Dogovorile smo se naći u mirnom kafiću, gdje bez buke i ometanja možemo popiti čaj i porazgovarati u miru, samo ona i ja. Nekoliko tjedana pokušavale smo uskladiti njeno zdravstveno stanje i moje obaveze. Bile smo u kontaktu i čekale trenutak koji je odgovarao objema. Nisam je forsirala. Znala sam o čemu se radi i nekako, najiskrenije… i sama sam čim više rastezala taj susret. Koliko sam ga priželjkivala, toliko sam od istoga strahovala, samim time što mi je ona baš posebno draga, od prvog trena kada sam je ugledala.

Naš prvi susret dogodio se negdje u ovo doba prošle godine. Možda ipak, koji mjesec ranije. Radila je na frekventnom mjestu na kojeg sam često svraćala kupiti svakodnevne gluposti i sitnice, jer mi je isto to mjesto, bilo uz put i na ruku. Samo bih stala onako, by the way, i skoknula po ono što mi je falilo.

Sjećam je se kao uvijek vedre i nasmijane djevojke. Oči su joj se smijale. Živa, vesela i temperamentna, kakva je bila, s nasmijanim, ogromnim okama i usnama razvučenim u iskren i širok, topao osmjeh – osvojila me na prvu. Oborila, doslovce! Tu je negdje, generacija  moje kćeri. Radi i studira. Vrijedna mala Kada god je radila, uvijek bi popričale i zezale se, nasmijale. Zaista je bila pravo osvježenje!

Kako sam često svraćala na mjesto gdje je radila prirasla mi je srcu i postala posebno draga.

Sredinom srpnja prošle godine, izašla je moja prva knjiga. Nisam previše pričala o tome dok sav, dugo pripremani materijal, nije otišao u tisak. Sjećam se da sam, baš taj dan, kada sam napokon bila sigurna kako su svi mogući uvjeti zadovoljeni i da moja prva knjiga kreće u tisak, raspalila sam tu vijest na sva moguća zvona i krenula s udarnim pripremama za promociju u Opatiji. Htjela sam se i njoj pohvaliti, međutim, nije radila.

Nije radila taj dan…nije radila idući dan.. i puno dana nakon toga.

U međuvremenu je izašla i moja knjiga. Prošla je i promocija … I dalje sam svraćala na mjesto gdje je radila, ali nje nije bilo. Pomislila sam kako je sigurno na godišnjem i jedan dan sam zbrojila kako taj njen godišnji ipak malo predugo traje. Da nije promijenila posao? Pa, valjda bi mi rekla da odlazi na drugo mjesto, pobogu! Nekako mi je bilo neugodno propitkivati joj kolege, pa sam to nekako preskočila.
Međutim, sve se u životu posloži, tako sam i ja, ne tražeći uopće info o njoj, dobila servirane informacije kada sam se tome najmanje nadala.
Ljeto, cuga s prijateljicom na terasi uz more, lagana ćakula o svemu i svačemu što nam se dogodilo od kada smo se vidjele zadnji put i ona se odjednom sjeti:
–    Joj kako me neki dan pokosila vijest da je jedna cura bolesna. Mlada.. premlada za tako opaku bolest. Bože moj, kako je život ponekad nepravedan… Tako je bila vesela i puna života.. najdraža mi je bila tamo među svima njima! Posebna cura! Baš fali na mjestu gdje je radila. Dolazila sam najviše zbog nje …

I tada izusti mjesto na koje ja svraćam već mjesec i pol i tražim moju miljenicu pogledom. Skamenila sam se.

–    Čekaj malo, o čemu ti govoriš? Jesi sigurna da je to ona?
Zatrpala sam prijateljicu s hrpom pitanja nadajući se kako se ipak radi o krivoj osobi i da možda nije dobro čula.
–    Jako je loše… jebiga mila. I meni je posebno draga i jako me pogodila ova vijest.. Tako mlada.. Ne vjerujem. Čula sam da je nisu htjeli niti operirati koliko joj je to zlo veliko u njoj. Ide na zračenja. Čekaju da se neman smanji da mogu operirati i vaditi TO van!
Dakle – što reći. Večer je propala i potonula do dna. Nisam se ja mogla smiriti nikako i jedva sam čekala sutra otići na mjesto gdje je nekada radila. Van sebe sam bila. Zaista nisam htjela vjerovati u tu groznu priču.

