Sestrinstvo nas je na veoma poseban način pripremilo za onaj odrasli život

Ovih dana su me dvije vijesti jako razveselile. U moru svih zamornih i depresivnih internetskih natpisa o tome tko je kome dužan i kako se obračunava PE DE VE na mali majkato i čašu vode, ta dva su zaista lijepa.

Prvi jest da se je Klepetan vratio. Malo manje lijepa vijest za onog mulca rodana kojeg je naklepetao. I za polupana jaja. Ali lijepo je da se vratio.

Druga lijepa vijest je da je ovih dana bio dan braće i sestara.

U morima i oceanima bulšit obilježavanja nekih tamo sabora, nepotrebnih ratovanja i političkih blagdana, dan pravog bratstva me je ugodno iznenadio. Jer nisam ni znala da postoji. Vratio me u neka divna prošla vremena. Flešbek u trenutke kada sam naučila zašto je lijepo imati brace i seke.

Ja nisam htjela braću. Htjela sam biti jedinica. Mala princeza. Apsolutna kraljica svemira. Sa najboljim igračkama koje je svijet ikada vidio. Moji su imali neke druge zamisli. Opkolili me dvjema sestrama koje su mi pomrsile moje kraljevske tendencije.

Najprije je došla jedna črna kot karbun (ugljen) loptica u moj život. Kao posljedica toga najdraži mi medo zvan Bobby postaje samo 50 % moja imovina. Sve moje barbike su preko noći postale „naše“. A mene nitko nije pitao da li se sa time slažem. Nešto poput indijskih dogovorenih brakova. Oš, neš. Hoćeš. Trebalo mi je nekoliko godina da  prihvatim principi dijeljenja vlasništva. I onda su me opet zajebnuli.

Došla je i druga. Smežurana, ljubičasto-roza buhtlica. Odjednom je samo trećina Bobbyja bila moja. Trećina pažnje, trećina svega. Tada sam već bila mrvu veća curica te sam ozbiljno razmišljala o tome da roditeljima održim govor o seksualnoj (ne)pažnji. Jer sam bila uvjerena kako su obje seke slučajno napravili.

Danas mi je izuzetno drago da su moj mamek i tatek bili tako vrijedni.

Jer da nismo ovakav trio sestrinjski paket, život bi mi bio puno normalniji, dosadniji i siromašniji za jako puno anegdota i zanimljivih faza.

Od „ja sam aspolunta kraljica, šefica i gospodarica, a vi ste moje sluge i ima da me slušate“ perioda, preko „ to su moje šminke, tko ti je rekao da ih smiješ dirati, kozo jedna kravasta“ i „mamaaaaaaa, opet mi je ona kokoš bez pitanja koristila peglu za kosu“ do „posuđujemo si sve što imamo“ faze. Nekoliko mjeseci su moje seke živjele u uvjerenju kako ja  posjedujem supermoći, zbog čega me u svemu moraju slučati.  Čak su dvije od nas, a među njima nisam ja, slučajno bile uvjerene kako su posvojene. Sasvim slučajno. Čisto jer mi je to tada izgledalo strašno zabavno.

Iako smo se sve tri od prvog dana voljele, nismo uvijek toga bile svjesne

Prvi puta kada sam baš osjetila ljubav, ponos i sreću što imam seke seže daleko devedesete. To su one godine kada je u Rvackoj bilo 894264 miljuna puta bolje nego danas.

Divni ljetni dan, sunce prži, cveće, drveće, bla i bla. Ja i srednja seka, nazovimo je Midl Čajld, se igramo. Odjednom se pojavi on. Nepozvan. Arogantan. Opasan. Skakavac. Naravno, vrisnula sam ja. Vrisnula je i Mild Čajld. Vrisnule na način da su nas i hijene u Africi čule. Nakon prvotnog šoka, našle smo rješenje. Točnije žrtvu. Dovukle smo najmanju sestru, koja je tada jedva hodala bez da se popikne. Pustile nju i skakavca same i čekale. Valjda smo tako darwinistički nastrojene mislile da je najmanja šteta ako nju pojede. Sa svoja 3 i po’ centimetra tijela.

Ono što je uslijedilo nikada neću zaboraviti. Meni oči razrogačene, druga seka čeka ishod sa suzama u očima. Neizvjesnost se može nanjušiti u zraku. A kad ono…najmanja seka je podigla svoju nestabilnu nogicu, centrirala jadno skakavče i pljas. Ožgala po njemu ko Todorić po Rvackoj. Ostala je samo jedna velika zelena mrlja na betonu.

Tog ljetnog dana davnih devedesetih sam po prvi puta svjesno osjetila sestrinsku ljubav. Prema seki koja jedva zna hodati, a već junački ubija skakavce. I nije mi bilo žao što sam se radi nje odrekla još jedne trećine svojih igračaka.

