Bok svima. Ja sam Pčelica Kaja. Majka sam dvoje malene djece, toliko malene da ih ponekad pobrkam – koje se rodilo prije koga, a koje je stiglo skoro pa odmah nakon ovog prvog. Roditelji među vama znat će što to znači – dupla radost, nebo ljubavi ali i: puno znoja, preiznošenih pidžama, podočnjaka, komotnih grudnjaka, filmske situacije na rubu živčanog sloma, buka, strka, panika i onaj apsolutni, neobranjivi kućni nered za koji misliš da ama baš nikada neće biti svladan. Ponekad nisam znala niti je li pelena koju sam našla na podu bila čista ili već korištena – s obzirom da bih je kod presvlačenja jednog od njih – često samo u brzini bacila na pod (kao – kasnije ću pospremati, sad jurim do drugog djeteta koje taman, na primjer, – usvaja penjanje na sudoper, pa nalet misli: vruća voda, opekline, hitna, aaaaa – trči, pusti sad tu zapišanu pelenu na podu, imaš važnijeg posla!!), a kasnije bih na tom istom podu pronašla još razvučenih, čistih pelenica iz paketa kojima se zaigralo ovo drugo dijete u trenutku mog zabavljanja s prvim. Pa ti vidi. Uredni obroci? Smijeh. Tuširanje? Ha? Da, bilo je i toga – dugi dani bez poštenog tuširanja, ali sam zato usavršila suho pranje, da ne idem u detalje, moj sistem. Patentirat ću ga jednom. Izlazak frizeru i društvo sustanara u liftu u meni su izazivali reisefiber dostojne putovanja na – mmmmm – Tenerife. Odmah bih se od uzbuđenja onako hormonski preznojila. Već sedmi put u tome danu.  Da, da – zbog suputnika u najobičnijem liftu s kojima bih razmijenila dvije nespretne riječi. I tako dalje. Bit će prilike, upoznat ćemo se s detaljima.

Izvor: Facebook

Izvor: Facebook, Knjige koje vole djecu

No, time što sam postala majka – ipak se nisam nekim čarobnim štapićem pretvorila u neki sasvim novi lik iz crtića gdje je stari netragom nestao. Umro. Ne. Uza sve što sam dotada bila – naprosto sam postala „i“ majka. I kao svaka – da, danima ću hodati u kućnim krpama, „kljucati“ nad svojom dječicom kao kvočka nad pilićima, bolovati s njima, kuhati im ručkove, bdjeti iz noći u noć, učiti s njima, provoditi vrijeme po parkićima, zbog njih puštati suze i prirodno im darovati dio sebe, svoga vremena, entuzijazma i iznad svega – ljubavi. No, zbog toga mi nikada neće pasti na pamet da sam postavši majkom – postala – manje žena. Usudila bih se reći – dapače. Obrnuto.

Zbog toga sam bila iskreno nasmijana kada su se po društvenim mrežama, a onda i po novinama počele provlačiti dvije ilustracije: „mamice“ s jedne strane, a „žene“ s druge strane koje već godinama postoje u jednom udžbeniku iz glazbenog za prve razrede osnovne škole. „Mamica“ je, prema inspiraciji ilustratorice, prikazana kao dobroćudna, ni po čemu atraktivna ženica (da nastavim u istom deminutivnom tonu) koja stoji i nešto ili nekoga čeka (da kojim slučajem ima i popularnu oklagiju u ruci, to bi sigurno bio tatica pa bi sve skupa još više ličilo na neki dobar foto – vic), opasana je pregačom, u suknji je one najgore dužine koja krati noge, a ono malo ženstvenosti prikazano je kroz potpuno promašene natikačice na potpeticu s nekakvom smiješnom, jel, pufnom. „Žena“ je, u tom udžbeniku, s druge strane, prikazana pomalo divlje, raspojasano,  ma baš kao ono predivno žensko koje svi volimo vidjeti – duge, plave kose, u lepršavoj haljinici, s grudima na kojima bi joj pozavidjeli i najbolji estetski kirurzi. To je, jeli, žena. I gledala sam tu sličicu mamica: žena i mislila si – eto, taman da se neke buduće majke predomisle za zauvijek i u ovom ionako nepoticajnom okruženju za rađanje djece – dobiju još jedan šuplji razlog da požele zauvijek ostati – one žene bez pregače. Bez djece. One s dobrim sisama.

