Otišla sam. Ali ovaj put zauvijek. Ne isplati se

Sad kad pogledam unazad par godina nisam čak sigurna reći vam kako je počelo, ali znam jedno. Mogu vam ispričati kako je završilo, kakva sam ja nakon svega i sto sam naučila. Znam, ispričano je puno priča o “ljubavnicama”, zlicama, otimačicama…. I kako se u takvoj priči nađe žena, majka, općenito osoba za koju tvrde da je prije svega jako vedra, simpatična, pozitivna i puna ljubavi i razumijevanja. O da, nađu se i takve, jer sam se upravo ja s takvim opisom nasla u toj priči, živjela je ne mjesecima, već godinama.

Kako??? Jednostavno, voljela sam sve oko sebe, ali onu najbitniju osobu nisam voljela, nisam voljela SEBE.

Udala sam se mlada relativno, moj muž bio je zaista moja prva prava ljubav, moj početak i kraj. Ukratko bio je moje SVE. Bili smo si utočiste, sigurna luka i potpora. Bili smo si sve. Život je odlučio malo drugačije pisati stvari, malo teže, jednostavno životno, a ne onako savršeno kako sam zamišljala u svojoj glavi. I krenulo ja poput lavine…jedna prepreka, druga, treća…i snovi su se raspršili, nestali, poput sunca kad ga prekriju oblaci. To sunce se još povremeno pojavljivalo, ali više ga nisam pustila, pustila sam te oblake da pokriju i to malo sunca što je ostalo na našem putu. Jednostavno sunca za mene više nije bilo. Samo sivi oblaci i žena koja se, unatoč svemu i svima oko sebe, osjećala sama…..

Toliko je toga bilo, sad znam. Sad znam, ali tada nisam znala. Za mene riječ sreća više nije postojala. Sve je  bilo tako depresivno, tmurno i bez ikakve nade za boljim. I da onda se pojavio ON.

Da zaista je bilo lakše prihvatiti to nešto novo, jer za ovo što je bilo već tu trebalo je uložiti puno veći napor. Trebalo se boriti, ali ja sam tada mislila da se borim s vjetrenjačama, da je moja borba uzaludna, i da taj neko novi pruža “instant sreću”, za koju nije potreban nikakav trud, već je samo treba pustiti da uđe i prihvatiti. Da sam tada samo znala koliku grešku radim, da ću od svog života napraviti još veći pakao, nikad ne bi pošla tim putem, putem koji je bio sve, ali nije bio sreća.

Zaljubila sam se, ma šta zaljubila. Bila sam žena u već popriličnim tridesetima, a ponašala se poput tinejđerice i gore. On iskreno nije trebao uložiti nikakav poseban napor, i to je ono najžalosnije od svega. Dobio je sve na gotovo, dobio je toliko toga, a vraćao mrvice.

Bio je gospodin “savršeni”. Bio je onaj koji apsolutno razumije sve moje probleme jer ih navodno ima i sam. Da mi smo bili tzv “žrtve“, a ovi dvoje „negativci“. Oni negativci koji nas ne razumiju, ne vole, koji su sebični, kojima smo mi “kao” dali sve, a oni nama ništa.

Bože, kad sad ovo pišem sram me. Ali ako i jednoj osobi pomogne moja priča, utoliko da joj otvori oči, ako nisu mnoge priče do sada, napravila sam puno.

I tako je vrijeme prolazilo, život je tada mogu reći za mene stao. Pitate se kako stao?

Stao, jer sam ionako imala već poprilično obaveza i to malo vremena što je ostalo, poklanjala sam njemu. Moje dnevne rituale, moje vježbe, moje kave s prijateljicama… Sve sam “zaboravila” i svo to dragocjeno vrijeme poklonila njemu. Jel´mi bilo žao? Naravno da ne, pa bio je gospodin savršeni koji radi isto i smatrala sam da se žrtvujemo oboje podjednako, smatrala sam ukratko da zaslužuje svaki moj slobodni trenutak.

I onda jednog dana hladan tuš, otkrila sam (nebitno kako), ali sam otkrila da on svoje vrijeme ne poklanja isključivo meni, ne poklanja čak niti svojoj “pravoj” ženi i obitelji već ŽENAMA. Da dobro ste čule, bilo nas je, vjerujte toliko da mislim u jednom trenu ni sam nije znao koliko nas je. Bilo je gotovo, momentalno GOTOVO.

