Singlerica ili duplerica – pitanje je sad!

Velik dio svog života smo single.

Rodimo se single. Učimo plakati i držati roditelje budnima single. Učimo kakiti na vrčini single. Jedemo, rastemo, padamo, njurgamo, prve korake radimo sami. Uz pomoć naših najbližih. Ali sami. Prvu cigaru ne zapali susjedov pas umjesto tebe. Prvu tekilu-bumbum, ne nategne nitko drugi za tebe. Mamurluke ne možeš prebaciti na drugoga. ( Da bar! ) Jer to nitko ne može za nas učiniti. Da se može nešto srediti po tom pitanju, ja bih već bila našla žrtve koje bi išle okolo sa mnom i ubijale mi skakavce, paukove, jebene bogomoljke. Derale se u moje ime na majmune što se prestrojavaju bez žmigavca. Švercale se u tramvaju umjesto mene. Jer ja se ne švercam. Čisto da budemo na čisto.

Samo nešto sitno godina kasnije, u našim dvadesetima, tridesetima ili mrvu kasnije, biti sam je u najmanju ruku sramotno.  Raditi stvari sam  je strašno. Neprihvatljivo. Horor. Nemaš dečka, curu il’ ili oboje, očito sa tobom nešto ne štima. Smrdiš na kilometre. Manje vrijediš. Jadnik. Jadnica. Nitko te neće.

„Stara divojka, stari mladić. Ona je sama. Nema ti ona baš dečke. Mora da je šviknuta. Nedoseksana. Luda baba.  On nema curu jako puno godina. Sigurno je peder.“

– Zašto?!? Zašto?!? Zašto?!?

Ja sam dugo bila sama. Nekoliko godina. To be egzakt,  u prosjeku mog dosadašnjeg života najvećim dijelom sam bila „očajna samica“. Onaj ostatak vremena sam učila. I nešto sitno, sitno, sitno pila i feštala. I svakog trenutka tog očajnog singlovanja se sjećam sa osmjehom na licu. To nije nikakva tragedija. Ne vrijediš zato manje. Ne smrdiš. Ukoliko se redovito tuširaš. Nisi očajan. To je sve u glavi. U glavi koja dopusti da njoj okolina stvara mišljenja.

Moje singlovanje je bilo jebenissimo. Ne bih ga mjenjala za terabajt dečkiju. Prepuno izlazaka, provoda, trenutaka koje ću pamtiti dok ne postanem senilna. Radiš što god hoćeš, kada i s kim hoćeš. Upoznaješ sebe. Putuješ, veseliš se, uživaš. I ne treba ti zato nužno dečko. Cura. Dečkocura. Curodečka. Možeš sve to i sa njima. Ali ako ih nemaš, čemu žurba? Čemu panika? Ne moramo biti sa nekime samo zato da nismo sami. Pa nismo u vrtiću. Nismo male bebe koje ugledaju nečiju igračku i odmah moraju istu takvu nabaviti. Valjda nismo u vrtiću. Valjda. Valjda. Valjda.

Slažem se, lijepo je u dvoje. Ali tko kaže da je ružno biti sam? Nije. Ima nas svakakvih. Netko voli biti sparen. Netko ne može ni funkcionirati bez pupčane veze. Ali isto tako ima ljudi koji se ne vole obavijati vrpcama. Koji vole biti sami. Postoje ljudi koji ne žele brak, ženu, djecu, familiju. A postoje i ljudi koje ne pristaju biti sa nekime samo zato jer se boje biti sami. Samo zato jer je zgodno. Praktično. Jer se boje da će ostati sami. Jer se boje da će biti manje vrijedni ukoliko ne nađu partnera. I nema tu ništa loše. Kao što ti voliš biti u vezi, netko ne voli. Ili ne želi biti u bilo kakvoj vezi. „Samo da je“ vezi.

Već u djetinjstvu sam shvatila da se žene i muškarci koji nisu našli svoje partnere i koji se nisu „rasplodili“ drugačije kategoriziraju. Nije to neka strikna kategorija. Više način na koji se o njima priča. Kao da nešto nisu obavili. Nešto im fali. Barem se takvo mišljenje stvara oko njih.

Ali, kao što se na samce često gleda kao mrvu manje vrijedne, mogli bi i samci smatrati sparene jedinke  zaluđenima i bedastima. Dvosmjerna je to ulica.

Na koncu konca, zašto biti u vezi koja ti ne paše? U kojoj nisi sretan. Sretna. Koja je samo bijeg od samoće.  Ili maraton navika. Kada možeš biti sretan sam. Ne vrijediš koliko vrijedi tvoja veza. Vrijediš koliko se cijeniš. Ako cijeniš sebe, cijenit će te i drugi. Ako voliš sebe, voljet će te i drugi. A najbitnija, najduža i najljepša veza je ona koju imaš sam sa sobom. Ako ta veza smrdi, ako je ta veza gnjila, sve ostale veze će biti takve. Pa i gore.

Sljedeća najbitnija veza je ona koju imaš sa vlastitim mačkama. Jer, ukoliko ostaneš sama ili sam, one će te dočekivati doma. Sa njima ćeš se svađati oko toga tko je popio mlijeko, a nije kupio novo. I ostavio prazan tetrapak u frižideru.

