Volim sve što vole mladi?

Pred nekoliko dana u tramvaju naletjeh na veselo društvo, rekla bih, mlađih srednjoškolki. Smiju se i vesele već u 7 i nešt’ ujutro. Sve je to okej. I lijepo. Takve smo bile i mi. Presretno iritantne za ljude kojima je svaki dan PONEDJELJAK! Ali ove su još k tome očito bile i poprilično napaljene.

Razglabaju si mačke na sav glas o tome tko kome šta puši. WTF? Mislim puši ti curo što god želiš, to je tvoja stvar, al’ malo rispekta prvenstveno prema sebi ne bi falilo. Meni se o tvom pušenju ne sluša. Babi s placa se još manje sluša o tome, vjeruj mi. Šofera još više boli ono što ti pušiš o tvom pušenju. Nisi kul. Ni originalna, nisi ni moderna mačko, majkemi. Svi smo prošli svoju „sramotnu“ pubertetnu fazu. I pokušali se folirati. Meni su znali reći da sam bahata, bezobrazna, neodgojena. Priznajem. Ali su to govorili puuuuno stariji od mene. Moje društvo i vaše pušačko društvo probabli, tu i tam, izađu na isto mjesto. Istovremeno, s druge strane tramvaja jedan nonić zamoli malog dečkića da mu ustupi mjesto. Ovaj mulac nervozno puhne, zatrese glavom i zaokrene očima do leđne moždine. Hm???

I tu su mi moždane vijuge, u 7 i nešt’ ujutro, usred tramvaja, krenule raditi ono što sam mislila da neće još godinama. Kritizirati mlađe generacije.

Okej, naravno da svaka generacija nosi svoje dobre i loše izume, stvari, pojave i ljude. I svaka generacija ima potrebu  kritizirati i isticati loše stvari onih novijih generacija. Svaka novija generacija je onoj starijoj šokantna, neshvatljiva i neprimjerena. Mojim generacijama su one ratne generacije, a pritom ne mislim na devedesprvu, objašnjavale da smo „zvicjani“ ilitiga razmaženi, jer imamo kožne lopte. Oni su imali „krpenjače“, bili bosi i sretni. Najbolji pokloni su bile naranče i bomboni. Mi smo generacije koja je dobivala barbike i piste za autiće. Neki čak i plejstejšne.

Sjećam se da sam znala dubiti na glavi i skakati na vlastitim trepavicama po kući jer „svi moji frendovi imaju plejstejšn, a ja ne!“ – mučki sam lagala.  Imali su ga možda dvoje, troje. Dobivala sam kao odgovor one dobre stare roditeljske ubojice svih argumenata: „da tvoji prijatelji pojedu drek, biš ga i ti pojela??? Da se bace s mosta, biš i ti skočila???“. Apsolutni K.O! Rasprava završena. Nisam htjela nit se hitat z mosta, a još manje jesti drek.

Zatim sam svima u kući skakala po bijelim, sivim i ljubičastim na točkice moždanim predjelima ne bi li mi kupili skuter. Kako da ne. Borila sam se svom dušom, srcem i umom svojim. „Ali XY je imao dva popravna i jedva prošao razred…i kada  je konačno prošao razred, dobio je skuter. A ja sam prošla s 5. Zašto ja ne mogu imat’ skuter???… Okej. Nema veze. Druge godine ću past razred pa da vidimo!”

Srećom, moji roditeljkoti su imali završeni tečaj „Obrane od materijalističkih sila – kako maknuti dječje nebulozne prohtjeve sa repertoara?“ Odgovor je bio:

„Slobodno ti padni razred. U biti ni ne moraš više u školu. Sutra idemo svi skupa do tvoje profesorice reći joj da si odlučila napustiti školu. Ponedjeljak ideš sa mnom na gradilište, dobit ćeš kramp i lopatu i krećeš kopati kanale.“

Ponedjeljak sam ipak, teška srca, išla u školu. I više nikad nisam pitala skuter. Jer je on postao sinonim za kopanje po kanalima. Martina feat. Skuter – 0 : Roditelji feat. Kopanje Kanala :- 1.

Kada sam pitala za mobitel i marte, završila sam prati stakla na benzijskoj. Tog ljeta su vrištala od sjaja sva lokalna automobilska stakla. Čudi me da nisu automobili ostali bez svih slojeva stakla koliko sam ih izglancala. I na kraju sam imala i marte i mobitel. Ali usput sam dobila nešto još vrijednije.

Svako oprano staklo je vrijedilo više od miljon bataljona mobitela. Jer me naučilo  vrijednosti novca. Jer mi automatski nije moglo pasti na pamet nekog sprdati zato što nema nešto što ja imam. To, naizgled obično iskustvo, mi je otvorilo oči.

