Nisam čitala/ slušala / informirala se o škandalu koji trese naše najpoznatnije rvacko rasvjetno tijelo. Ni neću. Još jedna afera. Još malo galame. Još malo ekskluzivnih vijesti oko toga tko je koga poprčio šotobanko. Na Balkanu ništa novo.

Nisam čitala/ slušala / informirala se o škandalu koji trese naše najpoznatnije rvacko rasvjetno tijelo. Ni neću. Još jedna afera. Još malo galame. Još malo ekskluzivnih vijesti oko toga tko je koga poprčio šotobanko. Na Balkanu ništa novo. Možda je krao. Možda namještao poslove. Možda prodavao radna mjesta za malo pršuta, zemljišta, guzice. Ili sve od navedenog. Meni ni z džepa ni va džep. Dokle god to radno mjesto, pršut, zemljište ili rit nisu moje, mene se, u principu, ne tiče. U principu. Jer čemu trošiti vlastito vrijeme na naobrazbu o takvim epizodama. Rađe ću pratiti  koju ocjenu Ava ima iz latinskog, istraživati gdje su nestali Gotovčevi, da li je Bredpit peder ili polupeder ili voli miješanu salatu, koliko bakica je ovaj tjedan kišobranom ispetardilo nekog saborskog zastupnika. Ta je statistika barem zabavna. Ova vezana uz rvacku elektrorasvjetu je poprilično dosadna. Ustaljena. Uhodana. I ne tiče me se. U principu.

Ali taj poprčeni škandal me je još jednom  podsjetio gdje mi je mjesto. Gdje je moje, tvoje, naše i vaše mjesto dok netko na plavi, kovertni, pršutni, guzni ili „kumovi smo si“ način dobiva posao. Kada se netko kumski zguzi da bi primao plaću, nama je mjesto da šutimo i radimo. Mjesto nam je…da se nadamo plaći za taj rad. Ponekad nam je i mjesto da volontiramo. Jer smo zadrti antikapitalisti i i volimo biti neplaćeni. Jer je sve materijalno fuj.

Plaćeni ili ne, mjesto nam je da si prije svega pokušamo naći posao. Da upicanimo taj kurikulum. Da pesto iljada puta pregledamo rvacku gramatiku tog kurikuluma. Pardon, životopisa. Da odaberemo najfiniji font. Jer možda ćemo baš zbog njega dobiti posao. Šaljemo molbe, šećemo od vrata do vrata i nudimo naše usluge i znanje. Zrihtavamo se poslovnog razgovora radi. Operemo kosu i slično. Čekamo poziv, pozitivan ishod. Skačemo na svaki telefonski zvuk. Pa i na tuđe mobitele. Nadamo se. Sanjamo. Ne odustajemo. Popušimo. Pa sve ponovno. Opet peremo kosu i zrihtavamo se. Uporno dijelimo komad papira na kojem je skupljeno svo naše znanje, odricanje, upornost, rad. Svi naši snovi, želje, sve naše ambicije. I obično sve one, zajedno sa tim papirom završe u smeću. Obično jer nemaš dovoljno iskustva. Jer si se trebao roditi sa dvije ruke, dvije noge, onim nečim među nogama i sa punim kuferom iskustva. Bez njega nigdje. Ko ti kriv što te tvoji nisu znali napraviti takvog da si rođen iskustan. Ili što nisi ispao iz jajca koje ima nekog kuma na poziciji. Ako barem jedno od ta dva nemaš, iz iskustva znam da si stručno najebo.

Zato je nama što smo ispali iz neiskusnih i anonimnih jajca posao da pristajemo na rad iskustva radi. Usavršavanja radi. Jer iskustvo je bitno. Kako ćeš račune platiti, to je manje bitno. Do kada ćeš imati svoju pubertetsku sobicu u roditeljskom domu  nije pitanje koje se treba postavljati. Šuti i radi. Bitno je iskustvo. Jednog dana će biti bolje. Isplatiti će se. Tako barem kažu. Neki ljudi. Koji ne plaćaju tvoje, moje, naše i vaše račune.

Ali zaista, mudro oni zbore. Znaju oni o čemu govore. Ja recimo od svog mog iskustva uspijem svašta nešta. Platim skoro pa i sve račune, ponekad skuham čak i meso, maštam o tome kako letim do britiš pipol u šoping, ne dignem kredite jer nisam kreditno sposobna, što je super.  Peglam si kartice samo doma sa peglom. Lažem samoj sebi kako idem jednom dnevno na pedikure, kako si instaliram  umjetne dlake po tijelu, kako je neka moja stara haljina u principu jučer došla friško iz butige.  Evo, danas si nabavih spejs šatl jer imam viška iskustva i ne znam kamo sa njim. Tu i tam si kupim i nove čarape. Čisto iz obijesti. Više ni ne znam kamo sa svim tim iskusnim čarapama. Zaista uživam.

Ali to nije sve. Ima i onih s druge strane iskusne medalje. Oni što sa te strane medalje zaista uživaju.  Onih što imaju pretjerano iskustva. (Tko zna koliko te mrcine imaju čarapa!?!) Ima onih koji su cijeli svoj život skupljali košare s iskustvom. I dobili su košaricu. Od svog tog vremešnog iskustva, ostali su bez posla. Da bi netko uzeo one mlađe što rade iskustva radi. Ili uguzili nečije kumče koje ne zna ni deklinirati riječ iskustvo. Što je isto super. Nek se ljudi odmore, zaslužili su. Sada kada imaju vremena, dam im ja đir u mom iskusnom spejs šatlu. Možemo i zajedno maštati kako spikamo ingliš u britiš pipol zemlji.

Ali uživao ti u ovoj našoj rasvjetnoj rvackoj idili kao stari iskusni mačak ili malo neiskusno mače, ako tražiš neko novo i sasvim posebno iskustvo, probaj biti poduzetan. Ako si kreativan, ambiciozan, prepun energije, probaj postati svoje firme gospodar. Probaj. Aj der ju. Probaj stvoriti nešto svoje. Iskustvo je nezaboravno.

Imat ćeš jako puno čarapa. Pitanje je samo da li će one biti šuplje. Najprije moraš ispuniti 35 miljona obrazaca. Zatim ćeš morati dostavljati dokaze da ti djedova šukunbaba nije kažnjavana. Poljepiti po svim tim papirima šestotrijspet hiljada biljega. Koji su, baš kao i kurikulumi, papir za reciklažu. Da ne kažemo smeće, jel. Tek onda kreće prava zabava. Zato što si poduzetan, plaćati ćeš državi što ti dopušta da radiš. Plaćati da biš radio. Opet kažem, tko ti kriv što se trudiš. Što nisi nečiji. Što si ničiji. Eto, sada ti je to došlo na naplatu. Mogao si paziti iz čijeg jajca izlaziš. Sjebo si se u  prvim koracima. I sada ćeš  svojim radom financirati nečije kumče. Kumče koje sjedi u uredu i drka…po kompjuteru. Sada ćeš platiti tapeciranje svih državnih fotelja. Sva lažna državna radna vremena. Sva izmišljena službena putovanja, sve odojke, svu janjad i domjenke.

Ali barem si čiste savjesti. Jebeš iskustvo, neiskustvo, kurikulume, odbijenice, fotelje,  kumova jaja. To ne može zamjeniti čistu savjest. To ne može zamjeniti da samog sebe možeš u oči pogledati.

Sutra ću svojom savješću probati platiti račune jer su mi rekli da imam premalo iskustva na kartici. Javim vam kako je prošlo.

Autor: MARTINA KINKELA

Kontakt: KINKI MONOLOZI