-„A imaš kega?“ – pitanje koje me je napadalo sa svih strana svijeta u svakoj mojoj single fazi. Okej. Ako me to pitaš, znaš unaprijed da nemam. I prije no što si postavila/io to pitanje, znaš da probabli nemam. Jer mi na fejsu niš ne piše o tome. Jer nemam slike gdje se lickam i cmokam sa svojom dlakavijom polovicom. Jer nemam album u kojem smo otišli na godišnji i proveli pola vremena slikajući se za fejs. I gdje smo ostatak vremena proveli slikajući hranu koju smo (valjda) naručili. Iz čega slijedi da se cijeli GO nismo uspjeli poseksat od silnog slikanja. I zato jer nemam statusa gdje pišem kako ga volim najviše na svijetu. Uz neki citat rock balade. Ali ti svejedno pitaš da li imam nekoga.

Kako bih zanimljivo zapaprila takva pitanja, smišljala sam sočne odgovore. „Volim žene , a ne znam točno gdje se žene koje vole žene nalaze. Mrzim muški rod, rađe ću živjeti sa mačkama.“ Najdraža mi je bila: „Ma ja sam ti poprilično usamljena, očajna, ružna i nitko me neće.“

Doduše, moram biti iskrena i reći da je u svom tom samovanju bilo i dana kada sam bila nešto tužnija što nemam nekoga. Tipa kada sam morala sama vući kufer do stana il’ od stana na bus. Kada me je opet krenuo zajebavati kompjuter. Pa sam ga, mačka hakerica, odlučila sama popravljati. I još ga više sjebala. Baš u tim trenucima sam htjela imati dečka. Kada mi se teglica kumara (krastavaca) nije htjela otvoriti niti nakon energičnog lupanja njenom glavom o stol. I kada bi došlo na red lunarno krvarenje. Tada zaista imam potrebu jokati. Potrebu pretvoriti se u najveću patnicu na svijetu. Patnicu oko koje će netko skakati i gugutati.

A bilo je i dana kada sam bila poprilično presretna što sam single. Kao npr. na Valentinovo. Moraš se depilirati, čupati, razdvajati i oplesti obrve, navući nepokidane najlonke, čiste gaće (neukusna si Martina, fakat neukusna), peglati kosu, zacementirati prišteve. Oprati zube. I još si naći nekoga za dejt. Ako nemaš nikoga, eventualno moraš zube oprati. Ali nije nužno. Tvojim mačkama ne smeta što ti smrdi iz usta. Vole te i takvu. Sve dok ih hraniš.

Ili kada ti frenda ili frendicu netko sjebe, spuca, prevari. Tada si hepi što si solo. Naravno da ih tješiš. Da im ponavljaš kako ga /je nije bio vrijedan. Pjevaš stihove Kasandre i kompanije iz devedesetih. Nisi ti jedini na svijetu. Nismo mi sami na planetu. Vrijeme je da mu kažeš zbogom. – Nije te bio vrijedan. Ni jedne noći. Niti jednog dana. – Ti si vlak što zgrazit ćeš ga mali.

A jedino što si misliš , onak na „bešumno“ style,  jest kako ti je drago da nemaš takvih problema.  Kako ti je divno jer tebe nitko ne zajebava. Sve dok se ne zatelebaš. Pa to postane i tvoj problem.

Doduše, problemi oko prekida veza su jako relativni. Jer prekid nije nužno i problem. Prekinuti vezu može biti strašnost. Prava prafcata strašnost. S druge strane, prekid je nešto najljepše što ti se može dogoditi. Majmun il’ kobila su te spucali. Nek su. Napravili su ti uslugu. Očito te ne žele. Pa zašto biš ti njih htjela/htio? – teško mi je stalno pisati u oba roda…mislim da ću se prebaciti na srednji rod, da sve bude seksualno fer i korektno.

Kada obaviš razgovor za posao i kažu da će ti se javiti, a u principu samo mučki lažu, da li jočeš, plačeš i suze liješ za njima? Ili kada ti vlastiti posao ide na penis, da li plačeš jer si dalO otkaz? Nema ljepše stvari nego naći novi posao. Posao koji guštaš raditi. I zahvalnO si što sa starim poslom više nemaš posla. Kada te tvoja jakna iznevjeri jer ti ne želi zakopčati pancetu koju si skupilO za vrijeme blagdana, hoćeš rezati žile? Ne, nećeš. Pa ima drugih, većih jakni u moru trgovina. Ili manjih porcija.

Nije kraj svijeta biti samO, postati ponovno samO ili odlučiti biti samO. Danas si singlerica, sutra duplerica. Preksutra duplerica opet može postati singlerica. Nema veze da li si vrtićke il’ penzijske dobi. Nebitno je da li si ružno, predivno, razroko, dlakavo, da li gledaš u križ ili ti noge zasmrde u fejk tenisicama. Shit happens every day. Bitno  je pustit shit tamo gdje mu je mjesto. Iza leđa. Potegnut vodu. I put pod noge.

Jer vavek je bilo i vavek će bit „boje sam, nego slabo kumpanjan“!

Autor: MARTINA KINKELA

Kontakt: KINKI MONOLOZI