Budi svoj! 

„Molim vas ima tu netko od vas tko će me naučit onome – kako se kaže:
Što na umu – to na drumu? Molim vas, ja bih to rado naučila, plaćam ako treba, samo šapnite kako se to radi, jer sa svojih 34, još to nisam savladala. Ima li nade za mene? Uvijek šutim i trpim, grizem se, ne želim nikoga uvrijediti niti povrijediti. I onda sebe lupam po glavi i poslije mi bude žao što sam neke stvari prešutjela, a trebalo ih je reći…“

Na ovaj sam post jučer naletjela na naslovnici FB-a i sjetila sam se sebe unazad petnaestak godina. Bila sam ista takva! Curičak od svojih tridesetak godina, srce veliko ko´ kuća, širok osmjeh i film u glavi kako su svi baš takvi – kao ja. Bila sam osoba koja je uvijek ugađala baš svima, svima htjela napraviti da se osjećaju dobro i ugodno, trudila sam se svima učiniti ono što traže od mene i preko toga, radila sam usluge, podmetala svoja leđa za svih, redovno dobivala kritike i penale i kad je bila i kada nije bila moja krivica. I tako sam bila pometalo za svih dok me nije samo presjekla jedna obična, banalna situacija.

Moj prag tolerancije oduvijek je bio veličine olimpijskog bazena. Krcali su u taj bazen svi sve i sva, a ja sam to dozvoljavala. Svima. O da! Ne možete me zamisliti takvu ne lajavu? Vjerujte mi na riječ – bila sam baš takva – kao da sam imala flaster na ustima! Dakle, krcao se taj olimpijski bazen godinama, a ja sam prelazila preko toga svega i plivala u svoj toj hrpi nezadovoljstva. Često sam bila tužna zbog toga što sam takva, osjećala sam se nesposobnom beknuti i ispustiti neki glasić, reći svoje mišljenje, zauzeti stav, izboriti se za nešto, pogotovo kada sam znala da sam 100% u pravu … I sve me to baš deprimiralo, frustriralo.. Znala bih po cijele dan razmišljati što bih rekla da se takva situacija opet ponovi. Sama sa sobom bih vodila dijaloge, ali kada bi se slična situacija ponovila – opet bi sve prešutjela, progutala cijelu čitabu koju sam imala u glavi i opet potonula. I to me mučilo baš jako. Ponekada čak i ljutilo.

Ljutila sam se na samu sebe jer sam bila nesposobna izreći svoje mišljenje, zauzeti stav, pa kud puklo da puklo! Ljutila sam se jer sam vidjela kako ostali, koji su se znali zauzeti i izboriti za sebe, napredovali u životu. Njihovo se mišljenje cijenilo. Bili su puno glasniji od mene i sa tom svojom grlatošću osigurali su za sebe bolje uvjete na poslu, bolje plaće, a bili su u poslu možda puno lošiji od mene ili aljkavi, neodgovorni, s puno manje znanja i iskustva, a kada bi nešto zabrljali, uvijek bi se s pričom izvukli i izborili da to što su sjebali prikažu drugačije ili zakače nekom drugom. Samo, ja nisam bila glasna pa sam bila neprimjetna.

Neka, nema veze – uvijek sam govorila sama sebi – nemoj se sad svađati, gurati i boriti za neka svoja uvjerenja. Nije u redu, ali okej. Pusti, daj! Najbolje je prešutjeti i maknuti se. Ne prtljaj se, koga tvoje mišljenje uopće zanima. Gledaj svoja posla i šuti – i tako svaki put. A bazen se samo krcao, krcao!

Nezadovoljstvo je raslo. Obično bi netko od mojih najbližih pobrao kefadu i odjeb niti kriv niti dužan, jer sam bila nabrijana i ljuta sama na sebe. A sav taj stres i frustraciju nosila sam sa sobom i u sebi, a to su najviše osjetili oni koji su mi bili najbliže. Negdje je moralo sve to izaći iz mene, logično je.