Stala sam ispred omiljenog by the way mjesta i ušla unutra. Za pultom su stajala dvojica kolega. S vrata sam ih sašila pitanjem:

„Što je s mojom Anđelinom?! Zar je istina da je baš tako strašno bolesna? Zašto mi to niste rekli??“

Jedan njen kolega pogledao me s očima punim suza, a drugi je spustio glavu. Napetost se mogla rezati nožem. Stajala sam ko´ ukopana i čekala odgovor, međutim njihove face rekle su mi sve.
–    Da, jako je loše … na žalost. I nama jako nedostaje … – jedva je govorio onaj s očima punim suza, dok me drugi nije mogao niti pogledati.
–    Pa, kako… Što joj se dogodilo pobogu!?! – bila sam na rubu suza.
–    Neko vrijeme se žalila na bolove u trbuhu. Pripisivali su to onim vašim „ženskim problemima“, međutim, kada su je malo bolje skenirali, otkrili su zloćudan tumor u njoj od 20 centimetara. Na zračenju je i u bolnici. Jako je slaba i loše. Ništa ne znamo više a baš i ne volimo pričati o tome svemu.

Stajala sam kao pokisli miš na sred tog mjesta a tuga mi je kao knedla stajala u grlu. Nisam znala hoću li se ispovraćati ili pasti u nesvijest. Jako, ali zaista jako me ta vijest pogodila. Njih dvojica bili su ispred mene kao mali dječaci, uzmuvani i vidno potreseni. Jebiga, kolegica je to. Ekipa su. Fali im jer je vole. Pa, tko onakvu dušu ne bi volio?!

Ta cura je bila živa vatra i radost, osmjeh i sreća, ljubav i široki osmjeh. Toliko pozitivna i draga da joj je to bilo zapisano u onim njenim velikim, uvijek nasmijanim očima. Nisi je mogao pogledati a da te ne opere pozitiva.

Izašla sam van bez pozdrava i sjela u auto.
–    Zašto Bože, o zaštooooo??? – vozila sam se i postavljala to pitanje. Jebem ti život i sve, da ti jebem sve!
Sutra dan sam ponovno došla na to mjesto gdje je nekada radila, ovaj put s knjigom u ruci. Dan ranije rekao mi je njen kolega da je u bolnici na liječenju / zračenju / ubijanju nemani .. i da leži tamo i miruje.
Ne znam od kuda mi uopće ta “genijalna” ideja da joj odnesem knjigu. Kome da je dam uopće? Želi li uopće čitati? Zanima li je to imalo? Može li itko do nje i dati joj knjigu od mene? Ništa od toga nisam znala, samo sam ponovno banula.
–    Donijela sam joj knjigu da joj skrati bolničke dane. Moju knjigu… nisam joj to stigla niti reći da ću izdati, tj. da sam izdala knjigu. Uglavnom želim joj pokloniti knjigu. Tko od vas može do nje? Može li joj netko odnijeti? Molim vas..
–    U office-u je je gospodin koji je s njom u rodu. On odlazi k njoj u posjete. Mi ne smijemo još ići. Pitajte njega ako će joj ponijeti knjigu. – rekli su mi.

Pokucala sam na vrata i ušla u office pozadi. Predstavila sam se i položila knjigu na stol.
–    Molim vas, odnesite joj knjigu i puno mi je pozdravite.
Više nisam tako često odlazila na to mjesto. Jednostavno, nisam mogla. A kada bih i navratila tražila bih je pogledom i obavezno pitala za nju, slala joj pozdrave preko kolega. I tako mjesecima..
Jedan dan, prije dva mjeseca, navratila sam na to mjesto, kao i inače: u letu. Nisam stigla niti pozdraviti, kad li kolegica govori:
–    E, pozdravila vas je vaša Anđelina i rekla da vam je poslala poruku u inbox na fejsu, ali da joj niste odgovorili na tu poruku sve ove mjesece. Rekla sam joj da svaki put pitate za nju, kada navratite.
–    A Bože dragi, meni toliko poruka dolazi „pod ostalo“, sigurno mi je promaklo, pa ne mogu vjerovati! Kako je ona? Kako se točno preziva? Pronaći ću je ja na fejsu!! – ispalila sam u jednom dahu.
–    Bolje je. Puno bolje. – rekla je kolegica i nasmijala se.
–    Pronaći ću je još danas i javiti joj se! – pozdravila sam i izletila van.
I fakat sam je pronašla na fejsu i dodala je. Dok sam očekivala da mi potvrdi zahtjev za prijateljstvo išla sam prekopati po porukama koje mi dolaze u dio „pod ostalo“. I pronašla sam njenu poruku:

