Što? Zato jer sam pas pa ne znam da je sutra Valentinovo? Naravno da znam! Saznala sam to sinoć za večerom kad je Mali Čovjek ♥ , mrtav ‘ladan, pitao tatu što bi prigodno mogao pokloniti svojoj curi. Mama je na to skoro izlila na sebe lonac juhe, tata se zagrcnuo od kašlja opravdavajući se virozom koja očito još nije prošla, a Čovječuljica ♥ je vikala „Fuuuuuuuuuuj!“ na cijelu kuću jer je u njenoj vrtićkoj grupi totalno fuj kad imaš dečka ili curu i svečano je izjavila da ona TO nikad neće imati jer je „gadno“. Tata je molio mamu da to negdje dokumentira i ovjeri kod javnog bilježnika da joj taj dokument može predočiti za desetak godina. Mama je ovlaš prešla preko toga, al ja mog tatu sve slušam pa, eto, zapisujem. Jedino ne znam ništa o javnim bilježnicama, imam doma samo pisanke A, B, velike na crte za prirodu i jednu geometrijsku jer smo sad to počeli učiti. Zapisat ću tamo.

Enivej, o ljubavi takvog romantičnog tipa, iz osobnog iskustva, ja ne znam ama baš ništa. Inicijalno je postojala ideja da se jednom vjenčam i dobijem djecu, no, kako sam ja prva kuja u obitelji, po mom dolasku mama je intenzivno guglala i raspitivala se o bulldoškim trudnoćama, okotima, carskim rezovima i piometrama i zaključila da ću ja NO WAY IN HELL ikad imati dječicu 🙁 Tako je sva odgovornost spala na Blaža. On se, hvala na pitanju, prije nešto više od godinu dana oženio za moju prijateljicu Lady Gagu ♥ i imaju dvoje prelijepe dječice, Kimi ♥ i Juru ♥ , koje ovim putem pozdravljamo ♥ Naravno da će kolumna obilovati srcima, Valentinovo je, heloooou?

No, manjak vlastitog iskustva ne znači da baš ja ne znam najljepšu ljubavnu priču ikad (ne)ispričanu.

Ide otprilike ovako:

Božić je Valu prvi put ugledao davno, na Livadici Helihopterici na koju su tih dana svi psi koji drže do sebe dolazili na pišanje i kakanje. Pitanje koliko ju je baš vidio jer je dobar dio vida u to doba već izgubio, a i sakrio bi se u grm da ga drugi psi ne vide čim bi ga mama dovela na druženje pa je možda ispravnije reći da je Vala njega nanjušila.

Tako to ide s emancipiranim žen(k)ama koje nemaju problem prve prići mužjaku. A Vala je to doista bila. Emancipirana, mislim. Visoka, dugonoga i dugokosa tornjakuša koja je zaigravala cijelu livadu.

I vjerojatno joj je išao na živce mali bijeli autist koji se skrivao u grmlju pa ga je odlučila uvesti u društvo. Ohh, bilo je tu, kao i u svim pravim fatalnim ljubavnim pričama, nemalo problema u početku! Prije svega, Vala je bila zauzeta. Ozbiljno, imala je Debelog, svog nagrišpanog susjeda i ljubav iz djetinjstva koji je na nju polagao apsolutno pravo. Bila je tu još i Lyra, Valina mlađa sestra, koja je na livadici slovila za kuju s kojom nije trebalo ulaziti u rasprave, if you know what I mean. No, poteškoćama i svim svojim različitostima unatoč, njih dvoje kliknuše.

I krenulo je druženje. Vala je dolazila Božiću na pršutić, na proslave rođendana, dovodila mu svoje male nećake i nećakinje na socijalizaciju… Kao u onom filmu „There’s Something About Mary“, svi su ubrzo postali ludi za Valom. A imalo se kod nje što i voljeti. Vala je lajala bez glasa, šapovala se, pjevala sa sirenama i plivala poput sirene (morske, ne brodske). Božić je, s druge strane, plivao grota-stilom (= utopio bi se kad bi samo pogledao u more), a lajao nije nikad (dobro, zalajao je jednom, u snu, ne znaš dal se on više prepao samog sebe ili mama od spoznaje da pas ipak može lajati)… suprotnosti se ipak privlače.

Kako ni Vala nikad nije imala vlastito potomstvo, odlučila je da će baš Božić biti otac njezine dječice. Pričekajte malo prije no zgriješite mišlju.

Vala je tako jednog dana došla Božiću u posjet, on se baš oporavljao od neke grozne boleštine, a ona je odlučila da je to baš idealan dan za njen porod, valjda da ga malo razvedri. Otišla je u vrt ispod stepenica, iskopala si krater kog se ni granata postidjela ne bi i lažni porod je mogao krenuti! Vala je dahtala, Božo sav izbezumljen oblijetao oko nje te se konačno domislio ingeniozne zamisli! Nosio je Vali iz dnevnog boravka jednu po jednu svoju igračku!

I tako je Vala rodila Gusjenicu Bez Glave, Plavu Loptu i Zelenu Kost. Kad je svu svoju plastičnu dječicu oprala, neko vrijeme su se njih dvoje starali o njima, a onda uredno odšetali iz jame kao da ništa bilo nije i blaženo zaspali na terasi. Da ne postoje, sem mame, i drugi očevici ovog događaja koji o tome mogu svjedočiti pred zakonom, bila bih (ne)malo skeptična da se ovo doista baš tako odvilo.

„Sve prave su ljubavi tužne…“, rekao je pjesnik… I, bar u ovom slučaju, bio je i u pravu. Jednog pretoplog ljetnog dana, bez ikakva upozorenja, Vala je samo sklopila svoje okice. Ona, koja je bila najveseliji, najzdraviji i najšašaviji pas Livadice Helihopterice, otišla je tiho, ostavivši glasan i dubog trag su srcima svih onih koji su ju voljeli.

A Božiću je idući dan na prsima otpala dlaka, ostao je samo okrugao, crveni trag. „Pojma nemam… Opet neki „božizam“…“, rekao je veterinar. No svi su nekako znali što je zapravo predstavljala ta bezdlaka oznaka na mjestu srca

Svima nam želim jednu ovakvu ljubav. Onu o kakvoj pišu mudre knjige. Ljubav koja je velikodušna, dobrostiva, koja ne zavidi, koja se ne hvasta i ne nadima, koja ne traži svoje, koja nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi. Onu koja nikad ne prestaje. Čak i kad njenih aktera više nema. Za života, jedna takva je i dovoljna.

Autor: PRINCEZA BERTA & MAMA B.U.P.