Čekate moment kad sam pukla? E, da – vratimo se na to i moj prag tolerancije koji je, podsjećam, veličine olimpijskog bazena. A ti olimpijski bazeni su jako veliki, to valjda znate.

Taj sam the day već bila načeta na poslu. Isto neka glupa situacija koju sam prešutjela i uzmakla. Zvali su me iz škole da mala ima temperaturu i da dođem po nju jer baš gori i nije dobro.

Odmah sam požurila po nju i vodila je doktorici da je pregleda, jer je vikend bio na vratima i nisam htjela ništa prepuštati slučaju.

A u ambulanti gužva kao na koncertu. Ostavila sam knjižicu, javila se sestri i čekala svoj red. Ova je hajcala kao grijalica i počela je kašljucati. Dragala sam je, držala na koljenima i strpljivo čekala naš red. A red nikako da se pomakne. Sporo, presporo. Bila sam smirena i zabrinuta za svoju djevojčicu. Mislila sam se dići do sestre i reći da nas uzme, no bilo mi je neugodno jer je ambulanta bila puna bolesne djece i roditelja koji su čekali na svoj red.

I tada je ušla jedna gospođa s djetetom i op-op, pa drito od ulaza k sestri u ordinaciju. I nema ih, nema.. Svi njurgaju vani, ljute se. Ali nitko ništa ne govori. Pa ni ja. Uglavnom, čekali smo dugo i predugo, ali smo već vidno izmrcvarene dočekale svoj red. Upala svega, visoka temperatura, jak antibiotik, ležanje, meni bolovanje zbog nje. Šou program. Izašli smo od doktorice, sjeli u auto. Ona je baš bila loše od te temperature i na  pol je spavala brižna. Bilo je važno da čim prije krene uzimati antibiotike koje joj je doktorica propisala, pa mi je bilo najpametnije odmah skoknuti do ljekarne. Parkirala sam se i njoj rekla kako sam brzo nazad i da me pričeka u autu. Ušla sam u ljekarnu. Ispred mene par ljudi. Ok. Pričekati ću koji minut. Dvije tete rade za šalterom, ide to brzo.

I tako, stojim strpljivo s tim receptom u ruci i čekam da žena ispred mene završi, da se napokon dočepam toga što mi treba i odvezem bolesno dijete doma u krevet, dam joj taj jebeni antibiotik i pomognem joj da temperatura padne, kad li u tom trenu u ljekarnu ulazi neki stariji gospodin i laganini, kako se žena makla sa šaltera s vrećicom punom lijekova – on je spektakularno uklizio za šalter bez da me okrznuo pogledom! Bez da me doživio, primijetio! Bez da me išta! Kao da ne postojim!

Stao se kompica za šalter i krenuo ispitivati apotekarku. Te ovi lijekovi ili možda oni. I ova mu krene odgovarati. Trajalo je to tako možda 20-tak sekundi. Ja sam stajala ukopana i gledala što se događa – van sebe. Van sebe! I tad je puklo. I tad je krenula poplava iz olimpijskog bazena. Uklizavanje dede do šaltera bila je kap koja je prelila olimpijski bazen! Bila je to kap koja je prelila bazen čija se nakrcana voda već dugo ljeskala po rubu tog istog, smrdljivog bazena. Skoro se prelio preko ruba još u ambulanti – malo je falilo, ali nije. Ali zato se prelio sada u ljekarni! Hello baby! Gotovo!

U tom trenu bila sam hladna kao špricer. Samo sam zakoračila par koraka i stala se tik do gospodina koji je elegantno uklizao ispred mene i preko reda. On je i dalje govorio s apotekarkom. Ona me pogledala ispod oćala, kao ono: WTF?!? Tko si sad ti?!

E, onda je Grabar krenula! Prvo sam pokucala po pultu šaltera: kuc, kuc, kuc! A onda je krenulo iz mene van:

Halo! Ne kužim jesam li prozirna, pa me niste primijetili kako čekam red ili ste vi ćoravi?! Objasnite mi!

Čovjek me pogledao onako s visoka, kao što se ja sad tu nešto preseravam.