„ Knjigica je danas stigla i do mene 🙂 Hvala, lijepo je vidjeti da te se netko sjeti … Krećem odmah sa čitanjem <3 Puse i pozdravi!“ – napisala je 08. kolovoza 2015.

A ja sam tu poruku vidjela i odgovorila tek 30. travnja 2016. Nakon skoro 9 mjeseci: „Milaaaaa <3 Sada su mi tvoje kolege rekle da si mi pisala! I našla sam te!! Kako si?“
Brzo je odgovorila: „Aaaaa kako mi je drago! Knjigu sam pročitala 2 puta i barem 5 puta sam se rasplakala… Stvarno se svatko u njoj može pronaći… Ja sam napokon malo bolje, nadam se da se ubrzo i vraćam na posao… Kako ste Vi? Puseee :*
„Dobro sam srećice! Stalno pitam za tebe! Neka si dobro! Ako želiš razgovarati – tu sam… možemo i priču napisati, ako želiš. Javi se obavezno, bez obzira na priču.“ – usudila sam se pitati, na što je ona odgovorila:
„ Da, rekli su mi da pitate. Ja vas se tako često sjetim, vas i vaše kartice he he! Naravno, ja sam za! I ovako sam htjela svoju priču podijeliti s drugima, možda nekome olakšam tu bitku, kao što sam je sebi olakšala …

Ostala sam kao pegla na njen odgovor. Bože moj, koja djevojka!! Predivna i predobra! Tako sam je htjela zagrliti…

Tu sam  misao čuvala sve ovo vrijeme i jedva čekala da to i napravim: zagrlim je!

Hodala sam prema kafiću u kojem smo se dogovorile naći kako bi se napričale napokon i kako bi mi otvorila dušu. Utišala sam telefon jer nisam htjela da nam itko smeta.
Već je sjedila za stolom, vidno uzbuđena i ona. Prišla sam joj. Digla se. Zagrlile smo se. Grlile smo se dugo. Toliko je vremena prošlo… Sjele smo za stol. Gledala sam je onako predivnu s onim velikim jezerima od očiju koje se toplo smješe dok me gledaju… gledala sam joj onaj presretan osmjeh na licu… Bila je tako lijepa.

Bože  moj, tako si lijepa djevojka! – izgovorila sam spontano i iz srca.
Pogledala me je i zahvalila, te se s prstima krenula dirati po kosi. Povlačiti je, namještati… Skužila sam da ima periku. Ali, tako joj je lijepo stajala ta frizura.. Neka me tuga preplavila, ali nisam se pustila emocijama. Htjela sam biti jaka zbog nje.
Bože moj sveti… zašto te jebene bolesti postoje uopće? Strašno nešto… – zujalo mi je po glavi. Tako lijepa i dobra, mlada djevojka.. Užas jedan!

Zašto ona? Zašto tako mladi ljudi? Zašto ta neman od bolesti uopće postoji???

Počele smo pričati o svemu i svačemu, a onda smo se upustile u temu koja je mojoj mladoj sugovornici naglo i preko noći, iz temelja promijenila život.
Pričala je smireno i koncentrirano.. hrabro i otvoreno.. brutalno otvoreno.

U njenom su tijelu, nakon što se srušila od boli u utrobi, pronašli neman veličine 20 cm. Dakle, dvadeset jebenih centimetara zla koji je proždirao tako dobro i mlado biće! Nakon punkcije i svih pretraga, nalazi su bili katastrofalni! Dakle, prognozirana joj je ogromna borba i vjerojatnost kako će sve skupa dugo trajati i da ne mogu uopće pretpostaviti kako će se tumor ponašati. Rastao je i obuhvaćao joj već kosti, pritiskao ostale organe.. Nosila je u sebi 20 cm pakla!!

