Strah u Ulici Mojoj

Šepam. Pola Amerike je plakalo zbog toga (vidjela sam na televiziji) skupa s mamom i Čovječuljicom  . Dečki nisu plakali jer tata zna razlog zbog kojeg šepam, a Mali Čovjek   je, kako kaže, prevelik da bi plakao. Iako je provjerio s mamom da li je to dobar razlog za plakanje jer, navodno, ima dobrih (kad ti netko blizak umre ili je bolestan- potonje je naš trenutni slučaj) i nedobrih razloga za suze (kad ti Čovječuljica   ne da da opasaš Lego Friends dvorac bombama iz Star Warsa je skroooz nedobar, to smo naučili). Tata, naime, zna da ja šepam zbog Moča. Ne znam točno koji je službeni naziv za tu napravu iz Pakla, to vam je ona kvazi-metla koja ima hobotničarske pipke i služi za pranje poda. Ne znam ni koliko mama plače zbog same činjenice da šepam, a koliko iz grižnje savjesti jer je ona jedina koja ju koristi i očito je da je ona ta koja ju je nesmotreno zaboravila vratiti u Tamnu Komoru (koja se književno zove ostava, učila sam to iz Prirode) u kojoj vražja metla živi.

Ukratko, bilo je jedno sasvim obično jutro, tata je došao mami reći da će neki barba Trump (koji meni ful liči na nekog shiba inu s lošom frizurom) izgleda ipak dobiti nekakve izbore (što je, pretpostavljam, u ljudskim razmjerima, kao da osvojiš titulu Bulldog Of the Year, a to je, ono, wooooou!) i Blaž je, kako ništa ne konta, shvatio da treba ići na jutarnju pišikaku pa se ustao, a ja sam si rekla, ajd, idem onda i ja obavit pa ću se prije vratiti u krevet i… tako smo se sreli. Močo i ja. Oči u oči, odnosno, oči u pipke. Bio je nehajno odložen tik uz ulazna vrata spavaće sobe (ne znam kog vraga je tamo čistila kad nam je soba na katu i do tamo nam sto puta otpadne svo blato sa šapa), al je bilo posve jasno da me vreba i samo čeka kad će me zaskočiti pa sam potrčala niz stepenice kao da me sam Trump goni  i negdje na skretanju uganula nožicu. I sad je to obiteljska tragedija (jer je ovo prvi put da mi je nešto) i pod apsolutnom sam paskom svih suukućana, posebno najmlađih koji su si svojevoljno nametnuli dežurstva pa leže pored mene i sprečavaju me u skakanju s kauča/ na kauč.

Nemam nikakvu ideju kako bi me točno Čovječuljica  u tome spriječila (jer sam, otprilike, duplo teža od nje), al ona toliko pasionirano dežura i toliko je sva važna i slatka da se svi pravimo da totalno vlada situacijom  .

Htjedoh vam reći da se i mi psi bojimo. Evo, primjerice, Blaž, koji se ni Nečastive Metle ne boji, boji se grmljavine. Ok, nije se toga bojao dok nam grom nije pogodio onaj važni uređaj za televiziju prekog kojeg tata prati uzbekistansku nogometnu ligu pa je nastao big bang u tri ujutro i pošteno smo se ukakili od straja. Pseći ljudi nerijetko se zbog naših strahova obraćaju psećim stručnjacima za strahove, no, kako je u našoj obitelji vodeći pseći stručnjak- mama, onda se mi nikome ne obraćamo, nego nam ona kaže što i kako. Kao i u svemu.

Prije svega, strah nije ništa nenormalno, ni kod vas, ni kod nas. Da vas ne zamaram amigdalama i talamusima (to je nešto u mozgu što nečem služi), recimo da je to normalan „odgovor“ na nešto što percipiramo kao opasnost, kao, primjerice, grmljavinu ili Metlu from Hell. U pravilu, kad se prestrašimo, reagiramo bijegom (ja) ili napadom (Blaž). Lako ćete prepoznati da se bojimo ukoliko znate čitati naš govor tijela- često ćemo zijevati (ne zato jer nam se spava), manijakalno se oblizivati, nećemo željeti hranu za kojom smo inače ludi i sl. Najčešće se bojimo jer smo doživjeli neko neugodno iskustvo (tipa, udar groma u tri u noći od kog ti eksplodira uređaj za uzbekistanske utakmice), no razlog može biti i taj da nismo prikladno socijalizirani u razdoblju od trećeg tjedna života pa sve negdje do četvrtog mjeseca starosti kada najviše učimo i kada bi se trebali priviknuti na Močo (ja nisam).

Obzirom da su dani (i noći) grmljavine pred nama, smatrala sam da možda nije zgoreg napisati slovo-dva o tome kako da nam pomognete.

Prije svega, morate točno znati čega se bojimo, a onda i provjeriti da nije u pitanju neki zdravstveni uzrok. Dugotrajan stres izazvan strahom može nam prouzročiti pad imuniteta, a to ne želimo. Pametni pseći ljudi predlažu da nas pokušate sustavno desenzitirati ili  pak kontrakondicionirati, što sad zvuči jako pametno, al se zapravo radi samo o tome da promijenite naše osjećaje i doživljaj prema Moču. Tako, primjerice, Močo danima možete ostavljati na nekom (jaaaaaaaaako) udaljenom mjestu od mene da se postupno priviknem da on tu živi, a ne da ga iznebuha vadite iz Mračne Komore i ostavite pred vratima moje sobe. Močo je, ajd, još i jednostavan (mama mi se zaklela da će ga zapaliti, jedva čekam <3 ), grmljavina je malo veći problem jer teško da grmljavinu ili petarde možemo dozirati pa će tu možda biti svrsishodnije već spomenuto kontrakondicioniranje. To vam je onaj barba Pavlov radio sa zvončićima, za to ste sigurno čuli. Znači, grmljavinu/petarde trebali bi „upariti“ s nečim što volimo i nagraditi nas za svaki onaj trenutak kad smo izloženi tom negativnom podražaju, a na njega ne odreagiramo strahom. Na ove načine nećete doći do instant prekonoćnog rješenja, ali je to jedini ispravan put. O svemu ostalom upitajte rađe svog liječnika ili ljekarnika, al ono što vam mogu prišapnuti (nemojte reći da sam vam ja to rekla) je da uguglate dog appeasing pheromones (ili D.A.P.) ili Bach Rock Rose kapi, a u nekim ozbiljnijim slučajevima u obzir može doći i medikamentozna terapija, no o tome se ZBILJA savjetujte s vašim veterinarom/liječnikom/ljekarnikom. Btw, imate za kupiti i Cde pod nazivom „Moj pas miran i zadovoljan“ i „Moj pas sam kod kuće“ koje mi imamo doma i koje je moja mama uredno puštala Mom Predhodniku. Koji je, inače, bio gluh.

Eto, nadam se da će moje mudrolije nekome pomoći uoči grmljavinskih i bombastičnih dana koji nam slijede u prosincu. A sad me ispričajte, umro je neki Leonard (super ime za pudlu, al bojim se da nije pudl u pitanju) pa moram ići s mamom densati through the panic ’til I’m gathered safely in, a ne nikako to the end of love.

RIP Leonard Cohen 

Ljubi vas,

Šepava Berta

Autorica: PRINCEZA BERTA & MAMA B.U.P.