Ne želim nikome kukati i jadikovati jer bi mogla dobiti osudu “Jesmo ti rekli? Jesmo te upozorili?”

Draga Ivana, čitam Vas i u svakoj se rečenici pronađem….

Udala sam se za rastavljenog muškarca. On i bivša supruga bili su u braku više od 10 godina. U tom istom dobili su dvoje djece, pubertetlije trenutno. Budući da sam odgajana u katoličkom duhu – roditelji su teško prihvatili brak s tim čovjekom. Oni, ali i bliža obitelj, prijatelji – govorili su mi da ne ulazim u taj “začarani krug”, da sam mlada, lijepa , pametna, fakultetski obrazovana, sa stalnim poslom, širokim krugom ljudi i prijatelja… No, uzalud. Ja sam vidjela SAMO NJEGA i ono što mi je on obećao. Obitelj!

Nisam razlog njihovog razvoda braka, moram napomenuti. Nekoliko puta su se razilazili, pokušavali opet – i opet se razilazili, dok se nisu i sudski rastali. Udala sam se i dobila dijete s njim. U početku je sve bilo kao iz bajke, no krenule su prepirke oko njegove djece, koja su pod utjecajem majke. Ona se zarekla da će nam uništiti brak, a da će joj sredstvo i način biti vlastita djeca. Priče i filovanja s kojim djeca dolaze kod nas postaju neizdrživa.. I da, suprug nastoji balansirati, udovoljavajući svima, a najčešće sam ja ispušni ventil za sve. Drag je i dobar čovjek, no on nikako ne želi priznati da su djeca pod ogromnim utjecajem; te da su oni samo djeca koja ne bi spletkarila.

Znam da se ne može i ne treba odreći svoje djece, ja sam znala da on ima djecu i s njim sam provodila puno vremena prije braka. Djeca su službeno s mamom, ona je skrbnica, no veliku većinu vremena su s nama. Ja sam uistinu u samom početku željela biti im prijatelj i podrška, no uzalud. Mama je mama. I to je u redu, nikada mi nije bila namjera “glumiti im mamu”..  Uzalud.. Iz najboljih namjera s moje strane – ne valja i nikad neće.

Često se osjećam kao luđakinja koja se bori s vjetrenjačama pokušavajući ga uvjeriti u suprotno. Suprug nema kontakt s bivšom suprugom i nikada nije ništa ružno rekao za nju, dok je sa suprotne strane druga “pjesma”. I mama je uvijek u pravu, dobra i jadna, a tata ne valja. Nije to brak o kojem sam maštala, u kojeg sam ušla sa sigurnošću kako je sve lijepo i bajno, i kako će tako biti skroz.

Vjerujte mi da se često zapitam “zašto nisam poslušala i gledala dalje od svog nosa ?” Teško je… Teško je boriti se i pri tom ne imati podršku onoga za kojeg bi život dali, zbog onoga što ste se odrekli puno toga i pojeli puno govana (oprostite na izrazu). A tu je sada i naše zajedničko dijete. Što s našim djetetom? Hoće li ono biti žrtva svega, ono koje nije krivo ni za što?

Sad mi se plače, jer osjećam da sam u živom blatu i tonem sve dublje. Oprostite na poduljem tekstu, al´ eto… Skupilo mi se. Ne želim nikome kukati i jadikovati jer bi mogla dobiti uz sve to i osudu “Jesmo ti rekli? Jesmo te upozorili?”

Imala sam najbolju volju i namjeru, želju. No, često dođem do zaključka da sam bedasta i da se uzalud trudim. U pravu si kod ovog da se TROŠIM, nerviram i svom djetetu prenosim tu nervozu i tenzije. Moram “trenirati” ignorirati sve i distancirati se, smiriti se i naći svoj mir. Ti si mi ZNAK i dokaz da može i da će biti sve u redu.

• Tekst: Čitateljica (ime poznato urednici)
• Tekst priprema: Ivana Grabar
• Foto: canva.com / free photos