Iskreno, blage veze nemam kako me zapalo da pišem ovu kolumnu – nit’ sam s nekim pregovarala, nit’ sam dogovarala teme, da budem skroz iskrena – naručioca ovog štiva nikad nisam ni susrela! Štono bi ono rekli – nit’ luk jela, nit mirisala (iako mi je prilično neobično koristiti takve fraze jer luk nit’ smijem, nit’ sam ga ikad jela jer su mi rekli da je otrovan. :/ Neću danas više koristiti „nit’“, obećajem, osim ako se ne zaboravim i ne bude mi lijepo pasao u rečenicu.

Uzgredbudirečeno, nije ovo prvi put da mi se događaju takve stvari – za neke od krucijalnih odluka u mojoj obitelji mene nitko ništa nije pitao. Dovedena sam pred gotov čin, kao i bezbroj puta do sada. No, kad smo već zaglavili zajedno, da vam se pokušam ukratko predstaviti. Logično bi bilo da vam prvo kažem kako se zovem, al´ u to nisam baš sad ono 1000% sigurna jer, kad me rodila mama koja me rodila neki ljudi su mi dali jedno ime pa, kad sam se na njega jedva navikla, došli su moji mama i tata i dali mi potpuno drugo ime, a od tada me zovu kojekako. Kažu da je to prilično uobičajeno kad si pas. A ja jesam. Pas, mislim. Radi vašeg lakšeg snalaženja u mojim izlaganjima, recimo da me možete zvati Berta. I nemojte mi sad odmah početi s opservacijama „Kud-to-svijet-ide?!“/“Pas-pa-piše!“/“Dajmo-da-rađaju!“ i slično.

Uostalom, dakako da ne tipkam ja- imam šape, zaboga! I nije mi dozvoljeno mlatarati njima po tastaturi. :/ Moja oštroumna zapažanja tipka moja osobna asistentica/hraniteljica/najbolja prijateljica/daktilografkinja/medicinska sestra… jednom riječju, moja mama.

Kako čujem, kod vas ljudi uobičajeno je da se stvari rade otpočetka pa ću i ja krenuti od nekog svog početka, iako je pravi početak ideje o meni zapravo započeo deset godina prije ovog početka koji ću vam predstaviti.

Kao jako mala, živjela sam u Dalekoj Zemlji koje se baš ne sjećam najbolje jer sam većinu vremena koje sam ondje provela bila ćorava i gluha. Pouzdano znam da su moji biološki roditelji bili neka svjetskih čuda od pasa pa sam tako, još kao posve ćorava, završila u edukativnoj knjizi o mojoj pasmini zajedno sa svom svojom braćom i sestrama (a bilo nas je osam, što je možda normalno u drugim pasminama, al´ u našoj definitivno nije, pa je bilo nužno da nam što prije pronađu Ljude – majke u našoj pasmini inače ne slove za primjer majčinstva u pasa, al´ nije ih jadne ni za kriviti. Rađaju nas carskim rezom pa, po buđenju iz narkoze, zateknu plazeća, gladna čudovišta, a nemaju blage veze čija su.

O tati da i ne govorim – on je samo odradio svoje i ‘ladno zbrisao ploditi druge kuje (ni manje, ni više- u Koreju!), o čemu dovoljno govori i potvrda o Najboljem Ševcu pasmine koju je dobio. (Ne šalim se. Stvarno.) Vrlo je, dakle, nalik muškoj populaciji u ljudi, samo je on pas pa mu to nitko ozbiljno ne zamjera.

Ja svojim početkom držim jedno svibanjsko poslijepodne kad su (tad još uvije- potencijalni) Moji Ljudi, preko pola svijeta, trebali doći po mene. I stvarno su došli, iako su tvrdili da su letovi (iz Edinburgha u London pa iz Londona u Pulu), pa onda i vožnje (od Pule do Milana i iz Milana u Rijeku), u manje u 24 sata bili malkice naporni. To je već bio dobar znak jer, koje su šanse da, kad me jednom upoznaju, istim putem i vrate? Slabašne. :keeeeez:

Skontala sam momentalno da s njima nije sve baš u najboljem redu (realno, bila sam vanserijski lijepo štene, al´ opet ne toliko da njih dvoje neprekidno plaču!), no, kako sam načula intervju koji su s njima vodili Ljudi U Čijoj Sam Se Kući Rodila, shvatila sam odmah da boluju od Najveće Tuge jer su prije svega nekoliko dana izgubili Mog Prethodnika. Kako kaže moja mama, onaj tko je smislio frazu You look like your dog just died znao je što to znači. E, oni su baš tako izgledali. Doslovno.

Sad, možda ćete reći da sam bila premala za nošenje s takvom vrstom tereta, no nadam se da ste već shvatili do sad da ni po čemu nisam prosječna, još manje obična pa sam pred njihovu Najveću Tugu, ravno iz kotilice, hrabro istupila k’o narodni heroj pred streljački vod u zoru, s transparentićem Hey, Tugo, you hit like a bi*ch! i rezolutno krenula u isušivanje potoka koji im je curio iz očiju… Vjerujem da će biti prilike da vas, u nekom od idućih tekstova, detaljno upoznam s ludom obitelji koju sam tog dana usvojila, no danas sam htjela da još samo zaključimo nekoliko stvari.

U posljednje vrijeme sve češće prijatelji iz generacije Mog prethodnika odlaze na mjesto koje se zove Iza Duge. Bez greške znam kad netko od njih tamo ode jer se mama sklupča na kauču, uzme me u krilo i, uz neizbježnu aktivaciju očnog potoka, priča mi kojekakve nepovezane stvari. Ja se pravim da sve razumijem, a mama je uvjerena u to.

Poanta cijelog ovog mog današnjeg izlaganja je da smo mi, psi, čudovišni. Liječimo boleštine i stanja na kojima i klasična i alternativna medicina lome koplja. K tome smo smiješni. I beskrajno zabavni. Volimo vas na način kakav vas nitko nikada voljeti neće. Da ćemo doista biti takvi, prisežemo zakletvu. Možda vam sam čin svečane prisege, nevještima i okupiranima beznačajnim problemima kakvi jeste, i promakne, al´ to ne znači da se ta ceremonija neće odviti. U nekom ni po čemu posebnom trenutku, kad se sklupčamo pored vas i zagledamo vam se duboko u zjenice, u svojoj maloj krznenoj duši obećajemo vam ljubav i vjernost o kakvoj ste čitali samo u nekoj patetičnoj literaturi. I od tada se podrazumijeva da ja, kao canis familiaris, više ne mogu dobiti otkaz. Ma što vam priredila. Tko izda… zna se! 😛

Tipkamo se, pusa, bok!

BY: Princeza Berta