Zobenima protiv čokolina (ili – kako je mama podlo pobijedila)

Danas je taj dan. Dan kada odnosim pobjedu. Ana, ti to možeš! Ti to možeš! Ti to možeš!, razmišljam jutros, maltene gledajući se u ogledalo i lagano preznojavajući od narednih sat vremena koje mi slijede u životu.

Nervozna sam. No, vjerujem. Ovaj put stvarno – uspijevam! XXL zdravi doručak za klince je spreman. Probudila sam se ranije od njih. Mnogo ranije. Smislila sam opaki plan – zobene pahuljice s voćem koje im pokušavam „uvaliti“ već dosta vremena, ovaj put sam obojala u smeđe. Mudro, najmudrije sam posula kakao prah po njima i – mogu vam reći – sada zaista djeluju kao popularni čokolino. A čokolino djeca vole. Nama nije na meniju – jer da jest – djeca bi mi se od silne želje i neumjerenosti već pretvorila u dvije buhtle od tog silnog šećera, no – s obzirom da znam da ga vole, da ove zobene pahuljice tako „posmeđene“ na oko stvarno izgledaju kao čokolino i s obzirom da ga nisu duuuugo jeli – sigurna sam u svoj plan. Ne sjećaju se oni više ni okusa.

Neće primjetiti razliku. Neće!, odlučna je bila moja zadnja misao.

Čekam ih. Već sam svjesna da djeca imaju supersenzibilni detektor za rafinirani šećer, aditive, glutene, soje, nezdrave masnoće, sve one kerefeke o kojima čitamo svakodnevno. Kada kažem – supersenzibilni, maksimalno precizan i opako uštiman detektor – mislim na  njihovu nadljudsku sposobnost da tako maleni, nevini, anđeoskih lica, pahuljičasti, pufasti, nasmijani, ubrljani, rumeni – da baš takvi postaju pravi mali morski psi s naoštrenim zubićima i strujnim pogledom ako im se u radijusu od nekoliko metara nađe neka namirnica većinski lošeg sastava.

O da, nema više pufastog i pahuljičastog. To su tada vojnici. Spremni na zadnju kap znoja i zadnju glasnicu u borbi za svojim rafiniranim šećernom. Za svojim konzervansom. Za svojim komadom krafne! Ili „plastičnog“ sira.

I tako i ja jutros čekam…čekam ih da se probude i da im po stopedeseti put ponudim zdravi zobeni doručak. Vješto ukamufliran u čokolino. Izvrsnog okusa. Autentične teksture.

Čekam svoju privatnu „jugo-armiju“ da krene u napad prema frižideru. Kad sam kod frižidera i tu sam primijetila jednu super – vještinu – moja djeca kao da znaju što je u njemu. Imaju valjda neke nevidljive skenere kojima gledaju kroz njega, kada je zatvoren. I iako možda nisu svjesni baš svakog detalja u hladnjaku, oni sveisto uporno bdiju kraj vrata i čekaju kada će ih njihova mama morati otvoriti. A onda – ni to ne znam kako – brzinom svjetlosti njihove glavice već „rone“ po policama dok ja još nisam pošteno ni otvorila ta vrata. Niti se približila dovoljno da ih sustignem. Glavice ulijeću prve.

Oni „jugo-armija“, a ja kao tadašnji ZNG-ovac, skoro goloruka, ali hrabra, s te dvije zdjele pahuljica ruci. Kao miš na lava, David na Golijata, Trump na Hillary.

Šljap, šljap, čujem , približavaju se onako sneni prema dnevnom boravku. Ja ne časim niti časka. Nisu još ni oči otvorili, a ja se dernjam onim iritantno pozitivnim glasom:

„Dobrooo jutroooo pačići! Ajme, sad ćemo papati ČO-KO-LI-NO!!!

-Što čokolino?, uzvraća mi veselo kćer. Odmah se razbudila.

-Daaaaa, ljubavi mama je jutros pripremila čokolino!

-Jeeeeeee, viče mali kojem je to jedna od tri riječi u vokabularu.

Sve ide po planu, razmišljam. Od tolikog uzbuđenja kći nije htjela odmah ni oprati zube. Kasnije će, kaže mi. A ja sve popuštam. Samo da je uhvatim u zamku:

-Može ljubavi mamina, može. Prat ćeš zubiće kasnije. Aha, želiš i haljinu danas? Ma može, kada pojedemo doručak – obući ćemo i haljinu. Crtići? Evo odmah će mama…

I sve tako ja njima idem niz dlaku samo da ih pridobijem što jače. Da ispadnem super odlična mama koja im uz čokolino daje i sve ostalo. Nema greške. Ne mo’š fulat.

