Ne znam koliko vi primjećujete spolne razlike u vašoj okolini. Ja ih, primjećujem ful. Ne samo činjenicu da smo mi kuje strašno pametne, a mužjaci… ne toliko, razlikuju nam se i interesi. Uvelike! Dok bi, primjerice, Blaž samo spavao, ja ne bih spavala gotovo nikad, osim noću kad baš moram (jer se ništa zanimljivije ne događa). Onda, ja oooobožavam igrati Doggy brain train (to vam je ovo: Doggy Brain Train ), on mrrrzi. I mogla bih tako do u nedogled. Koliko primjećujem na ovom mom kućnom, ne odveć reprezentativnom uzorku, interesne spolne razlike nisu minule ni vas ljude.

Mali Čovjek ♥ bi se stalno igrao Legićima. I to onim nakaznima, s likovima iz Star Warsa i sličnih užasa. Čovječuljica ♥ to ne bi nikad. Kako je ona znatno perfidnija u pregovorima, to obično završi tako da se oni doista igraju njegovim Legićima, no ona donese cijeli outfit svojih Barbika, Darth Vadera i ekipu brže-bolje ukrasi šljokičastim kapicama, krznenim čizmicama i pink torbicama pa jadni negativci u finalu izgledaju kao gay ogranak motociklističke bande. Ili, uzmimo za primjer samo ovo što nam je trenutno u kući glavna tema- automobili. Moj tata ih voli. Ne, ono, kao- dragi su mu, voli tu i tamo nešto o njima saznati… noooooou! Voli ih na način da surfa(!!) i čita(!!!) o novim modelima automobila! Pazi dalje! On SKUPLJA automobile! Doduše, ne prave, nego neke male autiće u nekom omjeru (koji ja, dakako, ne znam, al, recimo 1:25) i onda ih SLAŽE na policu (koja bi se daaaaaaleko pametnije dala iskoristiti). Nadalje, tata GLEDA one utrke kad oni ljudi besmisleno voze u krug, al ne samo da ih gleda na televiziji, ne! Ne jednom, bio ih je gledati i U ŽIVO!!! Imola, Monaco Gran Prix… takve stvari 🙁 Jer tata voli „taj miris i zvuk“…

Da, moj tata voli automobile onako kako normalni ljudi vole, štajaznam, pse, recimo. Mama, s druge strane, isto voli automobile. Na skrooooz drugom kraju tog spektra ljubavi prema automobilima. Znatno više ju zanima spolni život moruzgve. Čime se hrani oposum. Populacija i navade koatija u Južnoj Americi. Negdje odmah iza toga su automobili.

A došao je taj trenutak u našim životima kad mama treba kupiti novo vozilo.

Ne zato jer se postojeći pokvario, što bi bio jedini legitiman razlog, ma kak’i! Tata ima izračun kad točno treba prodati stari i kupiti novi, zbog nekog odnosa godište/cijena/gubitak vrijednosti… Onda on mami kaže da baš tad i tad treba prodati auto. Da stvar bude gora, tata joj to kaže mjesecima ranije, u uvjerenju da će ona prosurfati, vidjeti neki automobil koji bi zadovoljavao njene potrebe, onda bi ga oni išli vidjeti u neki salon i sve one predradnje koje se tati podrazumijevaju. Mami se ništa od toga ne podrazumijeva, a i potrebno joj je neko vrijeme da se psihički odvoji od svog automobila i obeća si da onom idućem više neće davati ime 🙁

Kad tata kaže mami da je došao taj trenutak, mamu uvijek nekako prebaci da ugugla dog supplements i provede cijeli vikend udubljena u surfanje internetom, ostavljajući dojam da je u cijelosti izučila građu. Tako je bilo i zadnji put. I, da se ne lažemo, uvijek.

Da ne steknete krivi dojam- mami je automobil nasušna potreba i nešto o čemu je ovisna. Da vi živite na našem brdu od kojeg vam je prvi (rijedak) javni prijevoz udaljen kilometar (nisam baš najbolja u mjernim jedinicama pa uzmite ovo s rezervom) strmoglave uzbrdice, bili biste i vi. Jer trebate voziti djecu iz škole/vrtića u školu/vrtić, na ples i sport, u kazalište i na rođendane, nas kojekuda… dakle, bez automobila ste u pedali/kuplungu/spojki.