Gospodine, može vas biti sram! Ušli ste u ljekarnu, prošli ste cijeli red od četvero ljudi i otišli direktno za šalter kao da ja ovdje ne postojim. Kakvo je to ponašanje? Šta sam neprimjetna? Mala? Nevidljiva ili nebitna? Ha? Ne zanima me što će reći ostali, ali ste taman uzeli moj red, stoga se maknite jer sam sada JA na redu! Dijete mi gori od temperature i čeka me u autu dok se vi ovdje pravite pametni. Maknite se sa strane da uzmem što trebam. Ja vas ispred sebe ne puštam, a s drugima pregovarajte. Briga me. Maknite se!

Tip zinuo ko´ som. I maknuo se. Apotekarka u šoku.

A vi gospođo? I vas može biti sram! Vidjeli ste da je prošao pokraj mene i uzeo moj red. Možda ste mu vi trebali reći kako on nije na redu! Jasno vidite da stojim i gledam nestrpljivo u vas, a on s ulice uskače prije mene! Strašno! Evo vam recept.

Ona mi se ispričala i rekla da sam u pravu, međutim, meni to nije značilo ništa. Baš ništa. Sjela sam u auto i ridala od plakanja. Slomila sam se do kraja, ali i osjetila olakšanje.

Malena je brzo ozdravila. Antibiotici su u par dana napravili svoje, a ja sam naučila da se uvijek, ali uvijek treba zauzeti za sebe, reći svoje fucking mišljenje i ne dati na sebe i svoje najmilije, kao niti na svoje stavove, uvjerenja i osobnost. Jer, ako ne reagiraš odmah, nije dobro. Za tebe osobno. A nije dobro niti za druge jer mu fejkaš situaciju time što mu ideš niz dlaku i puštaš, puštaš.. Ne valja to! Bazen se krca, ti toneš, nemaš svoj stav i svi te peglaju kako tko stigne! Dok ne pukneš ili se raspukneš.

Od uvijek sam bila iskrena, samo nisam bila otvorena. Imala sam kočnicu i nisam se usudila izgovoriti ono što mislim. Ne znam čega sam se bojala..  Ali, kada sam progovorila i čula svoj glas, svoj stav, osjetila svoj ponosni gard i zauzimanje za sebe – osjetila sam se napokon dobro. A reakcije ljudi?!

Vjeruj  mi da sam nakon toga počela progovarati svugdje i sve – kada sam za to imala potrebu. Nikada nikoga nisam omalovažavala niti vrijeđala, ali sam imala svoj stav i mišljenje i automatski sam odavala drugi dojam. Na prvu su ljudi malo ostali iznenađeni na moj gard i uopće ton glasa, međutim jako brzo su se na mene takvu navikli – jer sam bila vrlo odlučna. Parirala sam im. Nisam se više dala zajebavati nikome! I od tada uvijek, ali uvijek kažem ono što mislim, pa da je ne znam kako loše. Dam svoje mišljenje, objasnim razlog takvog mišljenja i dam prijedlog ili sugestiju, čak sam voljna i pomoći nekome da zamišljeno izgura do kraja.

Od tada me ljudi doživljavaju i primjećuju. Od tada sam počela napredovati u svojemu poslu i daleko sam dogurala – da, samo zato što sam se znala zauzeti za sebe i što sam progovorila ono što mislim, znam i osjećam. Zato me i cijene, jer znaju da ću im uvijek reći ono što  mislim, iskreno i otvoreno, bez uvlačenja u guzu ili prešućivanja istine.

Evo, baš neki dan  mi je jedna draga poznanica poslala svoje tekstove, jer žena piše, voli pisati i dugo zapisuje, pa je htjela moje mišljenje. Napokon se ohrabrila da uopće učini taj korak – pita me za mišljenje.

Dala sam si malo vremena i išla pročitati tekstove koje mi je poslala. Ajoj, nikako nije bilo dobro, a ona me nestrpljivo čekala što ću joj reći.

