Godinama sam bila kvazi Rvatica. Povremena Rvatica. Svakih tjedan, dva, mjesec i neš dana bih došla doma na 36 sati, donesla pašte, Nutelle, kave, keksića i ostale hrane što u Rvata košta ko desno plućno krilo i pozdravila svoje. Pokoja kavica, brzinski izlazak i trkom natrag u Evropu. Nije ta Evropa kilometarski toliko udaljena od nas, ali mentalno, eh, mentalno, astronomske jedinice nas dijele.
No jebeni lokalpatriotizam učini svoje. Igrom slučaja, u Truloj Našoj sam već neko  vrijeme. Naizgled nije loše biti doma. Obitelj i mamina kuhinja, vrt i ptičice što cvrkuću, pogled na Kvarner, ljudi s kojima sam odrasla. Sve to nakratko ima “efekt pejnkilera”. Od tolike sreće što konačno nisi stalno u pokretu i što ti kufer nije bi-ef-ef, zaboraviš uvažiti pitanje kojime te obasipaju sa svih strana: „Zašto si se vratila?!?!?!?!“

Nema toliko veselja, koliko šoka i nevjerice na začuđenim licima mojim ispitivača.

„Gle ovu kokoš što se vraća, a ja samo želim pobjeći“ pogled me dočekao sa svih strana.
Nakon što mi je prvotni pejnkiler efekt popustio i trula realnost me žvajzula posred i nasred čela, i sama si počeh postavljati to pitanje.

Ovdje u lepoj našoj vlade, sabori, stranke, bajke i basne su se počeli sve češće i žešće popikavati na vlastite sjene. Što narod jako veseli jer ima neizmjernu čast platiti 1385% izbornih troškova. Zatim primijetih da su u modi  opet bele špic postole i kragna na „vanka“. Vintage na rvacki način. Što je isto jako lijepo.

Nadalje,  načuh štorije kako se otvara novi, superspešl odjel HZZ-a za  klonule političke borce. Ili možda čitavo ministartsvo sklepaju. Za borce poput  bivšeg prežidentea koji nije htio na normalni biro da dodatno ne naruši tužna- ti-majka statistiku. Pretpostavljam da mu nitko od njegovih savjetoznalaca nije šapnuo kako su supač, kul i urbane  ove evropsko-rvacke  aktivne mjere zapošljavanja za iljuadušesto i nešt’ preko kuna.

Ali, i to nije sve. Mi Rvati „imaamo precjednicuuuuu“.  Plavuša s Harvarda što maršira u ovitku od tvida u ime rata iz prošlog milenija. Ali fura trepavice kojima može izrezat nehrđajući inox pa se ne bih štela  pretjerano u njene račune mešat, jel. I dala je otkaz starom frizeru pa nam je odmah svima mrvu lakše izdržat od plaće do…čekanja plaće koja kasni.

Pa su tu i Švabe neko vrijeme bili. Prčkali oni po lepoj našoj. Pokušali nam uskočit sa tutorialom o tome što znači riječ ekonomija, ali je i njima već tužno gledati kako se igramo fliperića sa vlastitim bedepeom dok pomoćnik asistenta tajnice Ministarstva Magije i Čitanja Budućnosti iz Prepeličjeg Dlana vozi blindirane bembare.

Imamo mi i naš glavni nacionalni proizvod zbog  kojeg smo svi redom proud-to-be-croat. Jedan i jedini,  Začarani krug Carstva Neplatiša. Svatko može postati član. Lakše je nego dignut kredit za otplatit kredit na kreditu. Moraš ispuniti samo dva uvjeta i doživotno članstvo je tu. Mora ti netko biti dužan. I ti nekome isto. Voila’. Toliko je popularno to društvo da zdušno predlažem turističku kampanju za leto 2017: „Sve džaba“ – dođi u Rvacku na more, nemoraš ništ’ platit. Samo utekni i pravi se mutav. To ti je u nas moderno majkemi.  Ako ti je gušt, možeš i boce skupljat po kontejneru. 10 boca = 1 slaja. 20 za kingdabl. Svestrana zemlja, nema šta. Još nabaciš u ponudu turistički obilazak našeg sabora. Eksluzivno pogledajte praznu sobu sa puno mikrofona i kompjutera.

Da se razmemo, zahvalna sam na svemu lijepome što me veže uz Rvacku. No pitam se, da li vrijedi pokunjene glave i dužan ko Grčka prolaziti kroz taj jedan jedini život, jesti beletristička politička govna i čekati još nekoliko desetljeća da nas Nijemci, Grci il’  Marsovci  „urede“, a mediji ubiju ovo malo endemske sreće i optimizma što se skriva u Rvatskom podzemlju.

Lokal-patriot sam. No jebeš ti lokalpatriotizam kada ću kroz par godina načeti 4. desetljeće života moga, a kako stvari stoje, jedini način da se maknem iz roditeljske kuće i sanjam o podstanarstvu, plaći na svake neparne dane,  božićnici u Konzumu i  rabljenom autiću s otpada jest da: pod a) dobijem na loto il’ pod be) bogato se udam. Puno je vjerojatnije da ću dobiti na loto.
I sada, kada me pitaju zašto sam se vratila…kažem : „jebeš mi sve ako znam!“

BY: Martina Kinkela