Sestrinstvo nas je na veoma poseban način pripremilo za onaj odrasli život. Ponekad i na veoma smrdljiv način. Točnije sa  smrdljivim kušinelnicama. Po hrvaški jastučnice.

Svaki put kada bi me neka od seka vidno uzrujala, ja bih lijepo natrackala njihove kušinelnice sa mojim divnim, mirisnim nogicama.  U posebnim prilikama bih sve to zapaprila i pokojim dimnim, guznim signalom (divna sam bila, znam). I potajno uživala u mojoj mini osveti. Sve dok nisam čopila seku kako toća svoje noge po mojoj kušinelnici.

Što bi značilo da ako u životu nekome nešto radiš iza leđa, znaj da vjerojatno netko drugi upravo radi iza tvojih leđa.

Ubrzo smo shvatile tu veoma jednostavnu jednadžbu. Ako nastavimo trackati tuđe jastuke prljavim nogama, automatski i naš jastuk postaje  prljav i smrdljiv. No, ukoliko potpišemo primirje i surađujemo, samo svemir je granica.

Tako je započela naša filmska faza. Pediod u kojem smo još uvijek bile premale za Brus Vilis i Žan Klod Van Dam filmove. Što bi značilo da smo morale u krpe prije kokoški i pijetlova kako bi roditeljci mogli u miru gledati filmove.

No, mi  smo razvile sistem. Na smjene smo se dizale iz kreveta i  dolazile 28 milijuna puta u kuhinju po vode. Ispijale bi svaku čašu vode 15ak minuta i kroz njeno staklo pratile radnju filma. Zatim trkom natrag u sobu prenijeti ostatku trajbe što smo uspjele vidjeti. To bi nam palilo sve dok nam stvoritelji ne bi zabranili izlaziti iz sobe. Onda bi se prebacile na nove probleme. Na to da smo odjednom jako gladne, uplašene, da nas buba lijeva trepavica. I da nam se, od svih tih galona vode, ekšuali piša. Do kraja večeri bi naši roditeljkoti bili vidno nadrkani, a mi jako umorne i zbunjene. Jer nam je pola radnje filma falilo. No, do dana današnjeg, ovo su mi najdraže  obiteljske filmske večeri.

Jednom nam je najmanja seka slučajno pala preko zida, drito u graju. To bi bilo ono pikavo grmlje. Jer je nas dvije nismo dobro čuvale. U drugom trenutku smo obje svojevoljno skočile u tu istu graju po nju. Jer smo znale da nam je puno bolje opcija  baciti se za njom pa što bude, nego doći doma bez nje. Slijedila su padanja glavom u šahtu, kroz staklena vrata, duga ljetna rolanja i polupana koljena, sakrivanja prvih cigareta od mame i ćaće, tužibabanja, ucjene, spačke, organiziranje prvih Barbie lezbijskih vjenčanja jer nam uporno nitko nije htio kupiti Kena.

Činjenica je da mi je velika većina najdražih trenutaka vezana uz nih dvije. Uz malu terminatoricu kukaca i Midl Čajld koju sam mjesecima uvjeravala kako ja kontroliram vjetar, sunce i općenito kuglu zemaljsku vlastitim glasom, dahom i pogledom.

Danas se oko nas podižu zidovi protiv ljudskosti, vode debate o tome da li bi se nečiji dvorac trebalo prodati i time spasiti Rvacku i zašto saborski zastupnici ne znaju računati postotke.. I zbog takvih nebuloza koje nas okružuju je još bitnije ne zaboraviti na ono što vrijedi. Što nam čini život ljepšim. Klepetan i Malena. I naše sestre i braća. Da li oni koje su nam roditelji slučajno ili namjerno napravili ili pak sestrične, bratići i  prijatelji sa kojima smo na bratski način odrasli.

I zbog toga se, ljudi moji dragi, treba prestati sestrinjski i bratski svađati oko nasljedstva. Oko kuća, oko toga tko je kome što pustio, kome što pripada,  tko je zakinut, a tko nije. Jer imamo samo jedni druge. I ako nam je kuća bitnija od vlastite obitelji, mi tu obitelj onda više ni nemamo. Kuće i novci neće za tebe ubiti skakavce, preuzeti krivnju, zataškati sranje, posuditi ti peglu za kosu i vlastiti kaput. Oni neće za tebe potajno gledati film pa ti ga prepričavati. Niti će ti trackati nogama kušinelnicu.

Kuće i novci te lako mogu baciti u graju. Grmlje. Na ulicu. Tko bi gori, sad je doli style.

Pitanje je tko će biti uz tebe kada te treba iz graje izvući? Ili kada treba za tobom u nju skočiti?