Volim grad koji teče.

Ali ima stvari koje volim još više od gradova i tokova. Kao recimo… posao u struci.

Upravo ta ljubav, ilitiga kronični nedostatak fjumanske poslovno – strukovne ljubavi prema meni me otpuhao na kontinent. Točnije među sir, vrhnje, jajca i krumpir. I evo mene, fjumanske ruralne divojke z Mihotić, skitam se ulicama kapitala.

I moram priznati da mi je ovdje izuzetno…interesantno.  Tu i tamo fulam tramvaj. Pod tu i tamo mislim na cirka jednom dnevno. Ako i potrefim tramvaj, fulam mu smjer. Tako sam umjesto na razgovoru za posao završila u zoološkom vrtu  (u sridu!). Ajd’ ne baš u, ali  jesam pokraj. Zatim na tržnici umjesto u vlastitome stanu, u parku umjesto na poslu. Polako upoznajem i spremišta i okretišta tramvaja jer, hm, eto, povremeno se i tamo pronađem. Po mojoj slobodnoj procjeni, do božičnih blagdana ću  tramvajem stići i do Karlovca.

A za povorku, eeeee, za povorku će uplovim u Rijeku sa tramvajskim alegorijskim kolima. Hešteg #živiopust #krepatmanemolat.

Od kada sam usvojena Purgerka, više ne furam slušalice na ušima i ne nabijam oćali/očale na nos dok sam si urbana po gradu. Čisto jer me strah gaženja tramvajem. Inače su to moja dva najdraža modna dodatka za se profesionalno praviti da nekoga mrvu manje simpatičnog ne vidiš na cesti. I još ti k tome cvike pokriju lijenost. Lijenost da se ujutro digneš ranije i našminkaš. Ili bar natrackaš te kapule ispod očiju. Srećom, ovdje nikoga ne poznajem pa mi dođe na isto.

Otkad živim svoju Bačkuzagre pustolovinu, krenula sam trenirati orijentacijsko trčanje. Na posao. I s posla. Ponekad i varam pa nekoga pitam za smjer. I onda požalim što sam varala. Ovako meni zvuče ti u principu krajnje ljubazni i iscrpno detaljni odgovori:

„Sam ideš tam prema zapadu, pa si uzmeš peticu i si ideš na sjever i  onda 38 stanica tramvajem. Pa  tam prema istoku 155 i po’ metara. I onda se opet vrati natrag 25 koraka sjeverozapadno i si sjedneš na bus u smjeru sjeverojuga.„ – tu negdje su mi suze zatreperile ispod desne trepavice.

Mi primorci imamo ceste koje sve vode na more. More nam je poput kišobrana s kojim  turistički vodič maršira u društvu…probabli Kineza. Kad nam vodu oduzmeš iz jednadžbe i uvedeš strane svijeta,  mi  pod a) kružno kružimo u krugu na rotoru perpetuum mobile style, pod be) manijakalno tražimo lokve i slične H₂O nakupine orijentacije radi,  i pod de) deremo se na đipies i  gugelmapse jer ne kuže kurca. (Ili sam to možda samo ja).

Zadnji put kada sam se strastveno interesirala o stranama svijeta imala sam 5 godina i htjela sam znati gdje je sjeverni pol, Rudolf i Deda Mraz. Sada moram znati gdje je sjever ukoliko želim doći na vrijeme na posao. Ako u nekom parku vidite šarenu spodobicu što traga za mahovinom i godovima na panju, to sam samo ja, izgubih se na putu do posla i tražim strane svijeta.

Jedini dio dana u kojem se još nisam pogubila jest marenda. Pardon, gablec. Hranu nanjušim bila ona na sjeveru, zapadoistoku il’ na sniženju. Pogotovo na sniženju.

No, već na prvim mojim gablečkim marendama primijetih nešto još opasnije od tramvaja. Nešto što, pretpostavljam zbog mog dužeg izbivanja sa prostora Lepenaše, nisam dosad tako često susretala.