Mami je svaki auto koji ima- najbolji i ima dojam da prodaja istog izaziva nesreću. Što nije posve neutemeljeno.

Kad smo zadnji put prolazili kroz ovaj bolan proces, tata je mami rekao da mora prodati auto kroz par mjeseci pa je mama tih par mjeseci guglala suplemente pseće prehrane i vadila sastojke hrana s dogfoodanalysis.com (to vam je SUPER stranica!), što je tata negdje podsvjesno znao pa joj je u jednom trenutku saopćio da joj je pronašao kupca za auto i da će isti po njega doći kroz tri tjedna.

Tu je mama shvatila da su njoj i Goldyu (tako se zvao ♥) dani odbrojeni, no opet se nije mogla natjerati na potragu za novim dok je još ovaj stari (KOM NIŠTA NIJE FALILO!!!) bio parkiran u dvorištu. U maminoj je glavi to neka vrst prevare. I iscurio je tako rok od dvadesetjednog dana i mama je shvatila da je njihovom odnosu došao kraj. Novi vlasnik najavio se da bi ga sutradan došao preuzeti. To je mamu ipak malo trgnulo jer je shvatila da to poslijepodne MORA kupiti drugi automobil, a najviše ju je pogodilo što enormnu količinu stvari, koja može solidno popuniti prostranu garsonjeru, mora izvaditi iz gepeka!

Da se razumijemo, mama je inače iznimno (pa možda čak pinkicu i opsesivno) uredna, knjige slaže po autorima i žanrovima, majice po bojama… al´ auto ne spada u tu sferu. On je odlagalište za role, romobile, dječje mokre čarape koje je trebalo prezuti, naše probušene lopte nakon livade… mama to ne baca, već uredno kolekcionira u bunkeru jer nikad ne znaš kad ti može zatrebati! Kad je stigao Dan D, mama je shvatila da takav automobil ne može predati novom vlasniku, odlučila ga je isprazniti, pa čak i odvesti na pranje. Sama potonja činjenica upućivala je na katastrofu. Koja je i uslijedila.

Prosinac je, predblagdansko ludilo u punom je jeku. No, mama je pomno isplanirala svaki koračić, tako da joj je ostalo dovoljno vremena da obavi sve zacrtano, na vrijeme stigne na posao i još popodne na miru kupi neki auto. Vrlo blizu naše kuće, one u koju se ubrzo opet selimo, nalazi se autopraona. To nam je prvo stajalište. Već po izlazu iz dvorišta mama susreće dečka koji tamo radi, koji joj objasni da taj dan neće raditi jer najavljuju Armageddon od vremena i nitko im nije došao na pranje, niti se naručio.

Svašta, pomisli mama, a kišica jedva da je slabašno sipila. Ali ju Dečko Iz Autopraone Koja Ne Radi upućuje u jednu drugu, tad novootvorenu, u obližnjem trgovačkom centru koja će raditi 100%. To mami pinkicu mijenja planove jer je izašla iz kuće s 20 kuna i imala je  namjeru otići do bankomata dok Goldy bude na kupanju, a htjela mu je i dati papati (= tankati benzin) jer je bio na opakoj rezervi pa da ne ide gladan novom vlasniku.

Nema veze, malo će zarotirati isplanirano, prvo bankomat pa autopraona pa benzin. U trenutku kad se pet minuta kasnije parkirala ispred bankomata, malo je zažalila što nije pomnije slušala što je Vakula rek’o večer prije jer bi bar, recimo, uzela normalan kišobran koji bi joj sad već jako dobro došao pošto kišica više NIKAKO nije sipila. Dakako da je mama u bunkeru sigurno imala neki kišobran, jednu od onih njegovih mikro-mini varijanti, kojoj su izletjele četiri žbice, al šteta baciti, bolje da je u bunkeru, za ovakve prilike. Trebalo je samo malo dublje prokopati… Našla ga je, hrabro istupila na olujno nevrijeme sad već praćeno i olujnom burom i ramenom pridržavajući mikro-mini verziju onog što je nekad bio kišobran, mokrim prstićima ugurala karticu i ukucala PIN.

