SAMO PRIRODNO ME ČINI LJEPŠOM? – ili tako nekako.

Nekada sam se smijala ovoj uzrečici. Danas mi je sve manje smiješna. Jer kako godinice lete tako ja sve više pazim na prirodu i društvo. Na zdravlje. Ali svejedno tamanim sve te prirodne čokoladice.  Jer me čine ljepšom, možda mrvu i debljom, ali sretnom.

Pa ako slučajno poznajete neku ful kul, prirodnu, fensi i lijepu čokoladnu firmu, pliz, pliz i pliz njim prenesite moj san o čokoladnim sponozorima Kinki kolumne.

Recite im da još uvijek nisam zadovoljna sa količinom trbušnih mišelina i guznog celutita koje posjedujem. Ukoliko mi oni postanu sponzori, celulit ću prodavat preko webšopa. U teglicama. Za zimnicu.

Sada, kada smo riješili potencijalne sponzore, možemo nastaviti dalje sa prirodnom ljepotom. Zar ne?

Opsjednuti smo ljepotom. To nije neka novost. Opsjednuti smo fotošopom. I to je stara vijest. Barem meni. Godinama mi je svaka slika prolazila kroz milijun miljona bataljona fotošopa. Čisto iz dječjeg inata.  Jer ako mogu sve one izmišljene žemske iz novina biti najljepše moguće, zašto ne bih i ja? Zašto da one budu savršene, a meni da prišt strši iz profilne slike? No way!

Fotošopirala sam svaku crticu za koju sam mislila da je nesavršena. Ako mi je obrva bila nepočešljana – cap! Dva poteza fotošop kistom i sređeno. Podočnjake nisam imala na nijednoj slici. A ne spavam već godinama. Mislim da sam se zadnji put naspavala kada sam imala mononukleozu. One dvostruke i trostruke brade, kojekakve dlake na mjestima koja su vidljiva i zimi – cap, cap, cap – fotošop kistić  i ne moram se više ni brijati.

Ne kažem da se brijem. Ali da slučajno imam pokoji lički brk, ne bih ga morala čupati sa sebe. Fotošopek će to učini umjesto mene. Bezbolno.

Prije ere fotošopa na snazi je bila dobra stara „štuko e pitura“. Ilitiga po urbanome – mejkap.

Ali sa štuko i pitura nisi baš mogao čuda stvarati. Osim ako nisi holivudski vizažist. Imale smo ono što smo imale i od toga napravile najbolje što možemo. I onda je došao fotošop. Pa fejsbuk. Pa fensi filteri. Divne stvarčice. I jedna i druga i treća. Nemam što reći protiv njih. Jer ih na dnevnoj bazi koristim više od „rit karte“. WC papira.

Ali u kombinaciji su zajebane. U kombinaciji su nam izmijenile kriterije. Jer danas nisi lijep/a ako ti lice nije premazano sa 30 mutnih filtera. Jer su standard ljepote postali zaglađeni tonovi pustinjske oluje po licu umjesto bora smijalica.

Nisi oku ugodan ako ti tijelo nije ko od planine odvaljeno. Ako sisice nisu napuhnute. U prvom planu slike. Nije više seksi izaći među ljude, pričati, smijati se. Plesati. Kontati se. Bariti se. Ili kako se to već zove. Seksi je biti lažno seksi na fejsu. Onda te krenu dodavati za prijatelje svi fejsbuk napaljenkoti. I lajkati ti seksi slike. I to je jedno od mjerila seksi ljepote.

Ako te ne dodaju razni jaranski nastrojeni napaljenci, očito nisi dovoljno seksi.

“Sreća se danas mjeri po količini slika koje stavljaš sa svojim boljim ili lošijim, dlakavijim, ljepšim, ružnijim polovicama. Samo nek mi na fejsu izgledamo sretno i zaljubljeno. Jer zaljubljeno je postalo jedino mjerilo sreće. Biti sam je sinonim za biti nesretan. Nebitno je da li  se ti i tvoja savršena polovica uopće podnosite u vezi. Da li se svađate. Varate. Lažete si. Na fejsu stoji krasna slika. I to podrazumijeva da ste sretni. I da se volite. To je savršeno dovoljno za vezu danas.”

