila kako mu se ne daj Bože što dogodilo! Rekla je da su mu poruke isporučene, ali ih ne otvara. Aktivan je na društvenim mrežama, samo se njoj očigledno ne želi javiti. Možete vi ovo vjerovati?! Dakle, živ je, ali folira! I pita me žena što da radi? Evo, i sad mi je roleta pala!

Rekla sam joj da se nikoga ne može natjerati na silu da nas voli ili da prema nama bude ljubazan. Ali, isto tako, ne možemo dozvoliti niti da bilo tko od nas radi majmune.

Ja bih mu još jednom poslala poruku u kojoj bih ga zamolila da me nazove, jer se brinem i da nisam zaslužila takvo ponašanje. Ako se niti na ovo ne bi oglasio – blokirala bih ga na svim mogućim kanalima i završila tu dramu. Mrtva hladna. Samo, ja bih to napravila već nakon prvog dana ne javljanja – kod mene nema čekanja niti isprike, osim bolnice, ponavljam! Tako neodgovorno i bahato se ne ponaša prema nikome, a kamoli prema osobi koju cijeniš i koja ti je draga. Nema šanse!!

U današnje doba modernih komunikacija ljudi stvaraju prividne i lažne živote kako bi očarali druge. Sve je idealno dok je virtualno, no čim se krene u stvarno druženje i upoznavanje, kreću problemi, a istina polako izranja na površinu. Masa ljudi se krivo predstavlja, a što je odnos intenzivniji, to izmišljeni život sve manje i manje ima pokrića. I onda je bijeg u “sigurnu kućicu” – najbolje rješenje, a povlačenje u svoj svijet – jedina sigurnost, dok puno laži i neotkrivenih tajni ostaje plutati u zraku, kao i tišina od nejavljanja, kao i tišina od ne komunikacije, kao i tišina od neistine … Najbolje je prešutjeti. Najbolje je ne izgovoriti… Najbolje je sve gurnuti pod tepih, prekriti se dekicom preko glave i primiriti se, a onda nakon nekog vremena po istom šablonu – dalje!

Bježite od takvih ljudi! Takvi ljudi su vam svojim ponašanjem o sebi sve rekli. Baš sve! A rekli su vam i ono prvo i najvažnije, a to je da im niti malo nije stalo do vas, jer da jeste, ne bi se tako ponašali prema vama.

Ne bi dozvolili da se brinete bez razloga zbog njih… Ne bi dozvolili da patite zbog njih… Ne bi mogli izdržati, a da vam ne odgovore na poruku ili poziv, ne bi mogli ignorirati vas danima. Da im je stalo – javili bi se. Da im je stalo ne bi vam priuštili ovakve drame. Da im je stalo, a nije, nazvali bi vas (kao što inače rade odrasle osobe) i rekli vam:

„Najbolje je da se raziđemo. Ne želim te povrijediti, želim biti iskren. Naši putevi se sada razdvajaju. Oprosti mi.“

I amen! Jel´ to tako teško? Da li je tako teško izgovoriti istinu? Zar je tako teško reći ono što je na srcu?

Nekima je to najteže. Jer, lakše je okrenuti leđa svemu, nikada joj se više ne javiti, pa neka sama zaključi. Za mene su to ljudi bez muda! Ako ne može dići guzicu, okrenuti telefon, reći osobi s kojom je ili bio u nekakvom odnosu, dvije – tri riječi, razriješiti situaciju, izgladiti stvar, pa što onda konkretno taj čovjek može napraviti u svakodnevnim životnim situacijama? Što uopće takva osoba može izgurati do kraja u životu? Kako će reagirati kada se pojave pravi problemi?

Po meni isto: Pobjeći čim dalje, zabiti glavu u pijesak, i čekati da se problemi sami gurnu pod tepih. Eto, jedino to.

I jedan moj stari citat za kraj ove kolumne: „Nemojte se zamarati time je li se javio i zašto se ne javlja, jer da mu je stalo – javio bi se!“

Autor: IVANA GRABAR