Pitala sam je kako je moguće da se nešto takvo uopće nakoti u tako mladom biću i što joj se tako stresno dogodilo u životu. Odgovorila je:
–    Razvod. Mama i tata su se jako ružno rastali. Preuzela sam brata na sebe.. Radim i školujem se. Uspjela sam diplomirati i dobiti posao. Ok, nije u struci, ali sama živim i plaćam svoje račune. Pogodio me način razlaza roditelja i kako se to reflektiralo na mene i brata. Jako, jako bolno i ružno. Stalno sam štitila brata i plutala između mame i tate.. i eto vidiš što mi se dogodilo 🙁 Sve sam filtrirala preko sebe.
U zadnje vrijeme često me znalo boljeti u utrobi. Gutala sam tablete protiv boli – jer drugačije nisam mogla funkcionirati niti raditi. Bila sam na par pregleda.. na hitnoj nekoliko puta.. Ništa nisu vidjeli, sve dok se od bolova nisam srušila.. Onda su me stavili na onaj veliki skener i imali su što vidjeti. Odmah su uzeli uzorak i dali na analizu. Jel´ mi vjeruješ da sam znala kako je ono najgore. Znala sam … na žalost.. Znaš to.
Kada su stigli rezultati od punktiranog uzorka, moji nisu mogli govoriti od šoka. Plakali su toliko da sam ih ja tješila kako će sve biti u redu. I tu misao sam držala do kraja! Nisam se bojala niti doktora i njihovih loših, netaktičnih prognoza. Slušala sam što mi savjetuju,  a i napravili smo dodatna stručna mišljena van Hrvatske. Prepisali su mi more kemoterapija. Primila sam prvu i otpala mi je sva kosa. Nakon druge i treće toliko sam loše podnosila terapiju, da sam mislila kako ću se raspasti od iduće!! Toliko sam oslabila da više jednostavno nisam mogla primiti niti jednu više. Jednostavno, tijelo je odbijalo terapije. Odlučili su se za zračenja i tu smo krenuli jačati i boriti se iz dana u dan… iz tjedna u tjedan..

Primila sam preko 30 zračenja. Najviše me pogodio gubitak kose … – rekla je i ponovno se podragala po perici, popravila je šiške i pogledala me onim veselim okama.

Srce mi se slamalo. Gledala sam je u oči i kosu i ponovila koliko je lijepa i hrabra te da ne mora stalno popravljati frizuru, jer joj lijepo stoji tako. Nasmijala se. Uzela je svoj  mobitel i pokazala mi sliku bez kose … Progutala sam knedlu i nastavile smo dalje razgovor.

Borba, ustrajnost, disciplina, ulje kanabisa iz Italije kao i neki prirodni lijek s Kube kojeg je konzumirala uz ogromnu pozitivu, osmjeh kojeg nije skidala s lica, bodrena s terapijama Theta healinga uz zračenja i potporu svojih bližnjih, doveli su do rezultata i napretka! Neman se sa 20 centimetara počela smanjivati i nestajati. Liječnici su bili vidno šokirani i iznenađeni kako joj tijelo reagira i kako tumor nestaje.
U toj borbi ostala je bez kose ali i bez dugogodišnjeg partnera, koji ju je ostavio u najgorem trenutku. Nije joj niti jednom došao u bolnicu. Jednostavno je nestao iz njenog života, a bili su godinama skupa.

Totalno se okrenula sebi i sebe je stavila na prvo mjesto. Zavoljela je sebe i svoje tijelo. Posvetila se sebi. Posvetila se i hranjenju svoje duše s ljudima i stvarima koje voli, pa se okrenula novim ljudima i uživala je u onome što voli raditi, a sve ono što ju je iscrpljivalo – odmaknula je od sebe.

Od kontrole do kontrole tumor se smanjivao. Zadnji ultrazvuk i pretrage pokazale su da je doslovce nestao, tj. da je od 20 cm nemani ostao tek pokoji, prestrašeni centimetar koje se raspada i nestaje.. vidno iščezava.
Tu večer kada smo sjedile i razgovarale, bila je večer prije velike kontrole i konzilija liječnika. Čekale smo idući dan potvrdu liječnika kako je sve gotovo. Bila je uzbuđena i prestrašena, ali s vjerom kako je ipak sve u redu.

