Voljela bih da da netko kome treba ho-ruk, ovo pročita. Da mu pomogne. Jer se doista može.

Čitateljica: Ivana, pratim te stalno… Htjela sam samo reći veliko hvala na potpori i u mojim životnim odlukama. Premda, ja sam doista osoba koja jednostavno zna kada što treba napraviti, to mi je nekako valjda u krvi… čak i krivi koraci čini mi se da su učinjeni da bi bili zapravo pravi… ne znam, neobjašnjivo… Uglavnom, da, dvojila sam, premda sam učinila korak rastave, jesam li dobro učinila. No, nisam se, i ne bih se, i neću se vratiti, ni centimetra. Znam da sam donijela dobru odluku. Za sebe prije svega, ali i za moju djecu.  A i za njihovog oca. Koji, eto već treću godinu od tog koraka i dalje se duri, ne sudjeluje u potpori roditeljstva kako bi otac trebao, ali se ja jednako uporno trudim prijeći preko njegovog durenja i držim ravnu, ispravnu crtu u zajedničkome odgoju naše djece. Oni su mislim doista sretna djeca, znaju da mama i tata ne žive skupa ali ih vole, znaju da mama vodi brigu o svemu, jer to im ne mogu skriti, vide oni to. Ali, znaju da mama nikad ni u jednoj situaciji neće posrati njihovog oca, jer je on njihov tata. Hm, samo se nadam da je tako i kod tate, kad su ondje… Uglavnom, u ovoj podužoj zahvali, htjedoh reći HVALA za dva maila u kojem si mi rekla – saberi se i naprijed, u život u kojem sama sebe cijeniš i to drugima pokazuješ, jer znaš i možeš. A dajem time i šansu da mi u život, kad tad, uđe onaj koji će me istinski cijeniti, poštovati i eto, voljeti.

Pink Pen Ivana Grabar: Odlično! Drago mi je zbog tebe! I samo tako naprijed. Ponosna sam na tebe! JAKO!!

Čitateljica: I ja sam na sebe ponosna. Voljela bih da i mnoge moje prijateljice shvate da jesu jake, da nema jačih od njih samih, da su one glavne, i da jedino one mogu svoj život živjeti. Ali, da, nije lako. To prosvjetljenje ….

Pink Pen Ivana Grabar: To je to! Bravo!! Vidiš kako sad gledaš na stvari?? Upravo sam danas imala čitateljicu koja je full down. Sve sam joj isto rekla kao i tebi.

Čitateljica: Da, sad to shvaćam. Mislim, znala sam to i onda, prije tri godine, samo to trebaš osvijestit, izgovorit. Dobra tehnika je, mislim možda nekom izgleda ludo, ali meni je pomoglo – pričam sama sa sobom, sa odrazom u ogledalu kupatila. Skoncentriram se na sebe i pričam. I pričam. Objašnjavam samoj sebi da donosim dobre odluke, da ja to mogu i da će sve biti ok na kraju. I, nekako to onda dopre do mene. S tim da doista imam potporu veliku ogromnu prijateljica, prijatelja, obitelji, rodbine, to mi pomaže neizmjerno. Ali, da, ništa ne bi bilo da ja sama sebi ne vjerujem. A vjerujem.

Pink Pen Ivana Grabar: Zanimljivo je kako ljudi koji su prošli te faze sada gledaju na njih ili kada im netko kaže da prolazi slično… Koliko drugačije gledamo, zar ne. Kužiš sad sve? Najgore je kada smo u drami razmišljamo negativno! Dramimo! Melje nas ta drama! Upadamo u totalni kaos! I onda ne vidimo ništa. I tek tad kreće sranje u koje se dovedemo sami!!

Čitateljica: Da, pozitiva je bitna. Negativa te samo gura pod vodu, a ondje nema zraka. Meni je pomoglo i to što sam pozitivna osoba koja voli život i sebe. Samo sam to, želeći ugoditi drugom i drugima, potisnula. I to mi je bila greška. Sad sam opet ona stara. Svoja. Nasmiješena. Pomlađena. Da, i dalje su tu problemi. Ali, tu su da se rješavaju. Ne da me čine nesretnom. Voljela bih da da netko kome treba ho-ruk, ovo pročita. Da mu pomogne. Jer se doista može.

Pink Pen Ivana Grabar: O tome se radi! Da iskustva pomažu – jako