Odrasla sam okružena djecom koja su imala više od mene. I pokušavali su mi objasniti da manje vrijedim jer moji nemaju novi auto i jer nam kuća nije lijepa. Jer moja jakna nije bila markirana. I naravno, lančanim efektom, i ja sam krenula misliti da oni što imaju manje od mene su ujedno i manje kul. Srećom, malo pranja stakla i malo bojazni od kopanja kanala može izliječiti takve dijagnoze. Sljedeće ljeto sam opet luštrala stakla.

Jedna od meni najdražih životnih osoba je dolazila redovito uplakana doma jer je, po slobodnoj procjeni prištavih školskih kolega –  inače vrsnih stručnjaka za telekomunikacije, imala loš i prestar mobitel. Ti isti stručnjaci svoje vlastite roditelje nazivaju glupanima i idiotima. Moje začuđene uši ih čule. Ja sam se bojala i pomisliti takvo nešto o svojim roditeljima, koliko god bila ljuta jer neću dobit neku preskupu igračku ili jer su mi zabranili izaći iz kuće sa imidžem maloljetne kraljice noći.  Bojah se, jer sam bila uvjerena da će mi čuti misli i zašiti mi jednu nježnu zidarsku.

Ta ista grupa genijalno loše odgojenih „individualaca“ je čak osnovala vlastitu grupu na fejsu gdje su sprdali sve „ne-kul“ cure jer nemaju terabajt lajkova na fejsu. Jer nemaju kameru sa 38 miljona piksela. Jer ne nose prst prevelike majčine štikle. I jer nisu slikane u pozi koju pas napravi prije nego što krene gnojit susjedovu travu.  Baš poput onog pušačko-tramvajskog društva s početka priče, i ovi se takvim radnjama časte i diče. Ova grupica genijalaca sa očito indiferentnim roditeljima je prijavljena fejsbuku. No takvih grupica ima posvuda. I svakim danom sve više. Nažalost, uvijek ih je bilo, samo danas imaju i internetski prostor na raspolaganju za svoje frustracije.

Ima i „kreativaca“ što pod satom slikaju profesore da bi se kasnije javno, fejsbučno, sprdali sa tim fotkama. Neš ti fotografa.

Pitam se, kako to isto dijete koje javno izmjenjuje navodna kul iskustva o pušačkim radnjama, koje misli da je kralj ili kraljica svemira jer ima ajfon dvajspet ili koje profesore tretira 56 miljona i milijuna puta gore od vlastitih vršnjaka može izrasti u kvalitetnu osobu? Stvarno se jako, jako, jako nadam da ipak može. I na što će se pak te generacije jednog dana buniti kod nadolazećih mladih generacija? To ne bih ni htjela znati. Znam samo da bi one ratne, gole i bose generacije danas dizale u visine nas Kanalokopače da sretnu ova moderna pušačka ajfon društva.

Lijepo je imati stvari. Tko god kaže da nije, sere. Ali još je ljepše ako ti  netko pravovremeno objasni da nisi ništa posebniji ukoliko u džepu furaš super kul novi mobitel, ako su ti gaće markirane ili ako s 18 voziš nabrijanu bembaru, dok ti vršnjaci ganjaju buseve. Jedina razlika između tebe i njih je da si izašao van iz novčano bogatijeg jajca. Ne znači da je jajce vrednije, ljepše, pametnije, bolje. Samo bogatije. A i to je jako relativno.

I zato sam zahvalna na svemu što mi moji roditeljski odgajatelji nisu dali. Naravno, i za ono što su mi i materijalno i na sve druge, puno bitnije, načine omogućili. I za svaki trenutak koji su uložili da mi objasne zašto je u redu ne imati sve. Jer su mi dali koliko su i mogli i htjeli. Baš onako taman. Ali zaista im najviše hvala na svakome „NE¨! Ne za svaku precijenjeno skupu igračku koju nisam dobila, za svaki moj zahtjev koji je, uz originalne pošalice, odbijen. Hvala im od srca što me nisu odgojili u snobovsku kraljicu!

Ali, jbg, ča je tu je, se pasuje. Vremena se mijenjaju. Pa tako valjda i djetinjstvo. U posljednjih pola stoljeća  evolucije djetinjstva je od krpenih lopti, naranči i bombona, preko pionira, barbika, pista za aute, igre skrivača i plejstejšna došlo do polugolih slika u majčinim štiklama, razbacivanja pušačkim glagolima i apsolutnog sprdanja i nepoštivanja svih i svega.

A zašto?

Jer tebi curo i tebi dečko roditelji nikada nisu objasnili da možeš jako lako završiti sa krampom u kanalu.

Naziv kolumni: KINKI MONOLOZI   Autorica: MARTINA KINKELA