Na nama je da cijenimo minute koje su nam dane. Da ih ispunjavamo onime što nas ispunjava

Petak je…mmmmm… lijeno mi se provlači misao po glavi. I onda odjednom, osjetim, nešto zapinje – petak?

Petak??

PETAK???!!!

I tako svakog petka dođe kraj tjedna i novo pisanje za Pink pen. I s petkom dođe novo iščuđavanje nad činjenicom – već je petak??? Pa kad prije? Gdje je to vrijeme prošlo? Kako?

Eto tako. Vrijeme prolazi. Otkad sam ponosna mama kao da se i dodatno ubrzalo pa gledam svoju „bebu“ kako mi govori: „Neću!“, „Ne-ću!“, a drugu kako razbija, baca, trči, pada, skače…Pa se mirim sa stvarnošću: „Ana, to više nisu bebe…“

Ostala sam zakinuta za mnoge talente u životu. Naprosto – nisam taj tip. No, ono što nosim u sebi otkad znam za svoje postojanje je savršeno jasna misao o prolaznosti vremena i života koji nam je dan. Ta spoznaja je toliko doslovna da sam svjesna svakog svog udaha, a nastojim biti i svjesna i tuđeg.

Često odlazim po djecu u vrtić razmrvljena stresom i problemima, nekim svakidašnjim ili manje uobičajenim brigama, ali ne jednom na tom putu do vrtića zastanem sama sa sobom i postanem prisutna, progledam na put kojim idem – idem po svoju djecu, udahnem duboko i jednostavno se prebacim u raspoloženje jedinstvenosti vremena koje je preda mnom da ga provedem s klincima.

Isto je na stvari ako me obuzme lijenost za druženja, ili mrtvilo od raspoloženja protiv kojeg se teško borim. Lijek je uvijek taj jedan – odaberem „sada“ jer inače – „tko zna kada“.

I zbog tog blagoslovljenog pogleda na svijet oko sebe živim sto na sat. Nema gdje me nema, granice sam odavno probila i zapravo – ako stojim, ako osjećam dosadu – ne mogu dugo biti zadovoljna jer istovremeno znam da se nešto, negdje odvija, a mene nema, jer ja sam okupirana time da se „vučem“ s noge na nogu…

Prisutnost u sadašnjem trenutku mi zapravo pomaže i da budem mnogo bolja nego što stvarno jesam. Jer, znajući da sam nešto, negdje zeznula, da nisam bila svoja najbolja verzija ili da sam naprosto popustila pred nekim slabim trenutkom, nekom svađom, ili prizemnim razlogom – odmah lakše i jednostavnije nastojim to isto ispraviti. Zatvoriti. Očistiti. Ispričati se ili primiti ispriku. Gledati pozitivno, jer to je srž pozitivnosti – vidjeti istinu i pokušati uvijek za nju naći ekstra razlog da opstane.

Dobro je znati da vrijeme ide. To je pogon za sadašnjost koja nam je dana ili koju smo stvorili. Jednostavno, ako znam da je danas svo što realno imam – lakše ću podnijeti da možda sutra neću imati ono što priželjkujem. Bit ću slobodnija od svojih želja, a to je uvijek dobro.

Ako znam da je danas sve što realno imam, onda ću već sada odabrati ono što me nadahnjuje: prijateljstvo, ljubav, toplinu, dobar film, lijepu riječ za drugoga, opraštanje, otpuštanje, što već.

Ako znam da je danas sve što realno imam, onda ću sigurno znati cijeniti sve i jednu osobu koja mi je baš danas na putu. Kad kažem „cijeniti“ ne mislim na neko slijepo obožavanje drugih, već naprosto na poštovanje da je taj netko s nekim razlogom takav i takav. I to isto oslobađa – znati da nismo centar svemira i da svatko oko nas ima svoj današnji dan na raspolaganju i da ga, pretpostavljam, troši onako kako on misli i zna da treba. Makar i pogrešno. Taj dio nije na nama.

Na nama je da cijenimo minute koje su nam dane. Da ih ispunjavamo onime što nas ispunjava, a da pritom ne stojimo drugima na putu više od onoliko koliko je pristojno. Ili potrebno. Ili koliko nas traže.

Dakle, još je jedna godina za nama. Jesmo li ju pronašli u sreći? Pritom uopće ne mislim na neko izvitopereno, umjetno stanje uma u kojem treniraš: „Biti sretan!“, „Biti sretan!“, „Biti sretan!“…, već u sreći kao općem stavu da smo živi, a to znači i da patimo, i da plačemo, i da smo usamljeni, i da nismo uvijek ponosni na sebe, i da je bilo teških dana, teških situacija, teških ljudi, ali da si unatoč tome – sretan jer si živ. Jer imaš sve te dane na raspolaganju. Jer imaš cijelu paletu emocija u sebi, nekoliko divnih slojeva samoga sebe, poneko razočarenje. I da si na kraju priče – ipak sretan.

Nadam se da jesmo. Da smo pronašli tu sreću u godini za nama, a da nas ista dočekuje godini pred nama. U godini koju, želim vam svima, treba proživjeti od prvog pa ponovno do njenog zadnjeg trenutka još više, još jače, još bolje!

Još sretnije.

Sretna nova godina!

Autor: ANA-MARIJA VIZINTIN