Čitam vam ja s mamom portale svako jutro. Pa sam tako skužila da ćete, znatiželjni kakvi jeste, kliknuti na bombastičan naslov. Tipa:

„Može se dogoditi i vama!“ Naravno da može! ŠTO mi se TOČNO može dogoditi?! Skrooooz želite znati!!! I tako ćete pročitati još jedan glupav članak koji veze s mozgom (a ni naslovom) nema. „Jeziva nesreća šokirala svijet! Svi pišu o potezu Hrvata!“

Pa bem mu mišića maloga! Sutra će o tome svi brujati na kavi, a ti jedini ćeš biti totalno neinformirano tele ako sad ne klikneš! Nemo’š si to dozvolit’, klikni, čovječe! Tako sam i ja danas malo željela eksperimentirati s naslovom. Nije da neće biti govora o nasilju, tati i mami, jer hoće, al možda sam vam dužna pojasniti širi kontekst.

Kako se u našoj obitelji sve uvijek nekako vrti oko pasa, tako se odvio i nemili događaj iz naslova. Ne, doduše, zbog Blaža ili mene, već zbog Božića.

Kad je naš predhodnik bio još sasvim mali, išao je u pseći vrtić. Koliko su akademska postignuća u našoj obitelji na cijeni,  govori vam činjenica da je on ujedno bio i jedini pripadnik naše pasmine koji se tada našao u „razredu“ s tri njemačka ovčara, nekolicinom dobermana, rottweilera i pokojim golden retriverom. I Božo. The Bulldog.

Kako su vježbe bile prilagođene svakom polazniku, tako su drugi štenci iz razreda učili, recimo, trag ili obranu/napad, a Božo je uvježbavao kako da tijekom šetnje ne zalegne na pješačkom prijelazu. Kad malo bolje promislim, to je vježba koja bi i Blažu koristila. Vrtić se održavao na livadicama izvan grada koje su, u vrijeme kad zapuše orkanska bura, brisani prostor. A tog dana je puhala bura. OOOOrkanska! Pa je tata, po dolasku, predložio mami da ne riskiraju depilaciju skalpa, već da na svoj red pričekaju u autu.

Oko auta se ubrzo natisnulo još polaznika vrtića zajedno sa svojim ljudima jer je dotični jedini predstavljao kakav-takav zaklon od letećih, netom iščupanih stabala. Dok su mama i tata kratili vrijeme čavrljajući, Božić je kratio vrijeme na zadnjem sicu žvačući igračku. Ovu:

Radi se o vrlo popularnoj igrački među psima, poznatijoj kako kokoš od lateksa. Napominjem, Božo je bio još sasvim mali, mama i tata mladi, a samim time i nedovoljno osviješteni, da ne kažem- glupi, kad su bulldogu išli kupiti tako nešto! Jer se dogodilo upravo ono što bi svaki poznavatelj pasmine mogao predvidjeti- u jednom se trenutku sa zadnjeg sica začulo gušenje. I hroptanje kajndof otkinuo-sam-koki-glavu-i-zapela-mi-je-u-grlu.

I dogodilo se slijedeće (što i te kako govori o muško-ženskim razlikama): u istom djeliću sekunde mama se okrenula glavom, da prvo vidi što se događa, a tata je krenuo rukom, koja je više bila u pozi šake spremne na borbu s kokošjom glavom, da bi riješio problem pa onda zaključivao što se događalo. I tako se to desilo.

Na pola puta između suvozačevog i vozačevog sica, tatina šaka susrela je mamin nos. Obzirom da su se oboje okrenuli vrlo energično (a i tata je trener jedne borilačke vještine), u tom srazu su mamine naočale, a o nosu da i ne govorimo, izvukle deblji kraj. I dok je mama tako brojala zvjezdice, urlajući na tatu da joj nije ništa (iako joj je bilo) i da će im se pas ugušiti ako tata isti tren ne odreagira (ona nije mogla jer su joj naočale bile slomljene), tata je katatonično buljio u mamu u nevjerici što se upravo izdogađalo. Iz ove perspektive, zbilja je malo smiješno. Posebno zato jer je tata Božiću iščupao kokošju nogu (ne glavu) iz grla pa je Božić preživio, a mamin nos na kraju ipak nije bio slomljen, samo uneređen.

