Inače zbilja muku mučim s temama (mislim, ovo mi je tek treća kolumna, al s prve dvije sam muku mučila pa mogu reći da sam do sada u 100% slučajeva mučila muku oko tema), ali ne i danas. Danas mi je Čovječuljici <3 rođendan. U vrijeme kad vi ovo budete čitali više joj neće biti rođendan pa nije nužno da nam čestitate jer sam ovo pisala nešto ranije, dakle, tortu smo  već pojeli (bila je na Frozen), svjećice ugasili, došle su nam Ana i Elsa (u igraonicu, na tom dijelu nisam bila (iz niza razloga :/ ), al mi je Čovječuljica <3 sve ispričala i pokazala slike. Baš je bilo lijepo.

Čovječuljica <3 i ja smo cijeli dan nosile krunu, a Blaž nije jer kad mu staviš nešto na glavu odgriz’o bi si šapu. Mali Čovjek <3 isto nije htio nositi krunu jer je to skroooz za curice, a on ide u školu i u toj dobi, kad si već tako odrastao,  to je turboskrooooooooz neprihvatljivo. Inače, Mali Čovjek <3 i Čovječuljica <3 su naša djeca. Mama voli misliti da su možda malo više njena i tatina, al… we all know the truth, jel? 😉

Nerijetko čujem da je kod vas ljudi vrlo zaživio slogan „Dijete u obitelj, pas na ulicu“ :ilitakonekako: Ja o tome imam svoje mišljenje, koje ću vam, dakako, reći jer sam pas i šta me briga. U najkraćim crtama, mislim da to nije dobro promišljena odluka.

Kad smo dobili djecu, mamu je jedna teta u supermarketu na odjelu suhomesnatog pitala što će sad sa psima. Ono, skroz ozbiljno. Mama je prvo mislila da ju nije dobro čula, šumi frižider, šumi i ona mašina za rezanje šunke, a mama i inače malo slabije čuje pa je tetu zblenuto pitala: „ŠTAAAAAA?!“. Pa je teta ponovila pitanje. Onda je mama duboko udahnula i rekla da nisu još, al nas planiraju odvesti u obližnju šumu i vezati za stablo. Pa je promislila i shvatila da to nije dobra odluka jer bi se ja ekšli znala vratiti kući i skontala da je ipak bolja ideja da nas ostave na autoputu jer su ionako baš to popodne išli u IKEAu pa im je usput.

Kad je mama to prepričavala tati, ja sam odmah znala da se mama šali jer sam prilično sigurna da mi medo u šumi ne bi stavljao led u zdjelicu s vodom, a ja ljeti samo tako pijem. Isto tako sam uvjerena da bi Blaž iščupao stablo skupa s korjenom kad bi shvatio da mama ide nekud bez njega (iako bi to malo potrajalo. Da Blaž shvati. Jeste čitali moju zadnju kolumnu? Niste? Onda ni vi nećete shvatiti.)

Enivej, draga TetaSaSuhomesnatog, znala sam da vam se ne piše dobro kad ste to pitali i bilo je sasvim izvjesno da ćete završiti u nekom mediju ili, eto, mojoj kolumni. Jer nas se nisu „riješili“. Izazovno je, pretpostavljam, iz roditeljske perspektive, imati pse i djecu. Posebno ukoliko moraš voditi računa o tome da udovoljiš brojnim potrebama malih humanoida, a imaš lude pse od kojih jedan pije samo vodu s ledom. A drugi je Blaž.

Kako sam ja pametan pas u obitelji i momentalno shvatila da imanje djece iziskuje ekstra zalaganje, odmah sam uskočila. Primjerice, kad je Mali Čovjek <3 bio u predčitalačkoj fazi, imali smo dva problema- dugo je bio u fazi slogovanja i nikako da iz šuba složi riječ, a i često bi mijenjao b za d. Tako smo odlučili da je najbolje da čita- meni. Ja ga nikad nisam ispravljala, bilo je prekrasno (= uspavljujuće) slušati ga, samo mi je bilo zahtjevno uvijek dizati glavu s knjige kad bi morali okrenuti stranicu.

I tako smo jednom, čitajuć onu priču o tri medvjeda i gitari, kad je onaj medvjedić-umjetnik konačno pribavio klopu i nahranio ostalu braću, pročitali (uskliknuvši, jer je usklična rečenica i rekla nam je mama da se to tako mora):

„Vidiš, Mrgude, sad konačno svi medvjedi u šumi JE*U!“ Na što je mama, koja je netom radila večeru, ispustila zdjelu pašte s vrelom vodom i kriknula: „JeDu! Ljubavi, medvjedići JEDU!!!“ I tako smo, vjerojatno potaknuti šokom od maminih opeklina, naučili razliku između b i d, a i slogovanje nas je brzo prošlo.

Da zađem malo dublje u problematiku roditelji – djeca- psi: ima i onih roditelja koji odluče svojim toddlersima kupiti psa. E, oni su tek special kind of stupid i kod njih obično zaživi slogan „Djete je već u kući, a pas je na ulici tek što je kući primiris’o“. Pošto mi uopće nije jasna koncepcija što je takvima u glavi (pretpostavljam – da će se dijete brinuti o psu? :bwahahahaaaa:), od srca bih svakome predložila da to ne čini. Jer mu se može desiti, primjerice, da djetetu ode kupiti/uzeti psa i dobije Blaža.