Dođemo moj izuzetno glasan želudac i ja pred  mesorezni frižider i pohotno piljimo u  finu šunkicu u ovitku kad nas odjednom horda gladnih potrošačkih košarica napadne bujicom gunđanja i imaginarnim toljagama te napraši na kraj reda. Navodno smo htjeli preko reda. Okej. Dođem na kasu, opet napadanja, naguravanja, gunđanja i borba za redni „pole pozišon“.

Svi se nešto bore, protestiraju, ljute jedni na druge. Tko je prvi, da li su dva reda ili njih 28, tko je koga zajebo, gdje je red, tko je na početku reda, tko je vlasnik tog reda,  tko je vlasnikov redni nasljednik?  Koji red je sjeverniji i što je bilo prvo kokoš ili…red? Ista stvar će ti se desiti u ljekarni, na šalteru, pekari. Pa i tramvaju.

Putujem ja na potezu kućaposo-posokuća, u društvu  kompasa, busole,  dalekozora, kanoćala i nautičkih karata, dok oko mene traju prave prafcate darvinističke borbe za opstanak. Jedna frajla se dere na drugu jer njoj je ova prva uzela mjesto u tramvaju. Mjesto na koje je baš ova prva frajla odlučila sjesti. Ona ga je prva ugledala i sad je njeno. Zapišala ga pogledom. Vade si  mačeve, lukove, strijele  i šmajsere i laju jedna na drugu. Zbog mjesta u tramvaju.

Borba do posljednjeh daha. Skidanja svetaca, rodbinskih veza i životinjskih dvojnika reda radi. Stolice radi. Ljutnja, protestiranje, borba za ono što je tvoje, svoje, moje, naše i vaše.

I zaista, dugo me nije bilo pa sam prestala cijeniti srčanu borbenost koju posjedujemo mi-Hrvati. Točno znamo kada, kako i koliko žustro se boriti. Nećemo se mi džaba zalagati za pravo na dostojanstven život. Za humanije zdravstvo. Za mlade, za stare, za bolesne, za osobne slobode, za sretniju sutrašnju zoru. Ili se boriti protiv samoniklih fontana, vjerskog fanatizma kao nametnutog valjda-morala, pranja  i centrifugiranja poreznoobvezničkog novca, tragikomične sramote kroz koju nas godinama provlači politički  “vrh“.

Ne. Mi se borimo za ono što je bitno. Za mjesto u redu na frižideru. Na mesoreznici.

Za šunku u ovitku na sniženju.

NASLOV KOLUMNI: KINKI MONOLOZI  /  AUTORICA: MARTINA KINKELA

“Već u jako sitnim godinama sam htjela naučiti abecedu ne bih li krenula pisati pisma.  Pisanje me pratilo kroz djetinjstvo i školovanje, no pubertet i njegove klasične boljke su zatomili moju strast prema riječima. Sve dok me u posljednjim godinama studija  te iste riječi nisu ponovno „napale i  zarobile“. I od tada me ne puštaju na miru. Pisanje mi je ispušni ventil. Zabava. Veselje. (O)smijeh. Dijete sam sa sela. Doduše malo urbanijeg sela. Al’ opet sela, jel. Nekad opatijska gimnazijalka pa tršćanska studentica arhitekture.  Trenutno tražim neke nove, pretežno arhitektonske puteve po ulicama glavnog nam grada (ukoliko uređujete stan il’ gradite kuću – I’m your girl). Često se i izgubim po tim velegradskim ulicama. Uđem u krivi tramvaj i slično. I pišem. Pišem o svemu što me potakne na razmišljanje. O svemu što me razveseli ili naljuti. I pišem jer to volim. Dolazi mi prirodno. Prirodno kao moru sol.  Kao ptici krila. Kao burek u zoru. Kao piva uz pizzu. Kao  pjevaču pjevanje. I bolje da je tako. Jer pjevati znam samo na pjejbek.” Martina Kinkela