I tata je mami kupio divne nove naočale. Ono o čemu je mama kasnije razmišljala nije bilo nimalo smiješno. Oko auta je, ali u njegovoj neposrednoj blizini (da ne kažem da su bili zaljepljeni tik uz njega) bilo bar desetak ljudi. Uz fijukanje olujne bure, malo je vjerojatno da je itko mogao čuti što se u autu točno događalo i da se, zapravo, radilo o nesretnom slučaju. Ali su mogli vidjeti mamu koja plače i urla (urlanje se vjerojatno čulo, buri unatoč), po izlasku iz auta vidjeli su da ima slomljene naočale i krafnu na mjestu nosa, ali ju NITKO, N I T K O nije pitao je li dobro i treba li joj pomoć! NITKO! Muško, žensko, niiiiiiitko!!! Mama je, detektirajući tu sveopću nezainteresiranost, odlučila nastaviti s eksperimentom zlostavljane žene i u nastavku dana, a baš je zgodno koincidiralo da je bio petak i da je mama imala neka vikend-predavanja jer je tad pohađala neku školicu u koju ideš nakon fakulteta da bi svi znali da si jako pametan. Pa je mama, sa zaljepljenim naočalama i nabujkom posred lica, došla na predavanje nepuna dva sata nakon incidenta.

Pogađate? NITKO! Lažem, prijatelj s kojim je mama sjedila pitao ju je što se dogodilo, na što je mrtva-hladna rekla da ju je dečko udario, na što je ovaj umro od smijeha! Maminu izjavu su čuli svi iz okolnih klupa, njezin izgled morao je zamijetiti i profesor s katedre, je li netko bar anonimno zvao policiju? Njoj ponudio pomoć? Jok! Mislim, iz ove perspektive gledajuć, na sreću, jer bi mama onda morala u službeni zapisnik uvesti priču o kokoši od lateksa, što bi bio sigurno jedan od bizarnijih iskaza i i bio bi hit primjer na stručnim seminarima o obiteljskom nasilju. Jer sve druge padaju niz stepenice. Ili su udarile u štok od vrata. I na kraju službenog predavanja je mama, već potpuno izvan sebe od situacije u kojoj se ironijom sudbine našla, održala svojim kolegama predavanje.

O tome kako su ljudi niža bića jer tek na parove razbrojs’ možeš pronaći taj endem od čovjeka koji će nekog pitati što mu je onda kad mu, vidno, nešto jest. Koji će se zauzeti za slabijeg. Koji ne misli samo na sebe. Koji će ustati protiv nepravde čak i ako je samo prolaznik. I kad ga se ne tiče. I dobiti šamarčinu u tom zadiranju u tuđu privatnost. Jer je to jedino ispravno. Kakva će sutra biti djeca koju odgajaju takvi ljudi?     

Ja sam Berta, kuja sam. Žensko od psa. Da živim negdje drugdje, možda bih bila privezana na neku mašinu za silovanje (to doista postoji za kuje) i na svakom tjeranju izbacivala po jedno leglo. Biti žensko, ni u psećem svijetu, nije uvijek najsretnija opcija. Imam očito ludu sreću što živim u obitelji u kojoj je nositi dva X kromosoma privilegij, uzbudljiva avantura. Za ljude i pse. U obitelji u kojoj moja Čovječuljica ♥ svako jutro, krmeljiva i snena, prvo stavlja krunu na glavu i tek onda, u pidžamici, bosonoga, sjeda na doručak. U kojoj je žena majka- kraljica.

Nikad nemojte dozvoliti da vas se tretira drukčije. Da ne ispadne da se teta Clara uzalud borila.

Pripremila: PRINCEZA BERTA