Ne znam, čini se da je došlo do toga da vlastošapno moram privređivati za hranu, obzirom da mi je priopćeno da mi kolumne idu svaki tjedan. S V A K I   T J E D A N!!! Čovječe, pa zna proć tjedan, a da ne mrdnem s kauča!!! Ajd da vas vidim da svakih sedam dana morate nešto bar polu-suvislo staviti na papir, a da ste, k tome, pas! A stvarno mi se trenutno ništa spektakularno ne događa jer sam skoro cijelo ljeto provela u karanteni. Točnije, od 09. lipnja. Još preciznije- od večeri prije zadnjeg dana škole kad se Blaž potrovao nečim što je usnifao dok je tražio idealnu lokaciju na livadi za kakanje (za slučaj da je ovo fini portal na kom se ne smije pisati o kakanju, molim da se ‘kakanje’ u nastavku preinači u ‘defekaciju’. Hvala.)

Dakle, Blaž. On je ono što bi vi ljudi rekli- moj brat. Zapravo, samo kajndof mi je brat jer nismo ništa u krvnom srodstvu, al mi ga je mama tako predstavila jedne kasnosvibanjske večeri kad se pridružio našoj obitelji. Cijeli ovaj dugačak uvod služi svrsi da smislim kako da vam ga predstavim, a da bude politički korektno. Recimo, zamislite da igrate trešetu (pod uvijetom da ju znate igrati i kontate pravila) i dobijete napulu špade i tri trice bez baštoni. Još imate koju dvojčicu, asića, prvi ste od ruke i cijeli svijet je vaš. Kužite? E, točno tako ja s Blažićem nisam dobila.

Ako vam je ikad dopala u ruke neka knjiga o inteligenciji pasa, vidjet ćete da baš i nema Rin Tin Tina među bulldozima, al, brate, da se manje razumijem u pasminske krvne linije, zaklela bih se da je Blaž nastao križanjem stolice i nogostupa! Apsolutni pobjednik u kategoriji “MENSA me nikad neće pozvati na testiranje”. Kad ga pozoveš imenom, on gleda u drugog psa. Kad mu kažeš „mjesto“, on laje. Kad čuje „daj glas“ šuti kao da se s glasnicama nije rodio. Dok se ja pošteno derem na sve poštare koji nam svakodnevno žele ubaciti bojni otrov u sandučić, on se k’o gepard prikrada ispod ograde i onda mu samo glava proviri kad uniformirana osoba ispruži ručicu da ubaci sumnjivu pošiljku u poštanski otvorić (slutim da je u dotične uniformirane osobe već izazvao stanovite kardiovaskularne smetnje). Sva vrata otvara glavom (i ona zatvorena), umjesto da tuli ispred njih i čeka da mu netko otvori (kao ja).

O njegovoj patološkoj ljubavi prema hrani da i ne govorim. Takav je. Kaže moja mama da je on najljepši pas na svijetu i da ne možeš u životu imat sve. I zato se u našoj kući o njegovim… nešto oskudnijim intelektualnim sposobnostima nikad ne govori, kao što ne govorimo ni o mojim… proporcijama, iako ja razumijem poglede koje mama i tata razmjene kad me gledaju odpozadi pa tata u čudu raširi ruke na pol metra u pokušaju da mi izmjeri… obujam, onda pogleda put škrinje s hranom i mami odmahne glavom u lijevo-desno smjeru… sva ta pantomima znači da sam od ponedjeljka na dijeti. No, vratimo se Blažu. Kakav je, da je, ja drugog nemam. Dobro je u svoj toj intelektualnoj tragediji što taj mali blento ima srce veličine Velebita. Dok ja svoju ljubav disperziram na ukućane, leptire, susjedove mačke i trešnju u cvatu, on je svoju ljubav fokusirao na nas nekoliko važnih mu osoba koje pobožno obožava iz dubine svoje krznene duše.

Kaže mama da je on jedini ultradesničar u obitelji jer mrzi sve što je tuđe, a ne može se reći ni da je svima svojima turbo sklon. Al zato nas, koje voli, svako jutro ljubi strašću kojom hadezeovac ljubi zastavu u ponoć po obraćanju DIP-a. Poanta je da članove obitelji ne biraš. Dobiješ ih, ‘vake i ‘nake, pitanje je koliko si ti spreman razumjeti i zavoljeti drukčijost.

I sad, ako me još uvijek pratite i sjećate se priče o trešeti – mislim da sam ja u ovoj igri dobila kope. Bez napule, al svih ostalih sedam, imajući aman taman dovoljno da pokupim prvu ruku i krenem u masakr. I tako pojela usamljene karige i puntiće onima koji su se inicijalno osmjehnuli svojim tricama. Nekad pobijediš i tako. Nije sve do karata. Nešto je i do igrača.
Stay pink & fabulous

Kisić,
Berta

Naziv kolumni: BULLJEZGARIJE   Autor: PRINCEZA BERTA & MAMA BUP