Svi nalazi su pokazali pobjedu i čuđenje svih liječnika iz konzilija liječnika koji su vodili njeno ozdravljenje. Naša je Anđelina pobijedila nemam! Ne samo da ga je pobijedila, nego je nemam spržila svojom pozitivom i širokim osmjehom kojeg nije skidala s lica! Niti na trenutak nije mislila kako je njeno ozdravljenje upitno! Odlučila je iz ove borbe izaći kao pobjednik.

I je! Pobijedila je najtežu bitku u životu!

–    Zbog terapija i svega, rekli su mi kako možda neću moći imati djece…  Nema veze. Ako je to cijena, prihvaćam je.. Ali, nekako mislim, kako ću se ja kroz neko vrijeme totalno očistiti od svih ovih zračenja i terapija i kako ću ipak probuditi svoje tijelo, te jednog dana na svijet donijeti dijete … moje dijete… zdravo dijete. A, ako ne uspijem imati svoje dijete, usvojiti ću ga – pogledala  me i nasmiješila se.

Razišle smo se s dugim zagrljajem i mojim iščekivanjem njene poruke s rezultatima konzilija. Vjerovala sam kako je sve u redu, međutim, kolumnu nisam pisala dok nisam dobila potvrdu da je to zaista tako! Javila mi se tijekom dana s porukom:
„Samo da javim, nalazi su odlični… Ostalo je svega 1,9 cm od tumora i još je u raspadanju!!! Pobjeda!!!“

Da mila moja! Ovo je pobjeda i to znaš kakva?!? VELIKA!!! Ovo je priča za tebe i sve one koji prolaze isto! Ovo je moj mali doprinos vašoj borbi protiv nemani, na putu prema pobjedi!

Zavolite sebe! Posložite prioritete! Odmaknite se od negativnih ljudi i stresnih situacija koji hrane zlu neman koju svi imamo u sebi!

Ne dajte nemani da se hrani vašom tugom i nezadovoljstvom, strahom … Odmaknite se od svih takvih! Odjebite ih još danas – nemate što čekati!! Okrenite se onome što volite raditi, onome u čemu uživate… ne dozvolite da vas ljudi crpe i prebacuju negativu na vas.. Ne nosite nikakvo nezadovoljstvo niti tugu u sebi! Ispušite se, vrištite, lupite šakom o stol, ali ne nosite ništa negativno u sebi!

Ljudi su danas toliko tužni i nezadovoljni.. toliko nas sve pogađa … toliko toga nosimo u svojoj duši.. Tijelo nam plače. Duša isto. Zastanimo i promijenimo svoj način ponašanja prema samima sebi dok je još vrijeme! Tijelo šalje signale! Vapi za promjenom!

Cijeli dan mislila sam na moju Anđelinu i nestrpljivo čekala rezultate liječničkog konzilija. Nakon što mi je javila sretnu vijest, sjela sam pisati tekst. Sve se posložilo.. i ima smisla i simbolike! Baš se sve posložilo na mjesto u pravom trenutku i u pravo vrijeme. Kolumna je došla na kraju Anđelinine borbe. Baš jučer se potrefilo da se nađemo i da mi ispriča priču. Baš se poklopilo da je danas liječnički konzilij i da sutra izlazi kolumna kao znak pobjede …
Koja simbolika … koji slijed… koji niz… Blagoslovljeni.

Anđelina, hvala ti što si kroz mene progovorila o svojoj borbi i pobjedi! Hvala ti što si bila toliko hrabra i jaka, te s tom hrabrošću svima, u sličnoj situaciji, dala snage i krila da mogu pobijediti neman!
Dobila si novu priliku i sada je iskoristi. Samo naprijed. Koračaj hrabro! Pleši! Ponešto si novoga naučila, a najvažnije od svega je da koreografiju života već jako dobro znaš!
Čestitam ti na pobjedi, hrabrice moja! Ne skidaj nikada svoj osmjeh s lica,  djevojčice s očima poput jezera!

Zavolite sebe!
Vaša Pinkica!

Autor teksta: IVANA GRABAR

Kontakt:

• Facebook stranica: PINK PEN IVANA GRABAR
• E-mail: marketing@pinkpen.com.hr