Ljepota se mjeri po količini lajkova na profilnoj slici. I količini „predivna si“ , „ljepa si“ i ostalih „moderna si mačko, majkemi“ komentara. Bitno je da je profilna krcata lajkova. Nema veze što se svi ujutro probudimo smežurani, ne tako mirišljavi i povremno nateknuti poput malih buhtlica.

Uspjeh se mjeri po faksu, tituli, poziciji ili zanimanju koje ti piše na fesju. Bez obzira da li si taj faks ikada i završio. Da li posao koji radiš ujedno i voliš. Bitno je da stoji tamo. Da popuni profil. Nema veze ako smo pod stresom. Nesretni. Potplaćeni. Ako nam je tlaka ujutro otići na posao. Ako živimo od petka do petka.

Pamet se mjeri po količini nerazumljivih, spejs šatl zvučnih riječi koje si kopi-pejstao sa neta i stavio uz svoj profil. Obično su to neke fensi ingliš besedi (riječi) koje ni sam ne znaš izgovoriti. Ali ako piše da si menanđer nečega, znači da si uspio. I pametan si. Možeš biti i menadžer ukrašavanja otopljenih  kuglica sladoleda. Ali menandžer si. I BTK.

Sitost se mjeri po slikama vlastitih obroka. I po ček-inovima. Ako nisi okačio sliku hrane, vjerojatno gladuješ. Ili jedeš paštu in bjanko. Bez šuga. Toća. Umaka.

Ispunjenost vlastitih života predstavljaju slike o tome što smo radili. Gdje. Kada. Kako. I sa kime. Ako se ne naslikavaš u izlascima, vjerojatno si dosadna osoba koja ne izlazi. Tako to izgleda. Danas moraš objaviti da si negdje bio, inače to nitko neće znati.

Ako nemaš hordu frend rikvestova, nisi popularna. Popularan. Ako nemaš bataljone frendova na fejsu očito je da si  usamljeni  jadnik sa nul pojnts društenog života.

Doduše, uz sve stvari koje se preko fejsbuka mogu pokazati našem krugu poznanika, predlažem da se uvede i neka vrsta ček-ina za seksanje. Ako već toliko želimo svi svima pokazati kako smo divni, krasni, sretni, uspješni i veseli, bio bi red da okačimo ček-in svaki puta kada se poseksamo.

Možda da se uvede i opcija ocjena kvalitete te naše radnje, trajanja, kvantiteta sretnih završetaka i opće dojma. Neka vrsta ankete, jel. Dodajmo u jednadžbu i ček-in za svaki posjet kundotu, klozetu i WC-u i misterija više nema. Tada ćemo zaista znati kada je Perica srao, a Pinko Palinko okačio i poprčio susjedovu ženu.

Ali budimo barem na trenutak realni. Antivirtualni.

Svi mi smo i lijepi i ružni. Ima dana kada smo predivni. Jer se tako  i osjećamo. Ima dana kada smo i ružni. Jer nam jednostavno nije dan. I sretni smo. I nesretni. Veseli. Tužni. Seksi. I aseksualni. Smrdimo i mirišemo. Prdimo, podrigujemo. Pišamo, kenjkamo. Pardon, ispuštamo leptiriće iz guzice. Tako da, koliko god se trudili biti savršeni jedni pred drugima, kada se zatvore plava svjetla fejsbuk pozornice, svi smo samo ljudi. Puno „ružniji“, nesavršeniji, prirodniji.  Ponekad i usamljeni, zbunjeni, nesigurni, tužni. Puno realniji od naših fejsbuk profila. Puno smo više Ljudi.

I nema te profilne slike koja može biti ljepša od toga.

Koliko će ovo LIKE, SHARE, COMMENT ludilo trajati, ne znam. I što dolazi poslije toga. Toga me je i mrvicu strah. Kamo sve to vodi, nemam ni najblažeg pojma. Ali znam da je ful bitno da lajkate, šerate i komentirate moju kolumnu jer će u protivnome ispasti da nije dobra. Da ne vrijedi. Da ne znam pisati. I onda ću biti jako tužna.

Jer se danas kvaliteta, uspjeh, ljepota i sreća mjere lajkovima. Zar ne?

Autor: MARTINA KINKELA 

Kontakt: KINKI MONOLOZI