Nisam od onih koje je ilustracija naljutila, zajapurila i izazvala nekakav antiseksistički revolt, iako je kod mnogih učinila upravo to. No, da sam ostala ravnodušna – nisam ni to. Ne zbog konkretnog viđenja mamice i žene, već zbog toga jer ilustracija savršeno ocrtava cijeli jedan još uvijek prisutan mentalni sloj našeg društva po kojem, svjesno ili podsvjesno, postoji nekakva bedasta pretpostavka da žene postavši majke prestaju biti sve ostalo. Ili barem većinu ostaloga. Karikiram: prestaju brinuti o sebi (pa se narod čudom čudi kako to jedna mamica može i ličiti na nešto, izgledati uredno i lijepo, imati pramenove ili duge nokte, ili jednostavno – uopće – obojiti kosu u neku hrabriju boju – pa rodila je dijete, djecu, Božemiprosti kao da je bila na tretmanu udaranja lopatom, a ne kao da je napravila najprirodniju stvar na svijetu), zatim prestanu imati vremena za prijateljice i druženja pa ih i vlastita obitelj nekako čudno gleda i promišlja o tome kakva su to vremena došla kada mamica u vrtoglavim štiklama napokon odlupeta u koje solo druženje s prijateljicama i iza policijskog sata, pa zatim, po mogućnosti, nemaju svoje stavove kada je riječ o društvenim temama, zbivanjima, politici, sportu jer toj su – samo njena djeca na pameti, samo o njima mamica misli i priča, samo što na čelu nemaju izrezbarena imena svoje djece, kao nekakav srednjovjekovni žig. One ne opsuju – to su mamice, ne preskoče skuhati niti jedan ručak – mamice naše, metla im je najbolje društvo – ah, mamice, a ako se one prpošnije među njima udostoje napraviti kakav iskorak – napravit će ga potajno, jednom tjedno nazdravljajući nekom tatinom rakijicom u skrovitosti svoje ostave i uz hihotanje se naslađivati tome kako je OVA mamica namagarčila sve ono što o njoj misle. Takozvana – Tha mom’. Buntovnica. Ako se kojim slučajem na našoj „mama-sceni“ i pojavi neka glasnija, ambicioznija i uposlenija – odmah će završiti s velikim intervjuom u nekom glasilu kao da se radi o kakvom endemu, nadčovjeku koji je uspio zaustaviti Sizifovu kuglu jednom zauvijek. Otkriti drugi Mjesec. Pobijediti smrtnost.

I je, ta je mamica to uspjela, i zaslužila je svaki intervju, no ne zato jer se ona, mamica s pregačom i pufna – natikačama našla kao Alisa u zemlji čudesa – u veeeelikom svijetu rada, već isključivo zato jer dotična mamica nikada nije ni prestala biti žena! Žena koja razmišlja, stvara, uči, stavlja maskaru na trepavice, pere zube, otiđe svako toliko frizeru, razgovara s ljudima, čita novine, ima društveni život, popije alkohol u javnosti, sluša house, nosi starke, otiđe u gimnastičku dvoranu, izađe iz kuhinje i bori svoje bitke na terenu – na poslu, kod doktora, u trgovini, u međuljudskim odnosima, smije se, plače, i smeta joj, ma baš joj smeta onaj jedan napukli nokat jednako kao i onoj bombastičnoj ženi iz našeg udžbenika. Da, smetaju je iste stvari, raduju je iste ženske stvari, a uz to je još i mama. I takvih ima mnogo. Susrećem ih svakodnevno, razgovaramo, razmjenjujemo iskustva, spuštamo se niz tobogane, ponavljamo velika i mala slova zajedno s potomcima, borimo se za dječje doplatke i alimentacije na šalterima, odvozimo i dovozimo svoju djecu uporno svakog ponedjeljka i srijede sa sporta, kuhamo, čistimo, peremo, vjerojatno imamo i onu pregaču koja visi negdje na kuhinjskom zidu… Ali, imamo i baš onaj jedan odličan ruž za usne uz koji nam je dan ljepši. Ili baš onu neku ručno izrađenu torbicu s kojom ćemo pokoriti svijet. Ili baš ona dva sata čistog užitka ispijanja popodnevne kave s velikim naočalama na licu.  Ili upravo završavamo svoju tešku radnu smjenu i iz uniforme trgovačkog lanca uskačemo u svoje omiljene traperice. Ili omiljenu jaknicu koju smo kupile na nekom ultra sniženju…

To su sve one koje uz sve uspone i padove jednog ženskog života – kakav god on bio, bez predrasuda i pretpostavki –  uspješno bivaju i majke.

One majčinstvom nisu zamijenile cijelu sebe, već su majčinstvom sebe – dakle onu istu ženu sa sisama, u modernoj haljinici i lelujave kose – baš prirodno i fino – nadogradile.

Poznajem vas mnogo takvih. Divne ste zbog toga. I kao takve ćemo se ovdje, nadam se, dobro družiti.
A ilustracije našeg udžbenika iz glazbenog neka nas nasmiju i razvesele. Kao npr. pojava nekakvog prastarog, simpatičnog fiće na cesti dok razmišljamo o samo svojoj sitnici kojom ćemo si uljepšati ovaj dan,
žene ;).

BY: Ana-Marija Vizintin