„VAŠA KARTICA JE ISTEKLA. NOVA KARTICA POSLANA JE NA VAŠU KUĆNU ADRESU. ZA SVE INFORMACIJE OBRATITE SE NAŠOJ SLUŽBI ZA KORISNIKE NA 0137419583658364585738922948575!“ (možda sad moja daktilografkinja malo pretjeruje s ovim brojevima, al svakako nije bio ni neki lijepi 061 100 broj). Pa je mama, i dalje se ne mireći s činjenicom da joj je sad žičana instalacija koju uporno pridržava ramenom više prijetnja, no zaštita posegnula u torbu za mobitelom da ukuca broj sa 7000 znamenki. Koji joj je iskliznuo iz mokrih ruku, upao u Loch Ness od lokve u kojoj je stajala, i to, dakako (jer kruh uvijek padne na namazanu stranu), onom stranom na kojoj živi SIM kartica. U već popriličnoj nevjerici od pojedene kreditne kartice i onesposobljenog mobitela, mama ulijeće u obližnju pekaru, dobra teta joj se smiluje i posuđuje joj mobitel kojim onda panično zove tatu koji je, u tom trenutku, na drugom kraju zemlje, ali njegov broj jedini zna napamet.

Ne biste vjerovali što se sve još izdogađalo, od toga da je nova kartica doista stigla, no ne na adresu kuće koju je mama tog jutra napustila, već one druge, gdje je bila prijavljena, a koja nije bila nimalo blizu. Pa je mama, mokra do kože, bez mobitela, kartice, novaca i benzina, prvo krenula u avanturu čeprkanja kartice iz sandučića na drugoj kući čiji ključ nije imala pa je slavodobitno, na rezervi svih rezervi goriva, krenula u trgovački centar gdje će biti na suhom, ostaviti auto na pranju, a novom karticom podići novčiće, kupiti si mobitel i cjelokupnu garderobu, zajedno sa suhim čarapama i donjim rubljem! Što je bila, u načelu, dobra ideja da mama, kojim slučajem, obilazeći po drugi put sve četiri parkirne etaže trgovačkog centra, nije ostala bez benzina. Jer je vražja autopraona bila na nivou -2, a mama nije imala blage veze da u tom centru garaže uopće idu u minus.

I onda je, ostavivši vrlo nepropisno parkirano vozilo, ušla u trgovački centar prepun ljudi u predblagdanskoj groznici, sa svojih 20 kuna kupila si pržene krumpiriće, sjela pored prozora, gledala u more i malo plakala.

I biste li vi, poučeni ovim iskustvom, OPET prodavali auto?? Tata tvrdi da je sad proljeće i da se to više ne može dogoditi (jer je to ujedno bilo i najveće nevrijeme s najvećom količinom oborina po četvornom metru u zadnjih 20 godina i koja je šansa da se ponovi?), al mama si dozvoljava određenu skepsu. I, uzgredbudirečeno, ova kolumna mi je potpuno iskliznula iz šapa jer sam vam zapravo htjela pisati o psima i vožnji, al je frustracija moje osobne daktilografkinje trenutno tolika da me potpuno nadglasala. Pisat ću vam o tome čim kupimo novi auto.

P.S.Trebao bi biti ful mali, s oooooogromnim bunkerom (zapravo, bilo bi idealno kad bi cijeli auto bio jedan veliki bunker s volanom i pedalicama), oku pristao (ne oni karavani koje mama zove „mrtvačka kola“ i koja, doduše, imaju veliki bunker, al su ružni za obnevidjet!) i neke lijepe boje 🙂 Mama bi smeđi (nikako crni ili, nedajBože, crveni) 🙂

Ako slučajno prodajete takav, bila bih zahvalna kad biste mi dojavili!

Unaprijed hvala!

Berta

Teskt: BARBARA UDOVIČIĆ PAPEŠ