Slomio me, slomio je moj srce, moj svijet, moj nade i snove. Ukratko slomio je sve u meni. Završila sam na antidepresivima, skupljala komadiće, i malo pomalo dolazila sebi. Tješila me jedino činjenica da drugo nisam ni zaslužila.

I tako sam ja mislila da sam se sabrala, da je sve to iza mene i onda se VRATIO. Vratio se poput onog sunca samo je ovaj put sjajilo peterostruko jače. Kumio, molio, preklinjao, kleo se u sve i svašta da sam mu sve, da ne može bez mene, da je naučio lekciju i shvatio kako želi samo mene.

Nisam se dala, ali tada zapravo nisam ni bila svjesna da još nisam toliko jaka. Pala sam na tom ispitu (sad znam da je to bila kušnja). Očito je Bog vidio da moja lekcija nije baš bila dobro usvojena i da moram gradivo ponoviti.

Drage moje ponovila sam ga, ali vjerujte s tolikom gorčinom, s tolikom tugom da sad jedino znam da je NIKAD nikom u životu ne bi poželjela. 

Taj drugi put bilo je još jače, još intenzivnije, još stvarnije… Jednostavno svega je bilo još puno, puno više. Taj put se i on zaljubio, zaista je i ako išta znam – znam da me na neki svoj način volio. Da, volio me i da dao je najbolje i najviše od sebe koliko takav muškarac može voljeti i dati.

Ne moram Vam pričati da bajka nije trajala vječno. Jednostavno, krenulo je opet. Ali ovoga puta bilo je pakleno. Kad sam opet saznala naš odnos bio je takav da sam mogla reći kako mu vjerujem ne 100 nego 200%. Bila sam sigurna u njegovu ljubav, toliko sigurna kao što sam sigurna kako se zovem. Mislila sam da sam najsretnija žena na svijetu iako još u potpunosti nije bio moj (taj nebitni detalj što je u braku, činio se toliko nebitan).

I opalilo me, ali toliko ovaj put da sam ja opalila njega. Moja reakcija bila je sve, samo ne reakcija osobe koju JA poznam. To više nisam bila ja. Bila je to osoba koja je bila slomljena, povrijeđena, osoba za koju više nije bilo nade…..Bila je to osoba koje sam se prepala.

Ovaj put je doslovno plakao, zvao toliko puta da ni blokada na mobitelu pored njegove upornosti nije imala smisla. OTIŠLA SAM. Ali ovaj put ZAUVIJEK. Kako znam? Zato što sam hvala Bogu napokon uvidjela sto LJUBAV NIJE.

U konačnici, unatoč svemu ne želim mu loše u životu, ne mrzim ga…. Zahvalna sam mu za naučenu lekciju. Zahvalnu sam mu na svemu što sam s njim spoznala. Naučila sam što uistinu znači voljeti prvo sebe, pa tek onda ljude oko sebe. Zato mi vjerujte kad Vam kažem: NE ISPLATI SE.

Provest ćete najbolje godine života boreći se s vjetrenjačama. Otuđiti ćete se od svojih najdražih koji vas uistinu vole, a sve zbog nekog koga u konačnici, ne vi, nego nitko i ništa ne može promijeniti.

I znajte, nije do vas, do njih je. Oni se ne žele promijeniti. Oni su jednostavno takvi. Oni će uvijek imati sigurnu luku, ženu (koju iznad svega žalim), kojoj će se uvijek vraćati. A vi ćete biti tek jedna u nizu….

Ne isplati se. Osjećati ćete se nesretno, frustrirano, nevoljeno, ukratko zaboravit ćete voljeti i poštivati sebe. A kad dođete do toga staje sve. Jer kad ne možete pružiti sebi, ugoditi sebi, biti sretne same sa sobom, tužni su svi oko vas. A život ide, prolazi, juri…ne pita, ne čeka, ne zaustavlja.

Ali vi se zaustavite, iskočite iz tih sumanuto jurećih kola koja vas vuku u propast. Iskočite, podignite se još jače, sigurnije i sigurne u sebe, sretne što ste na vrijeme naučile što ne želite. Bit će teško, bit će bolno, ponekad čak razarajuće i činit će se neizdrživo, ali recite same sebi: Sutra je novi dan!

  • Autor teksta: Čitateljica (ime i prezime poznato urednici portala)
  • Foto naslovnice: Pixabay.com
  • Kontakt: marketing@pinkpen.com.hr