Ja ću ti biti brutalno iskrena, jer smatram da je tako najpoštenije. Imaš smisla, da.. Ali… Fali ti “ono nešto” u tekstu. Više emocija, više opisivanja, više topline. Prestroga si u nekim prijelazima. Prestroga mislim na opise i prijelaze s jedne situacije na drugu. Fali ti taj neki tač, a to ćeš steći pisanjem. Moraš unijeti emocije u tekst. Ti jesi dobro opisala situacije i napisala priču, ali fali to nešto, kužiš? Meni fali. Kada pišeš isključi se i pusti riječi iz sebe. Ne srami se! Samo pusti, jer imaš potencijal, samo imaš i neku kočnicu. Kužiš me ti jako dobro! – napisala sam joj.

Da da…..naravno da te kužim – odgovorila je plaho, a onda je nastavila: A sad iskreno, mislila sam da tvoju kritiku neću preživjeti, ali na nogama sam još…hahah

Nastavila sam…

Ja sam ti mogla reći i ovako: ajme, divno pišeš i super ti je sve. I ti bi nastavila tako i dalje. A to nije fer! Ovako ćeš sama dodati ono što fali. Obojati ćeš svoje testove u boje i udahnuti im dah. Eto, to im fali. Možda sam te malo i pogodila, ali to ti treba da budeš još bolja! Jer ovo je u omjeru ocjena od 0 do 5, za 2 i pol. Okej? 2 i pol! A ti moraš biti odlična i svoja, jer nećeš imati čitatelje. Ako već to želiš – baviti se pisanjem. Onda ti treba netko tko će te i čitati, jel?! Samo piči dalje..

Da bi riječ rekla. Savršeno te razumijem i hvala ti draga još jednom. Kad očekuješ pljuvanje, a dobiješ prolaznu ocjenu, onda si na konju. – odgovorila mi je jer je sve to u dubini duše znala i ona sama.

Da, ja sam u onome što radim perfekcionist i doista sam brutalna. Ali, to je najbolje za onog tko me pita za savjet, a oni koji rade sa mnom – od starta znaju da su najebali. Tražim puno, dajem još više! – napisala sam i skužila kako mi se jako sviđa to što sam joj napisala, pa sam zaključila: Evo mi pametnih misli! To ti je kad se piše iskreno. Ovo ide sad na fb kao post jer je baš lijepo! A ti, sve to što imaš lijepo puštaj van iz sebe! Kroz slova!

Nadam se da ćemo uspjet na neku kavicu. Hvala ti još jednom i mogu ti reći da sam baš zadovoljna tvojom “kritikom”. Ljubim. – odgovorila je i znam da je bila zadovoljna.

Dala sam joj poticaj da ustraje u onome što radi i da bude još bolja, sve dok ne bude TOP!

Od moje transformacije prošlo je puno godina i baš hvala frendici na postu s početka ove kolumne. Podsjetila me na osobu kakva sam bila nekada, pa sam osjetila potrebu da joj ispričam ovu svoju priču, kao i svima vama koji imate problem s „biti svoj“.

Ja sam to promijenila kod sebe nakon što se prelio olimpijski bazen. Nemojte čekati da vam se dogodi isto, jer ne završi uvijek blagonaklono, kako je završilo kod mene.

Budite svoji. Imajte svoj stav! Zauzmite se za sebe i svoj život. Ne budite bez glasa, boje i mirisa i ne idite kontra sebe!

A ja … ja sam i nadalje nasmijani „curičak“, samo puno odrasliji i zreliji sa svojih 45 u guzici i na leđima. I dalje mi je srce veliko ko´ kuća i dalje svima želim pomoći i učiniti dobro – samo ne idem kontra sebe i uvijek imam svoj stav kojeg jasno i glasno kažem. Vrlo otvoreno, iskreno i u glavu. Bez uvijanja, celofana i mašne!

Do iduće srijede ispraznite bazene!

Vaša Pink Penuša!

• Tekst: Ivana Grabar
• Foto naslovnice: Josip Čekada

Naziv kolumni: PINK PEN  Autorica: Ivana Grabar