Šapu na srce, Blaž našu djecu obožava. Al onako manično, kako on već sve radi. Ono što Blažić NIKAKO ne obožava su sva ostala djeca na svijetu (i ljudi. I psi. I mačke. Potonje posebno.). Pa se, primjerice, može desiti da imate Čovječuljicu <3 koju neka druga kikica, u žaru igre, pred nekim vašim Blažićem počupa za kikicu. Well, recimo da dotična kikica ne bi dobro prošla jer Blaž nikome ne da da se kreće oko Čovječuljice <3 u radijusu od kilometra, a kad bi naša Čovječuljica <3 , k tome, pustila suzu… well… … ovo nije horror kolumna. :/

Ukratko, u nekoj kasnoj predškolskoj dobi možete očekivati od vašeg dvonožnog potomka da će moći dati psu vodu ili hranu i igrati se s njime, ali mu nikad nećete dozvoliti da se igra- njime. Jer ja svakako spadam među najbenevolentnije pse na svijetu i obožavam djecu svih dimenzija, al ne bih preferirala da me netko čupa za uši ili mi gura prst u oko. Vjerujem da baš ni jednom mom psećem kolegi to nije špica.

Ako ste o svemu ovome višekratno promislili i shvatili da će vaše dijete moći imati svog psa s dvadesetak godina, a da su, do tada, svi psi isključivo vaši, onda osobno smatram da je suživot djeteta i psa nešto najljepše što svom djetetu (i psu) možete priuštiti.

Naša mama kaže da doma ima dječjo-pseći gang. Ja osobno više volim misliti da smo dječjo-pseći band, u kom nerijetko svira i tata. Band je osnovan još davno, kad je Mali Čovjek <3 bio još zbilja sasvim mali i kad smo u vrtiću imali akciju „Deset vrećica – jedna smrečica“. Uredno smo skupljali vrećice iz jednog trgovačkog lanca koji mi nije sponzor pa da ga džabe ne spominjem, i dijete nam je jednog dana konačno došlo kući sa smrečicom. Mama je zadatku sadnje prionula pasionirano, totalno se ufuravši u film Jednom su sadili smrečicu (ili lipu, morate biti bar donekle balaševićevski potkovani da biste razumjeli nastavak priče) i objašnjavala Malom Čovjeku <3 kako će on dospjeti za taj hlad.

Uglavnom, mama je u niz navrata pokušala posaditi smrečicu. Ja sam ju, jednako pasionirano, odposađivala. Točnije, smatrala sam da je daleko primjerenije da smrečica raste u našem dnevnom boravku gdje ju svi vide i  kamo sam ju uporno nosila skup sa zemljicom koja se trusila s korjenja, a ne u nekim opskurnim zabitima vrta iz kojih bi ju jedva iskopala. Jooooj, kako li se to samo mami nije sviđalo! I tako smo se daaaaanima mama i ja igrale zakopaj-otkopaj, dok se jednog jutra, kad su se svi užurbano spremali na posao i za vrtić, mama iz čista mira bezrazložno naljutila kad je vidjela smrečicu posađenu u dnevnom.

Uglavnom, rekla mi je skroz neke nelijepe stvari L No, tada se moj Mali Čovjek <3 rasplak’o k’o da mu kožu gule, demonstrativno odložio svoj ruksakić i rekao da će on sad tu sjediti dok mi se mamica lijepo ne ispriča jer se takve stvari ne govore, posebno ne meni koja sam tako osjetljiva!

Ha! Touché! Mamica se, shvativši da svi već ozbiljno kasne, a da Mali Čovjek <3  ne misli odustati, uredno ispričala J

I tako mi svi u bandu uspješno surađujemo već čitav niz godina, sad još pojačani i s Čovječuljicom <3 koja je pak toliko talentirana da već svira prvu violinu J Nemojte propustiti osnivanje vlastitog kućnog banda, ali prvo dobro o njemu promislite.

Ko nije drvo razumeo prvo pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio…
I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.

Do idućeg ponedjeljka, puse šalje Princeza Berta!

O autorici: Princeza Berta

Autorica je rođena 23. veljače DamuNijeLijepoPitatiZaGodine. godine. Od šteneće dobi živi i stvara u Hrvatskoj. Dosadašnji stvaralački opus je bremenit i obiman te, kao takav, teško svediv na svega nekoliko kartica teksta. Iako je po zanimanju kućni pas, velik dio života, još od najranijih dana, posvetila je dekoraciji interijera. Spomenimo tek najznačajnije uratke: rupe na zidovima, rupe na jastucima, rupe na krevetima te, konačno, daleko najupečatljivije djelo, rupe na stolicama, pri čemu je uspješno, na neopisivu radost ukućana, obradila čitavu garnituru. Visoka estetiziranost, kako njezinog djelovanja, tako i pojave, proteže se i kroz slobodno vrijeme – u rijetkim trenucima odmora i razbibrige preferira valjanje u kravljoj balezi, aportirati mrtve ptice, a začarana je ljubavlju prema prirodi i insektima (koje jede). Živi u šesteročlanoj obitelji čiji je članovi oslovljavaju imenom “Princeza”, što pak dovoljno govori o neprikosnovenom statusu vladarice njihovih srca, svemu navedenom unatoč.

Naziv kolumni: BULLJEZGARIJE

Autor: PRINCEZA BERTA