Sretan Ti rođendan, Princezo! ♡

Nije Berta, mama je. Rekoh, pa da se i ja jednom javim 🙂 Princeza trenutno ionako nije u mogućnosti obratiti se svekolikom puku jer se sprema za feštu. Velik je danas dan…

Ako vam je Fejs jutros već izbacio one Memories, onda ste se prisjetili da je na današnji dan, prije točno četiri godine, veći dio Europe bio okovan snijegom, pa tako i ova naša mala zemljica, čak i ovaj naš gradić u kojem gotovo nikad ne sniježi. A ja sam jedna od onih čudakinja koja više od svih ljeta, mora, koktela i plaža voli upravo – snijeg. Sjećam se vrlo živo detalja tog jutra.

U psihologiji se takvo temeljito sjećanje naziva flashbulb memorijom- znam kako sam bila odjevena, kog smo sve susreli u toj jutarnjoj šetnji, gdje smo pili kavu… ma gotovo da bih joj se i okusa mogla prisjetiti! Sjećam se i kako sam, u strahu da se ne prehladi, ubundala našeg starog, ćoravog Božića, kako ga je suprug pažljivo nosio niz stepenice da se ne posklizne… Ni u najzabitijem kutku uma nije mi tad bila misao da je upravo taj snijeg Božićev zadnji, a da je negdje, miljama daleko od nas, upravo u tim trenucima na svijet dolazilo jedno malo dlakavo klupko čiste ljubavi. Berta. ♥ Naša šašava, luckasta djevojčica. ♥

☼      ☼      ☼

Najdraža mamina šmizlo, kako su nam te godine proletjele, pojma nemam. Čini se kao da je jučer bilo kad si onim svojim iglicama od mliječnih zubića tati u igri precvikala hrskavicu na uhu, kako nije želio otići na Hitnu i reći da mu je to napravilo ludo tromjesečno štene. Kako smo smo se svakodnevno, po dolasku s posla, opraštali od komada pojedenog namještaja, uništenih jastuka, izgriženih štokova… (da, daaa, TI si to sve napravila, ne Blaž!) Kako nismo mogli vjerovati što nas je snašlo…

Kako si nas održala na životu i natjerala da se ponovo smijemo… Ne znam jesmo li ti dovoljno puta na svemu zahvalili ♥ Oprosti nam što nismo uvijek bili najbolji učenici. Žao mi je što si morala pojesti baš sav namještaj da nam pokažeš koliko je nevažno sve što je materijalno i tako nas riješila ovisnosti o nebitnome.

Hvala ti što tako bezglavo voliš svog Malog Čovjeka ♥  i Čovječuljicu ♥

Jedino oni, tako čisti i neukaljani svijetom, iz prve razumiju sve važne lekcije kojima ih poučavaš- što znači odanost, potpuno bezuvjetna ljubav, kako da budu svoji, da zaborave i oproste, da se raduju prijateljstvima, da se nikad ne boje pokazati ljubav, da uživaju u malim, naoko nevažnim stvarima…

Ne bih za svoju djecu mogla poželjeti bolju Učiteljicu Života od tebe ♥ Hvala, hvala, hvala što nas svaki dan, ma koliko on nelijep bio, podsjećas da nam uvijek ostaje to što se volimo… Što nas svojim poljupcima ispraćaš na počinak i poželiš svako dobro jutro… I njima još ispuniš svaki trenutak koji ukradeš između ludila svakodnevnice. Što si… eto… Takva… Kakvu ni zamisliti nismo mogli. ♥ Ma takva da te i Blaž voli! 🙂 I naravno da ćeš, bez obzira na godine koje tako bezobrazno brzo prolijeću, zauvijek biti naša beba ♥

Pusti one koji uz podsmjeh kažu: „It’s just a dog!“ Tužni su domovi bez dlaka, rekla sam u jednom davnom intervjuu, jer oni s čistim kaučima ne znaju koliko je sreće u tom filcu od krznenog pokrova. Nit’ znaju što je Ljubav, ako bar jednom neku Tebi nalik nisu osjetili negdje duboko, od srca do korijena pete. Želim da danas (i zauvijek), kad se umontiraš u svoju šarenu tutu (iz koje se više nećeš htjeti skinuti znajući koliko si lijepa ♥ ), dok budeš strpljivo čekala da ti Čovječuljica ♥ namjesti tijaru, a Blaž cupkao u mjestu od nestrpljenja da konačno završi ritual oko puhanja svjećica i smažete tortu (od janjeće jetrice je, baš kakvu voliš), znaš da ćes uvijek biti:

“…naša pokretna fešta, naš tajni prolaz kroz mrak…

I SVE bi bilo koješta, da tebe nije...” ♡

Sretan Ti rođendan, Princezo! ♡

Obožavaju te:

Blaž, Čovječuljica ♥ , Mali Čovjek ♥, tata i mama ♥

Tekst: Mama Barbara Udovičić Papeš ♥