Napokon, sjedaju za stol. Idem u kuhinju, koračam i osjetim da se svaka sekunda pretvara nekim lošim čudom u minutu. Predugo to sve traje u mojoj glavi. No, evo me, dohvatila sam pripremljene zdjelice, stavljam im omiljene žlice, smijem se i dalje onako izbotoxirano, umjetno i stižem:

-Evo čokolina!!!

Njima oči ispadaju van iz lubanje. Adrenalin se osjeti u zraku, dohvaćaju žlice i kreću, a ja kao spontano odstupam i mijenjam temu momentalno:

-Danas idemo kod bake popodne. Bit će nam lijepo., brbljam bez reda. Gledam ih ispod oka. Kćer unosi prvu žlicu u usta. Lice – neutralno još uvijek. – To je dobro, to je dobro, hrabrim samu sebe. Sin je krenuo agresivnije, natrpao je baš punu žlicu, prinio je ustima, stavio je u usta.

Pilje u televiziju. Ne reagiraju. Ali opet – dobro je to. Ako je to način da pojedu zobene – e vala neka je.

Već likujem u sebi. Pale se prskalice, otvaram pjenušac, u milisekundi sam pijana od tog uspjeha, podižem zastavu, onu pobjedničku, sviraju fanfare, pjevaju zborovi! I – cap – nema slike, nema tona više:

-Mama, ja neću čokolino. Makni to. , kaže moja mila najhladnijim mogućim glasom kojim je mogla. I istovremeno – onako aristokratski pomičući zdjelicu prema rubu stola. Pomiče ju od sebe. Kao da sam joj servirala govno, da oprostite. I dalje piljeći u televiziju.

-Pa kako nećeš ljubavi, pa ti voliš čokolino, govorim u mrkloj tišini svoje glave. Fanfare su utihnule, a zborovi se razbježali pred hladnoćom njenog glasa. Izgovaram to već pomalo i očajno.

-Ne, ne volim čokolino, kaže onda odlučnošću policajca kojeg moliš da te pusti ovaj put bez kazne za pričanje na mobitel u vožnji.

Ok, mislim u sebi, nije još gotovo – on i dalje „melja“ po ustima onu prvu žlicu. Pa to je on, on hoće pojesti svašta, neće on podbaciti. Ta neće me on valjda pobijediti!

Gledam ga i, naravno, umah –  i čujem ga kako iz vokabulara, iz pete izvlači i tu neku novu riječ:

-BJAK!, gledajući s gađenjem u moj savršeno lažni čokolino.

I tu je priči bio kraj.

Iscrpljena poput ranjenika vraćam se u kuhinju, smišljam im novi doručak, ne komentiram više od toliko da ja hranu neću bacati, a oni neka se misle. Ne lijepe se na to jer, naravno, da ću im dati jesti, takva sam, što ću. Obuzima me malodušje, ravnodušje, sve neko –dušje…i onda – ponovni zaokret!

Ma taman kada sam pomislila da su mi sve majčinske lađe potonule, kada sam pomislila da su me jedan dvogodišnjak i jedna trogodišnjakinja pobijedili, da su oni face, a ne ja…e onda mi se upalila nova lampica. Svjetlo na kraju tunela. Moja nada i moja šaka o stol! – E nećete vi meni, mamicu vam vašu!, Ahaaa!

Vraćam se kao feniks, vraćam im se za taj stol polako, osvetnički, s loptom koju ću im upravo zabiti u gol. I čujem se kako izgovaram s nevjerojatnim patosom, onako da zapamte za sva vremena:

-Okej, djeco moja. Žao mi je da niste htjeli jesti čokolino. Ja sam mislila da ga volite. I zato – mama više čokolino kupovati – neće!

Zabila sam gol.

Oni morski psići s naoštrenim zubima i spremni rastrgati sve što im se od slatkog nađe na putu – u sekundi su se pretvorili u prave, male, slatko izgubljene psiće, ove zemaljske. Štenad. Kučiće. Mazice. Mezimčiće. Pogledali su me onim okicama punim ljubavi, skoro na rubu suza, lagano orošeni i izuzetno shvaćajući što su upravo čuli. Jer, Mama je, naprosto, izvela savršen zaključak s njihovim premisama. ‘Ajde, približno njihovim.

Doduše, za koju godinu kad shvate moju podlu podvalu, možda i prije, mama će se već snaći.

Spakirat će kufere i potražiti azil u nekoj državi bez imena. Ali do onda – mama je pobjednica. I to se računa. :)

Autor: ANA-MARIJA VIZINTIN